Image default
Film i misao

Ivana Golijanin, U traganju za izgubljenom ljepotom: sintetična poetika Vječnog grada i iskupljenje umirućeg individuuma 

U traganju za izgubljenom ljepotom: sintetična poetika Vječnog grada i iskupljenje umirućeg individuuma 

 

Piše: Ivana Golijanin

 „There’s one thing that I like about Rome that was stated by Napoleon:

that from sublime to pathetic is only one step away.

And in Rome there’s a constant shifting between sublime and pathetic.“

-Paolo Sorrentino

I

Fascinacija glavnim gradom Italije je oduvijek predstavljala posebno značajno mjesto u kinematografskoj stilistici italijanskih reditelja još od početaka neorealizma. Osnovna radnja velikih filmova Roberta Rossellinija, Vittoria De Sice, Pier Paola Pasolinija, Federica Fellinija se  dešava upravo u Rimu. Svaki od ovih reditelja je, na svoj jedinstveni način, u svrhu priče koju publici želi ispričati birao na koje će načine istorija grada, zgrade ili ulice, biti iskorištena za film. Kako bi prenijeli atmosferu određenog trenutka i sociokulturnog konteksta, oni su u Rimu često vidjeli simbolički potencijal za sktrukturiranje narativa; Rim je u njihovim filmovima definisan kroz kretanje likova koji privileguju neka mjesta, a druga ignorišu, nudeći nam tako rasparčanu, nesumnjivo duboko ličnu samim tim i neobjektivnu mapu Vječnog grada.

Rim je (p)ostao više od scenarija, on je glavni junak filma Velika ljepota iz 2014. u režiji Paola Sorrentina. Veliku ljepotu otvara citat iz knjige Putovanje nakraj noći Luisa Ferdinanda Céline-a koji možda i ponajbolje reflektuje smisao Sorrentinovih ispripovijedanih pokretnih slika:

„Putovati, korisna je to stvar, to golica maštu. Sve ostalo je samo razočaranje i zamor. Naše je putovanje potpuno izmišljeno. U tome i jeste njegova snaga. Ono od života do smrti. Ljudi, životinje, gradovi i stvari, sve je izmišljeno. Ovo je roman, samo izmišljena priča. Litré tako kaže, a on nikad ne greši. A onda svako može da učini to isto. Dovoljno je da zatvori oči. To je s one strane života.“

Film započinje prizorima sa vrha brda Gianicolo u Rimu, mjesta arhitektonske ljepote, mira i tišine, sa izuzetnim pogledom na cijeli grad. Ta uzvišena slika autentičnog, klasičnog Rima je u isto vrijeme uprljana manje primamljivim slikama modernog društva. Gojazan, oznojen čovjek, pere svoje tijelo u fontani, beskućnik i pijanica spava na klupi, a turisti fotografišu, bezvoljni i nezainteresovani za riječi koje slušaju od vodiča. U trenutku kada jedan turista napusti grupu i odluči se sam diviti ljepoti Rima – on pada i umire od srčanog udara. Scenu kojoj svjedočimo prekida vrisak – to nije neko od prolaznika već čujemo glas djevojke koja ekstatično pleše uz muziku na noćnoj zabavi. Rez nas odvodi na „drugu stranu“ Rima – zaglušujuću, vulgarnu i ekscentričnu.

Kao kontrapunkt prvim sekvencama filma vidimo razuzdanu gomilu bogatih staraca, snobova i samoprozvanih boema; urbani pejzaž reflektuje sjaj, luksuz, ali i kič. Dok zvuk usporava, glas glavnog junaka filma Jepa Gambardelle (Toni Servillo) čujemo u offu:

GAMBARDELLA: Pitanje je bilo: Što vam se, zapravo, najviše sviđa u životu?. Stvoren sam za osjećajnost. Ja sam stvoren da budem pisac. Ja sam predodređen da budem Jep Gambardella.

Jep je pisac koji već decenijama ništa novo nije napisao; njegov stan ima pogled na Koloseum a on vrijeme provodi u šetnji i noćnim, razuzdanim zabavama koje obiluju gomilom gotovo grotesknih plesačica i ekstravagantnih mariachi muzičkih skupina. Paolo Sorrentino pažljivo bira dijelove iz Jepovog života koji će nam pokazati krizu što je proživljava umjetnik u svojoj starosti. Njegova razmišljanja i podsjećanja na lične trenutke koji su obilježili stvaralačku krizu, razgovori sa drugim umjetnicima, sve su to stanice u gradu Rimu na kojima se Jep zaustavlja. On poput flâneura šeta Rimom, razgleda, divi se vrtovima i enterijerima veličanstvenih palata čije porijeklo prepoznajemo u baroknoj prošlosti Vječnog grada. Govoreći o tome, upravo šetnja gradom počiva na određenoj logici – ili, kako to kaže  Michel De Certeau u svom eseju Walking in the city, „retorici“. Šetač individualizuje i čini dvosmislenim poredak koji su gradovima dale arhitekte; stvarni život je u takvoj percepciji izmješten i zamijenjen sanjarenjem – kako glasi jedna od nekoliko de Certeauovih analogija. Šetnja pruža urbano iskustvo života, za koju je hodanje sekundarni oblik kretanja; analiza „šetnje gradom“ imala je veoma važan uticaj na studije kulture zbog načina na koji koristi imaginaciju, ali i stvarnost, u isto vrijeme, da bi pokazala kako svakodnevni život emituje izvanrednu vrijednost kada se posmatra posredstvom ovoga čina. Putovanje, kao i šetnja,  podrazumijevaju istraživanje napuštenih mjesta, povratak u skrajnute dijelove sjećanja kroz udaljene prostore; šetač je poput izgnanika koji kroz fragmente vlastite memorije otkriva istinu o sebi i mjestu kojim se kreće. Figura flâneura ključna je u razumijevanju strukture urbanog grada; Jep se usamlljuje u gomili, ali nam posmatranjem svog okruženja istovremeno nudi pogled na značajne instance modernog Rima.

U Sorrentinovom filmu, kretanje glavnog junaka prikazuje mjesta moralnog i kulturnog propadanja države. Takvoj slici Rima Jep upisuje svoje intimno značenje, ali je gledalac, kroz sliku raskošnog i ispraznog života što ga vode Rimljani danas, upoznat sa implikacijama koje je savremeno doba imalo po Vječni grad. Nimalo slučajno, Sorrentino za scenu u kojoj Jep susreće mađioničara bira javna kupališta u Karakali simbol veličanstvenosti, što ga podsjeća da, uprkos pokleknuću, Rim nije izgubio svoju ljepotu. Gotovo na samom kraju filma svjedočimo još jednoj scenu u kojoj Sorentino pretvara najveći simbol rimske antike u gotovo nadrealno okruženje. Jato flamingosa zaustavlja se na Jepovoj terasi, u njegovoj kući smještenoj tačno ispred impozantnog Koloseuma. Velika ljepota svoju sliku Rima bilježi u snovitim scenama u kojima je ta ljepota možda jedino i vječna.

Propadanje kojem smo svjedoci ovdje nije samo socijalno već i religiozno, a sam se Jep suočava sa moralnim posrnućem, emocionalnom i duhovnom prazninom koju opaža i osjeća na tim mjestima. Modernost nije poštedila niti crkvu i njene podanike. Sorrentino ujedinjuje mnogobrojne scene iz društvenog života, vulgarne gozbe sa velikom ljepotom Rima; na primjer Bazilika Svetog Petra je prikazana kroz ključaonicu Piazza dei Cavalieri di Malta i kroz drveće bašte, gdje je kadar posebno izdvojen tako da prikazuje kupolu. U tom maniru, Velika ljepota gledaocu nudi mnoštvo pogleda odozgo, sa terasa i balkona kao što je onaj u Jepovom stanu, ili sa različitih brda poput brda Giancolo ili brežuljka Aventino, jednom od sedam na kojima je sagrađen Rim.

Jep tokom šetnji razmišlja o svom životu i prisjeća se svih prostora koji ga okružuju. Ističem kako su u pitanju najčešće tiha mjesta, poput Lungotevere bulevara u zoru, za razliku od bučnih turističkih okupljališta. Njegove se šetnje uvijek odvijaju kasno u noć ili u zoru dok se kući vraća poslije zabave. Tada pratimo glavnog junaka Velike ljepote dok putuje kroz različita područja grada i upoznaje ljude koji vode živote drugačije od njegovog i kruga njegovih  prijatelja. Jep u Velikoj ljepoti nudi svoj portret Rima; birajući određena mjesta prije nego li neki druga on na mapu Vječnog grada upisuje svoje lične misli i preokupacije.

 II

„Uvijek se završava tako, smrću. Ali prije toga je bio život.“

– Velika ljepota, Paolo Sorrentino

Rim je velika referentna tačka, suštinska osa oko koje je okupljeno i Gambardelino iskupljenje. Iako nije rođen u gradu, u njega je došao sa dvadeset i šest godina, a sada je izgubljeni pisac  koji žudi da se usidri u prošlost, u mladalačko sjećanje na veliku ljepotu, koju veže za svjetionik na ostrvu Giglio u Toskani.

Film se završava mirnom šetnjom pored Tibra a Rim, uprkos svemu, ostaje glavni protagonist ovoga filma. Prostori i mjesta od istorijskog značaja su stoga od suštinske važnosti ne samo kao mjesto radnje, već se mogu smatrati još jednim likom Velike ljepote. Jepov stan je u blizini Koloseuma, zabava kojoj prisustvujemo na početku se održava u prostoru poznate italijanske kuće Palazzo dell’ina, dok je jedna od najupečatljivijih šetnji ona u unutrašnjosti monumentalnih zgrada na Trgu Barberini; dvorište prepoznajemo iz arheološkog nacionalnog muzeja na trgu Sant’Apollinare, dok je monumentalno stepenište muzeja Braschi osnovanog za vrijeme fašističke vladavine, tu da dočara istoriju „starog Rima“ .

Spisak građevina koje se pojavljuju u ovome filmu je ogroman, ali nam Sorentino, umjesto izdvojenih pejzaža, nudi mozaik tih prostora koje ujedinjuje u filmskim kadrovima. Velika ljepota na taj način izbjegava da bude turistički oblikovan film; u njemu se junak kreće odveć poznatim prostorima poput Fontane četiri rijeke, fontane Trevi, Bazilike Sv. Petra, kako bi u svojoj svijesti uspio oživiti vlastitu prošlost. Sorentino, kao i Jep zadržavaju mišljenje o tome kako je Rim bio ljepši nego li je to sada; dakle, obojica subjektiviraju prostor – prostor grada i prostor kinematografskog zapisa. Jep Gambardella nas vodi kroz skrivena mjesta Rima – ona monumentalna, ali i kroz ona manje poznata. U pitanju je, nazovimo je tako, nekonvencionalna definicija centra grada, gdje postoje mjesta od velikog značaja čak i mimo turističkih atrakcija.

U filmovima  kao što su Rim otvoreni grad (1945), Kradljivci bicikala (1948) i Mama Roma (1962) glavni događaji su postavljeni gotovo u potpunosti u perifernim dijelovima grada, dok se kod Sorrentina taj prostorni kontinuitet ukida scenama u kojima se mjesta smjenjuju na osnovu simboličkog potencijala koji posjeduju.

Velika ljepota ujedinjuje i suprotstavlja ove dvije strane Rima, dvije verzije njene „ljepote“. Spokojnu, romantičnu i hedonističku ljepotu „s onu stranu“ Vječnog grada. Kroz ovu dihotomiju, što je utjelovljuje kretanje glavnog junaka Jepa, film pokušava istražiti šta je to što leži u osnovi propitivanja o ljepoti i njezinoj suštini. Gdje nalazimo istinsku ljepotu i možemo li kroz nju dosegnuti potpunu „puninu“ bića?

U jednoj od scena iz filma odvija se vrlo zanimljiv razgovor koji, pokazujući površnost društva, pruža neke ključne fraze koje pomažu da razumijemo, ne samo tragičnu dimenziju fiktivnih likova, već i viziju grada i njegovih stanovnika:

„Rim je jedini grad u svijetu gdje je marksizam zaista opstao. Ako ne možeš nadmašivati druge duže od sedam dana, odmah si označen kao prosječan. Rim je čisti kolektivizam“.

Ove rečenice pripadaju tipu vrlo specifičnog mentaliteta koji teži da se istakne domišljatošću i da svu svoju pažnju usmjeri na uspjeh u društvu. Njihovi susreti su krcati kompleksnim frazama, grotesknim smijehom i kritikom koja vrlo često biva svrha samo onome koji je izgovara i nikome više. Jep je u tom društvu izuzetno cijenjen ali je duboko svjestan izvještačenosti tog života i ljudi koji ga okružuju. Velika ljepota jedno pored drugog postavlja težnje ka sofisticiranosti i glamuru i svakodnevni život. Na sličan način, lik suprotstavlja figuru predanog intelektualca „građaninu.

Film Velika ljepota nudi najprepoznatljivije znamenitosti Rima koji nas vraćaju u prošlost slavnog grada. Ipak, Rim ovdje ne smijemo posmatrati kao razglednicu, već kao motiv koji pomaže glavnom junaku da nas podjseti na to kako je današnjoj Italiji, kao i njemu samom, sasvim sigurno neophodna etička i kulturna revizija. Ipak, Velika ljepota se ne završava u melanholičnom duhu već iskupljenjem.

Monahinja koja se pojavljuje na kraju je ona čija svetost zatvara put kojim se glavni junak kretao, te nagovještava kako je spasenje ipak moguće. Uzvišenost koju emanira Rim se ujedinjuje sa Jepovim životom kojeg postaje svjestan sada, u starosti. Na isti način na koji se on povezuje sa svojom prošlosti, tako i Rim vaskrsava u našoj percepciji i ipak uspijeva da opstane kao vječni grad velike ljepote. U tom dinamičkom totalitetu prostora i čovjekovog života dolazimo do spoznaje o neraskidivoj povezanosti života i smrti.

Paolo Sorrentino je, u stvari, uspio jedinstveno kinematografski preraditi kompleksnu kulturološku stvarnost; identitet italijanskog naroda i bijeda modernog doba su pohranjeni i razgovjetno čitljivi u Velikoj ljepoti. Rim, čije se slava sorila u istorijsku prašinu, biva iznova (d)oživljen u svijesti pisca koji, na kraju života, uspijeva spoznati ljepotu sjećanja, važnost umjetnosti ali i sveprisutnost smrti. Zavirimo li u taj veličanstveni svijet, vidjećemo da spoznaja koja na svakom ćošku Vječnog grada krije unutrašnje raspadanje pojedinca, ipak na kraju rasplamsava prigušenu čulnost i uzdiže je do vječnosti.


Ivana Golijanin (Istočno Sarajevo, 1995), završila je studij Komparativne književnosti. Oblasti njenog interesovanja su, pored književnosti, i pozorište i filmska umjetnost, a forma izraza esej i umjetnička kritika. Autorica je nekoliko destina književnih kritika i prikaza u bh. časopisima za kulturu i književnost Život, Izraz, Bosanska vila, kragujevčkim Koracima, tekstova koji u objavljeni na stranicama bosanskohercegovačkog PEN-a i u sklopu projekta Ženska čitaonica, te  dramske adaptacije na bosanski jezik priče o Karađozu „Čarobna lampa“  Džengiza Ozeka koja se izvodi u Pozorištu mladih Sarajevo. Piše filmske kritike za Oslobođenje koje možete čitati na web stranici istoimenih novina.

Članak koji ste upravo pročitali je besplatan, ali je na njega uloženo vreme (i novac). Podržite Libartes i pomozite nam da budemo još kvalitetniji!

Libartes je nezavisni projekat, neprofitni, što znači da se finansira samo zahvaljujući slobodnim donacijama. Redakcija, kao i saradnici, prevodioci, učestvuju volonterski na projektu, ali kako bi se održao kvalitet, kompetentnost i neophodno održavanje čitavog posla, potrebno je vreme , kao i određeni finansijski izvori. Vašim doprinosom bismo mogli da budemo još zanimljiviji i kvalitetniji! Donirajte već danas!

Related posts

Amina Bulić, Čudo italijanskog neorealizma: Od stvarnosti ka mitu i bajci (i vice versa)

Romanes eunt domus, Credo quia Brajanum

Libartes

Filmske adaptacije pripovetke „Vij“ Nikolaja Vasiljeviča Gogolja

Libartes