Image default
Poezija

Iva Pejković, Vošta do Tokija

#dobrojesve
#blicpoezija #gradskiđir #nađitesesami

Moji prijatelji na Facebooku objavljuju
Slike oblaka!
Oblaci nad Zadrom
Fotogenični su
365 dana u godini.
Objavljuju ih neprestano!
Novinari glumci
Studentice i studenti
Ravnateljice
Profesori
Turistički vodiči
Mali poduzetnici
Kuhari i konobari
Ponekad čak i fotografi.
Sezona
traje cilu godinu!
Love ih oni tako; sve te nebeske lavove
Demone
Ribe
Zmajeve i žene
Ponekad i zmije.
Bijeli plavi
žućkasti sivi
crveni
Modri i
Ljubičasti…
Cloud pride!
Jedan se posebno ističe
I svi ga znaju.
Golem oblak
Neprestano se pojavljuje
Točno na istom mjestu
Ali to je optička varka
Iluzija;
Dok hodaš od Trga
prema Novim vratima
Vidiš ga
Iznad mosta
Varalica stara!
Oblaci nad Zadrom
Nekad su pijani
Raskalašeni
Bezobrazni
Depresivni
Neodlučni
Razočarani
Nedodirljivi
Vječni
Fotogenični
365 dana u godini.
Dok ima ljudi koji
Slikaju oblake
I objavljuju ih na Facebooku
Dobro je.
Dobro je sve.


#POŽUDA
#GREMLINI

Znaš li da sam sanjala
Valove, morsku travu i trpove – muzičare
Škrape, rakove i priljepke – slikare
Hobotnice i vlasulje prostitutke?
Nije dobro gledati ravno u sunce.
I piti vino na prazan želudac.
Nije dobro ne javiti se materi tri poziva za redom
Bit ćes silovana i bačena u grm tamo gore na Musapstanu.
Heidi Klum ima 16 godina mladeg dečka
A cijene naftnih derivata ponovo skaču u nebo.
Postoje knjige nakon kojih se osjećam kao da mi trnu prsti
I jako me steže u grlu
Zjenice su mi proširene
Znanstvenici kažu da je to znak naklonosti pa čak i zaljubljenosti
Mislim da je to požuda
Intenzivna želja za pisanjem
Priče su mi postale sve kraće i sve izazovnije
Priče minice bikiniji pilule abortusi
Priče djevojke u visokim crnim čizmama
Mačke na vrućem limenom krovu
Kupila sam zbirku Etgara Kereta
Deset kuna na pultu gradske knjižnice
Bila je na otpisu
Otpisane knjige
Za nekoga tek vatrica u kalijevoj peći
Za nekoga topla večer u krevetu
Keret je kažu moderni Kafka
Zaljubila sam se na prvu rečenicu
U krevetu pod slabim svjetlom
To su ti trnci o kojima ti pričam
To su te priče koje stvaraju nove priče
Jer jedan pisac može stvoriti drugoga
Mi smo gremlini
Zalij nas vodom nahrani iza ponoći
Rastemo jedan iz drugoga
Jedan drugome širimo krila
Podmećemo lopovski
I dolijevamo još vina u čašu
Jedan drugoga obožavamo i mrzimo
Svatko ima svoju kutiju punu ega u prahu
Prokleti prah – možeš se navući
Nego kao što rekoh
otpisani Keret
Dobra večer ljubavi
Idemo se razmnožavati!


IZBORNA ŠUTNJA

Zanima me koji je to bio dan, misec, godina,
kada sam propustila puštanje zmaja
i umisto bosih nogu i propuha
kreštavog ponavljanja
Ali-zašto-zašto-zaštooo
Jednostavno – zašutjela.

Dala bi sve na svitu
za informaciju o onom trenutku
kada smo posložile kućicu za Barbie i Kena
sve je bilo spremno kad – gle vraga!
Mi više nismo znale što reći;
kako se igrati.

Kako bi volila znati
Kada sam to prestala biti Pipi Duga Čarapa
i počela se oduševljavati
katalozima iz Lidla
čekajući da zakuva voda za kavu.

Što ti je?

Baš bi bilo dobro znati
Kada sam to usavršila interpretaciju
replike NIŠTA

Bilo bi odlično ako bi me netko uputio
Na vrime kada sam pospremila
jezičinu
u grlo.

Kada sam to doktorirala
na odjelu za ignoriranje
Kada sam se to zaposlila
U Ministarstvu mrtvih mačaka?

Neka mi netko objasni
Zašto se osjećam nelagodno prolazeći kraj izloga butika
u kojem sam probala veštu
a onda rekla prodavačici:
Fala vam lipa
Moram još samo malo pogledati!
A znala sam da se neću vratiti.

Bilo bi zanimljivo – što misliš?
Sada, ovaj čas,
nanizati šigurece oko vrata
raspustiti kosu
skinuti se sasvim gola
Pa opet juriti po svitu namazana
samo bojama dišpeta


ŽENE KOJE PIJU KAVU SAME

Zamislite.

Postoje žene koje sjede po kafićima.
Same.
Postoje žene koje piju kavu same,
ponedjeljkom, srijedom, petkom, pa čak i subotom prijepodne.

Što se to događa u glavama žena koje same piju kavu,
i ne trebaju društvo sestre, majke, prijateljice, dečka, muža?

Ni psa nemaju, ni mačku nisu ostavile u stanu.
K vragu, nisu ostavile ni zlatnu ribicu.

Nikoga, baš nikoga nema uz njih
u trenucima u kojima im konobar donosi šalicu toplog, crnog napitka.

Neke piju dugu kavu bez šećera,
neke mali makijato,
neke naručuju Nes od vanilije koji ispijaju polako i dugo.
I prolazi dan.

Neke žene dok piju kavu same
Imaju slušalice u ušima
Naočale za sunce
i ogulio im se lak na noktima.

Neke žene kavu piju same
u kafiću koji je samo tri minute udaljen od stana.
Druge prelaze tri kilometra do kafića u kojem piju kavu.
Same.

Postoje žene koje u kafiću čitaju novine,
časopise, knjige.
K vragu, neke čak i šaraju po rokovnicima i bilježnicama,
grizu vrh kemijske sočnim usnama,
imaju trepavicu na obrazu koju nitko neće skinuti
osim njih samih
kada budu prale ruke
pa se slučajno susretnu s likom žene
koja pije kavu u kafiću
sama.


#MEDITERANSKA

Imam fetiš na devastirane kasarne
Napuštene recepcije i sale
Propala apartmanska naselja i hotele
zarasle u draču i murve.

Terase bez ograde
Koje se svaki tren mogu srušiti
u mračno prizemlje puno plastike, dronjaka, konzervi,
popucanog stakla, novina, pa i knjiga (netko je ovdje čitao!)

Moje društvo postane bojler iz kojeg vire žice
plava, crvena, crna krv
jedinstveni miris starog željeza, bršljana i pepela
i onog grma što rađa pupoljke kao svadbene konfete
na čiji sam bijeli miris alergična.

Imam neodoljiv poriv da boravim
tamo gdje su nekada bile vojne menze
i među ispisanim zidovima
UBIJ SRBINA
na kojima više nema ni jedne jedine cijele pločice

Zidovi kao stare desni
bez ukrasa – bez zubiju

Krećem se među hladnim zidovima koji su teško ranjeni vremenom
Ti zidovi…ah – ni mahovina na njima ne raste!
Napušteni, ponekad dotaknuti nečijom rukom
u kojoj kola krv uličnog pjesnika.

Ovdje možeš samoću lizati sa poda.

Imam potrebu hodati hodnicima
u kojima se može snimati scena za horror film
i penjati se sumnjivo sigurnim stepeništem
do krova – jer tamo je najbolji pogled
na svijet koji je odbacio ovu hrpetinu betona
i samo čeka nekog ministra da to definira
jer takve su hrpetine sve iste,
kad jedna država umre druga se rađa
pa je dobije u nasljedstvo
grozno ružno i nevoljeno dijete.

Imam poriv provjeriti kako izgleda
unutrašnjost pogona ugašenih tvornica.
Slušati cvrčke, cijevi i prašinu.

Ovdje možeš lizati beznađe sa poda.

Neobično me privlače objekti
u kojima više nitko ne živi
osim neke smokve koja je narasla iz prizemlja
pa je u nekadašnjoj spavaćoj sobi raširila krila
teških, bolnih plodova koji samo čekaju
da se rasprsnu u svojoj mliječnoj strasti
A u podrumu spava leglo mladih zmija.

Sve te nastambe prkose godišnjim dobima.
Ispod njih čuješ samo neku djecu koja idu u školu
ili se iz nje vraćaju
a među djecom kruže priče
DROGERAŠI


Iva Pejković rođena je 1984. godine u Zadru. 2009. godine diplomirala je na Odjelu za izobrazbu učitelja Sveučilišta u Zadru. Objavila je roman “Mačka u čizmama” u ediciji Katapult iz Rijeke, 2007. godine. Vodi Klub čitatelja za mlade u Gradskoj knjižnici Zadar.

Urednica je portala eZadar i freelance novinar.

Nekoliko je godina vodila blog za Večernji list, s književnim kritikama i tekstovima posvećenima knjizi. Kratke priče objavila je na više online portala te u Zarezu, Slijepom putniku i zbirci Rukopisi33.

2019. godine objavljuje zbirku poetskih crtica “Vošta do Tokija”.

Predsjednica je udruge Zadarskih pisaca ZaPis.


Ovaj članak je objavljen u junu 2020, u okviru temata Borbeni Libartes.


Pročitajte ostale tekstove objavljene u rubrici Poezija.

Povezani članci

Vladimir Grozdanić, Poezija

Maksimilijan Vološin, Dva demona

Tamara Šuškić, Kada se psi pored puta probude u majmune u grane u vence

Ostavite komentar