Image default
Poezija

Olja Savičević Ivančević, Izbor pesama iz zbirke “Divlje i tvoje” (Fraktura, Zaprešić i Lom, Beograd 2020)

NE ČITAŠ ŽENE

Kažeš ne čitaš žene
Što bi ti one mogle reći
Naučile su te govoriti
Naučile su te hodati
Naučile su te jesti
Naučile su te pišati
Naučile su te voditi ljubav
Uistinu što bi one
Mogle reći o tebi
I tvome iskustvu
Sva ta stoljeća nisu iznjedrila
Jednu koja bi bila velika
Kao veliki pisac
Kojemu je prala čarape
Kažeš ne čitaš žene
Žene su te učile čitati
Učile pisati
Učile živjeti
Uistinu, dječače
Bio je to
U najboljem slučaju
Uzaludan posao


NJEŽAN OTAC

Hoćeš li biti nježan otac, sine?
Ne samo svojoj nego i tuđoj djeci
Hoćeš li biti otac nespremnom jutru
I zamućenoj vodi
Hoćeš li biti otac staroj gospođi
Koja vuče kolica uz našu ulicu
Hoćeš li biti otac onom stablu
Koje će očevi sutra posjeći
Ženama koje se nude za ručak
Nekom slučajnom putniku koji plače
I muškarcima koji se večeras boje smrti
Hoćeš li biti otac meni i mojim slabostima?
Puno radosti našla sam u tvojim iskrama
U malim rukama i mekoj kosi
U satima za igru
I tvojim izljevima oštrine i prkosa
Ali hoćeš li, jednom jači od ostalih
Biti obazriv prema svijetu i nježniji
Od sličnih koji su tu bili prije tebe
Moj sine lijep i snažan
Pametan i bogat
Voljen i svijetao
Sretan i odvažan
Što ćeš uraditi s tim?


LJ

Na početku i ranije
Ona želi znati sve o tebi
Tvoje privatne stvari
Što uvijek imaš u frižideru
(Masline, mlijeko)
Kako se zove tvoja sestra
(Lisica)
Koje boje su tvoje bradavice
(Smeđe?)
Kakav je miris tvog pazuha
(Zagušljiv, na gnijezdo i papar)
Ona te uzima kao žuta zelenu
Ona je konkvistador, a slatka
Kada uđe u muškarca
Pronađe klavirsku tipku i udara
Kada uđe u ženu
Unutra prezimi
I onda ode

Na kraju i kasnije
Prepoznaješ je u pljuvački
Usred poljupca
Sretneš je kod prijatelja
Kod ljepotice
Dvaput u Ljubljani
Kod kraljice i kralja
U proljetnom pljusku
U divljem
U veselju
U proljepšala se
U najbolja
Neumoljiva
Ljutita
Neprežaljena
Takva je
Lj
Ljudi uvijek iznova
Počinju s njom


PESNIKINJA

Jednog ljeta u Francuskoj
Upoznala sam pjesnikinju
Pjesnikinja sam i ja
Ali ona je to bila više od drugih
Kao oni borovi u Alžiru
Tamniji, opojniji, granatiji
Tamo gdje su drugi svjetlucali
Pronosila je ognjicu
I palila vatricu
I naši stihovi su pored njenih
Ostajali bez krvi
Među crvenima tuareški plava
Bez viška srama i vraški pametna
Oduzimala je riječ muškarcima
Za stolom
Pila je, pušila
Plesala, potukla se
Zbog nečega što ne biva
Plakala malo, nesretno
Brisala suze o kosu
Zadigla haljinu
Na cesti
Napravila mnoštvo potočića
Ponajbolja među dobrim divama
A disciplinu utjeruje svatko
Dok ona pjeva na Mornarskom groblju
Preko kamene glave Valéryja
Jahte ležerno plutaju u luci –
Tamo me ponad naherenog bara
Punog kuhanih rakova i školjki
Divovskim prstima primila za bradu, rekla:
Ne daj da te stavljaju na mesto
Nikada ti si
Pesnikinja
Obećanja se držim koliko mogu
Obećanja se rado sjetim i danas


ŽENI KOJA SE IGRA

Budi žena koja se uvijek igra
Pljuni na varalice koje ti lažu
Da je samo patnja plemenita
Radost je veća
Radost je, a ne patnja, svaki put
Spasila svijet
Tako ćeš i ti spasiti bar jedan život
Svoj
Kad god posegneš u džep naći ćeš žeton
Zašto bi tvoje šake stiskale prazninu
Na otvoreni dlan stane dvostruko više
I čitave plaže žetona mogu
Proći kroz tvoje prste
Zadrži svoje blistavo pravilo i razlog
I za svakim stolom naći ćeš prijatelja
U pjesmi prijateljicu
U sebi svoje roditelje i svoju djecu
Molim te ostani žena koja se igra
Teško vrijeme nikada ne prolazi
Ali ti prolaziš neprekidno
Između dvije bodljikave izvjesnosti
Noge nemaš za bježanje
One hrle ususret drugima
One idu u dugu radoznalu šetnju
Kroz gradove i šume
Nisu tvoje šake za obranu
Ti nisi mačka
Nisu ni tvoja usta za obranu
Ti nisi Fido
Tvoje su noge da te vode
Putem kojim je jučer prolazila ljubav
Razvratna i nježna
A ruke da ljubav zgrabe i pruže
Kad sve pogrubi, kad se svijet smežura
Neka jagodice tvojih prstiju ostanu meke
I tvoje lice neka bude izljubljeno


NAŠA ULICA

Sjećaš li se kako je to bilo
Živjeti
Dok ti društvo čine
Mačke uličarke i olinjale kuje
I svi smo zajedno na ulici
I jurimo do kasnih sati
Po cijelo ljeto ukrug
S pauzom od podne do pet
Kad nema zraka
I nema neba
Nema zabrana
I nema opasnosti
Od vjetra ili od dosade
Ta ulica vodi na sve strane
Do porta do škole
Do dvorca do plaže
Možda to neki ne bi nazvali plažom
Oni pokrivaju plaže, mi smo ih otkrivali
Možda to neki ne bi nazvali dvorcem
Jer u svojoj ulici nisu imali
Otvoreni dvorac s vratima u more
Možda to neki ne bi nazvali ulicom
Kad ispružiš noge odmarajući
Na kućnom pragu
Prolaznici moraju reći dobrojutro
Pasti ili preskočiti
Istina, govorim im da prodaju kuću
Da ogule kraste s koljena
I odsele iz te neprekidne dernjave
Gdje je previše života
I tuge i bijede i nervoze i smrti
Oni to tako ne gledaju
I s druge strane
Ja sam bila zaljubljena u mnoge
Gradove
I svi su mi nepodnošljivi
Tko ode taj se ne može vratiti
U tome je problem


POŠTEN POSAO

Tvoj otac je radio pošten posao
Pošten posao kancelarijskog čovjeka
Koji kasnije, u prekovremenu
Nosi smeđe vreće cementa
Tvoju je majku sretao na stepenicama
Da razmijene poljubac i brigu za djecu
Jer tvoja je majka radila pošten posao
Pošten i odgovoran posao u trgovini
Ona zna množiti i dijeliti u glavi
I uhvatiti poznanika u krađi
A da mu ne oduzme dostojanstvo
Tvoji su djedovi radili pošten posao
Jedan je bio vojnik
Ali više se zanimao za kulturni program
Drugi je bio švercer soli i duhana
Prehranjivali su brojne obitelji
Prvi je tako izgubio srce
A drugi glavu
Pa zar to nije bio pošten posao?
Tvoja je baka bila tajnica u općini
U ono vrijeme tajnica u općini
I tri sina i kuća uvijek uredna
Frizura uvijek kako treba
Zar to nije bio pošten posao?
Druga je baka vidjela budućnost
U kavi u grahu u trudničkom trbuhu
Svima je predviđala samo pozitivne
I konkretne stvari
Loše koje se ionako ne mogu izbjeći
Prešutjela je
Zar to nije bio pošten posao?
Tvoj je pradjed bio zemljoradnik
Ne zna se koliko je čokota loze
I maslinovih stabala posadio u zemlju
Ni koliko je kamenja podigao na suhozid
Pošteniji posao od posla sa zemljom
I kamenom kažu ti
Nije lako zamisliti

Pripadaš prvoj generaciji
Koja je završila fakultet
I nisi mogla pronaći pošten posao
Ti znaš ono što ne znaju
Tvoji novi prijatelji
Nije jednostavno
Preskočiti taj razdor
I ta je spoznaja tvoje
Blago, oruđe i oružje
Umjesto brvna preko ponora
Mirno polažeš olovku
I koračaš


LJUBAVI NEMA U VELIKOM GRADU

Otišla sam u veliki grad
Ali tamo te nisam našla
Nijedno lice nije te odalo
Nijedan glas
Jer ne postoji nitko kao ti
Niti je ikada postojao
Inače
Već bih te srela u svim tim
Izgubljenim gradovima
Od našeg prvog i zadnjeg susreta
Nisam pošteno jela ni spavala
A bilo je svega na stolu
I krevet su mi namještali drugi
Tražila sam te kao da tražim vodu
Krenula sam za hordama turista
Prema rivama, prema fontanama
Prema žamoru, prema trgovima
A zatim, kao i obično, skratila put
Kroz gluhe pothodnike terminala
Promet je brz, asfalt se lijepi
U šupljinama vijadukta
Pod prljavim jorganima spavaju
Oni koji se više ne žele probuditi
I vidjeti ovaj Rim i ovaj Berlin
Srela sam oči ludog Arapina
Koji je zapomagao
Kroz buku automobila
A ja sam imala stotinu eura i
Plašila sam se za svoj jadni život
Gore pod kupolama katedrala
Bog je momak od čistoga zlata
Pred njegovim pragovima
Spavaju beskućnici
Da su htjeli kardinali su mogli
Na njih pljunuti ali nisu
Uzela sam taksi do centra
Da odem daleko, u centar
U noć
Taksist gospodin meke brade
Pričao je sa mnom zainteresiran
Za stvari koje želim reći
O prometu, politici i poeziji
I o tome kako želim
Da mi ljubav pokvari sreću
Možda je u njega bilo nešto
Od mlade topline tvojih očiju, ipak
Nisam te srela u velikom gradu
I neću te više sresti
Tvoje su mi ruke mahnule
Na pozdrav iz velike daljine
Kao da je svaki dodir bio slučajan
Pravila sam se da sve to ne vidim
Pokušala sam te prestići
Za duljinu riječi
I iako sam nastojala izgledati drsko
Bojala sam se za svoj jadni život
Također
Iako sam se bojala za svoj jadni život
Nastojala sam izgledati drsko:
Kuda ću s ovim praznim rukama
Osim u prazan džep


ŠUMA MI JE REKLA: PROLJEĆE

Šuma mi je rekla:
Bit ću ovdje i za sto godina
Plaža se oprostila:
Ljeto je beskrajno, vidimo se ljeti
Otok mi je rekao:
Čekat ću ovdje i sljedećih tisuću godina
More je reklo:
Naći ćeš me sutra i za milijun
Zvijer me umirila:
Hodat ću uz tvoj trag dok ga ne obnoviš
Kuća je ispunila svoje sobe mojim danima
I oni će u njoj ostati, to je sad moja kuća
I sjena koja je za mnom ušla u automobil kazala je:
Lijepo je što znamo biti dugo same, čitati i voziti bicikl
Svake ću večeri leći pod tebe i s tobom ustati

U ovom trenutku, koji se neće ponoviti
Za mnom je sunčeva hajka, ispred je cesta i jug
Ali proljeće koje sam imala i dalje postoji, prede i miriše
Namireno je i vječno


Fotografija: Z. Rasic

Olja Savičević Ivančević spisateljica je i pjesnikinja, rođena 1974. u Splitu.
Knjige su joj prevedene i objavljene u trinaest zemalja, a ulomci iz proze i pjesme prevedeni su na tridesetak jezika. Uvrštavana je u brojne domaće i strane izbore i antologije. Za rukopis “Nasmijati psa” nagrađena je Prozakom, dobitnica je prve nagrade Ranko Marinković Večernjeg lista za kratku priču i nagrade Kiklop za zbirku poezije “Kućna pravila”. Roman “Adio kauboju” nagrađen je nagradom T-portala za najbolji roman, kao i nagradom Slobodne Dalmacije za umjetnost Jure Kaštelan, a prema njemu je postavljen istoimeni
kazališni komad. Roman „Pjevač u noći“ nagrađen je nagradama Libar za vajk Pulskog sajma knjiga i
nagradom English PEN Award. Dobitnica je regionalne nagrade makedonskog festivala Druga
prikazna.

Regionalna pjesnička nagrada Risto Ratković dodijeljena joj je za zbirku poezije “Divlje i tvoje”.
Prema nekoliko njezinih priča snimljeni su kratki igrani filmovi, nacrtan je strip, a prema
nagrađivanim dramskim tekstovima postavljeno je nekoliko predstava za djecu.
Živi i radi kao slobodna spisateljica na relaciji Zagreb – Dalmacija.
Knjige:
Zbirke pjesama: “Bit će strašno kada ja porastem” (1988), “Vječna djeca” (1993), “Žensko pismo”
(1999), “Puzzlerojc” (2005), “Kućna pravila” (2007), “Mamasafari” (i ostale stvari) (2012), “Divlje i tvoje”
(2020);

Knjige priča: “Nasmijati psa” (2006) i “Nasmijati psa i sedam novih priča”(2020);
Romani: “Adio kauboju” (2010) i “Pjevač u noći “(2016);

Slikovnice: “Adriana se vratila” nastala u suradnji s Imeldom Ramović te “Šporki Špiro i Neposlušna Tonka “(2017) i “Sami na cilome svitu” (2020) nastale u suradnji sa Svjetlanom Junakovićem.


Ovaj članak je objavljen u septembru 2020, u okviru temata TELO.


Pročitajte sve tekstove objavljene u rubrici Poezija.

Povezani članci

Nikolina Todorović, Poezija

Luj Hemings, Skriveno u kivotu, pohabano zvono ne diše

Mihajlo Sviderski, poezija

Ostavite komentar