Image default
Muzika i misao

Irena Karamehmedović, Oratorio latino i Oratorio volgare

Oratorio latino i Oratorio volgare : O nastanku i razvoju baroknog oratorija u Italiji

 

Piše: Irena Karamehmedović

Prijelaz iz XVI u XVII stoljeće predstavlja značajnu prekretnicu u historiji muzike poznatu pod nazivom barok.1Andreis, J. , Povijest glazbe, 1,str. 321. Tanka je granica između prethodnog perioda, renesanse i muzičkog baroka stoga je veoma teško odrediti kada završava renesansa, a kada počinje barok. Barok je doba u kojem se dešavaju velike promjene umjetničkih koncepcija pa i samog pogleda na svrhu umjetnosti.2Ibid., str. 321. Ovaj period odrazio se na mnoge umjetnosti među kojima su arhitektura, kiparstvo, slikarstvo, književnost, ali i muzika. Veličina muzičkog baroka odrazila se i na jedan poseban oblik duhovne muzike, oratorij.3Andreis, J., „Oratorij“, u: Kovačević, K. (Ur.), Muzička enciklopedija, II, str. 347.

Oratorij je vokalno instrumentalno djelo većeg opsega koje prikazuje dramsku radnju bez učešća scenske radnje. 4Abraham, Dž., Oksfordska istorija muzike, II, str. 252. Pisan je za hor, orkestar i vokalne soliste. Pojavio se početkom XVII stoljeća u prijestolnici Italije, Rimu.5Anderson W., „Oratorio“, u: Sadie, S. (Ur.), The New Grove Dictionary of Music and Musicians 13, str. 660. Oratorij je u početku predstavljao dvije srodne forme čije su razlike ležale u postanku i razvitku.6Bukofzer, F. M., Music in the Baroque era, str. 123. Razlika između dvaju formi očita je i u atributima koji se dodaju njihovom zajedničkom imenu.7Andreis, J. , Povijest glazbe, 1, str. 388. Stoga je potrebno istaknuti da jedna forma nosi naziv oratorio volgare, a druga oratorio latino.8Bukofzer, F. M., Music in the Baroque era, str. 124. Tek 1640. godine oratorij postaje uobičajen naziv za obje forme.9Andreis, J. , Povijest glazbe, 1, str. 389.

Oratorio volgare pisan je na narodnom, talijanskom, „vulgarnom“ jeziku.10Anderson W., „Oratorio“, u: Sadie, S. (Ur.), The New Grove Dictionary of Music and Musicians,13,str. 659. Nastao je izvan crkve i izvan nje se i izvodio. U njemu se odražavalo narodno stvaranje, a izbor teksta bio je slobodan. Osobito su se obrađivali životi svetaca. Ovaj oratorij je mnogo više zastupljeniji od njegovog savremenika latina.

Klice mu leže u duhovnim vježbama Filippa Nerija (1515­­–1595), ećenika, koji je organiziranjem posebnih pripovijedi, vjerskih razmišljanja te čitanja evanđelja pokušao dati svoj udio protureformacijskom poketu. Propovijedi i duhovne vježbe držao je u samostanima rimskih crkava i to u prostoriji za molitvu „oratoriumu“ odakle je i potekao naziv za ovu duhovnu formu.11Bukofzer, F. M., Music in the Baroque era, str. 124. U jeku protureformacijskih nastojanja koja su težila preobražavanju, pročišćivanju i jačanju vjerskih osjećaja na tim su se duhovnim vježbama čitali odlomci iz Svetog pisma. U cilju da uticaj propovijedi na vjernike bude što potpuniji te da oni putem propovijedi postanu što pobožniji, Filippe Neri (1515–1595) je odlučio da će svojim propovijedima dodati i muziku.12Anderson W., „Oratorio“, u: Sadie, S. (Ur.), The New Grove Dictionary of Music and Musicians,13,str. 657. Želio je da to budi jednostavni napjevi, homofoni i pristupačni. Glavni zadatak teksta bio je da odrazi vezu sa glavnim predmetom pojedine duhovne vježbe. Samim tim omogućio je vjernicima da razumiju i na svome jeziku pjevaju napjeve.13Andreis, J., Povijest glazbe, I, str. 388. S obzirom da nije bio kompozitor Neri se obratio muzičarima i zatražio njihovu pomoć. Umjetnici među kojima su bili Ludovico da Vittoria (1548–1611), Giovanni Animuccia (1514–1571) pa i sam Giovanni Pergolesi Palestrina (1525–1594), brinuli su se za muzičku dopunu Nerijevih propovijedi koja se sastojala od izvođenja strofnih melodija.14Ibid., str. 388. Te melodije su po obliku i duhu bile slične starim laudama.15Talijanske duhovne popjevke, jednostavne građe i pučkog karaktera koje su od XIII do XIX stoljeća bile glavni repertoar narodne crkvene muzike. Iz njih se vremenom razvio oratorij. Obrađujući laude, spomenuti muzičari su preobrazili muzički dio Nerijevih vježbi  u prave duhovne koncerte.16Anderson W., „Oratorio“, u: Sadie, S. (Ur.), The New Grove Dictionary of Music and Musicians,13,str. 656. Ovakve duhovne vježbe ubrzo su se počele održavati i u drugim talijanskim gradovima tako da su Nerijevi suradnici su 1575. godine osnovali Kongregaciju oratorija koja je okupljala sve poznavaoce oratorija tzv. „ oratoriani „ ili „ fiippini“.17Andreis, J., Povijest glazbe, I,str. 388 Najznačajniji predstavnik oratoria volgarea  jeste Alessandro Stradella (1644–1682), pjevač, violinist i kompozitor koji je živio u Rimu.18Michels, U., Atlas glazbe, I, str. 323. U svojim oratorijima bogato je razradio orkestarsku dionicu. U pratnju njegovih arija uveo je koncertantno stilsko načelo concerta grossa (tutti) i concertina (soli) u raznim kombinacijama veoma umjereno, ali i šaroliko.19Ibid., str. 323. Njegovi najpoznatiji oratoriji su: S. Edita (1685), Susanna (1681), S. Giovanni Battista (1675) itd. Ostali predstavnici ove forme su Marco Mrazzoli (1602–1662), ernardo Pasquini (1637–1710), Maurizio Cazzati (1616–1678), Giovanni Bononcini (1670–1747) itd.20Bukofzer, F. M., Music in the Baroque era, str. 128.

Oratorio latino korijenje također vuče iz XVII stoljeća, a po broju dijela koja su na njegovom području nastala prilično zaostaje za oratoriom volgareom. U njemu su se obrađivali motivi iz Biblije, a namijenjen je isključivo uglednim kardinalima i svećenicima. Po strukturi je bio sličan volgareu međutim od njega se razlikovao po tekstu i po postanku. Naime, latino se razvio i izvodio isključivo u crkvi i bio je na latinskom jeziku.21Andreis, J. , Povijest glazbe, I, str. 389. Polazi od duhovnih formi pasije i polifonih moteta, s tim da je nekad sadržavao i dijalogijske odlomke.22Ibid., str. 389.

Najvažniji majstor oratorija na latinskom jeziku bio je Giacomo Carissimi (1605–1674).23Graut J., D., Palisca, V., C., A history of Western music, str. 289. Tokom života bio je orguljaš katedrale u Tivolju, horovođa u rimskoj crkvi svetog Apolinara i učitelj pjevanja u zavodu „ermanicum“.24Andreis, J. , Povijest glazbe, I,str. 390. U svojim oratorijima napušta korištenje polifonih elemenata te ih zamjenjuje homofonijom. Izbjegava disonance, zadržice, uzdahe, anticipacije, kromatiku, a više preferira dijatoniku i dijatonske osnovne akorde ( T, S i D). Carissimi se na prikladnim mjestima rado služio akustičkim efektima. Instrumentarij je veoma skroman i sastoji se uglavnom od orgulja kojima se ponekad pridružuju dvije violine.25Andreis, J. , Povijest glazbe, I,str. 390. Njegovi najznačajniji oratoriji su Jephte (1648), onas (/), Judicium Salomonis(/). 26Michels, U., Atlas glazbe, I, str. 323.Ostali predstavnici ove forme su Francesco Foggia (1604–1688) i Bonifazio Graziani (1604–1677). 27Ibid., str. 323.

U svojim razvojnim fazama obje su se oratorijske forme  našle na istome putu, razvijajući se dalje jedna uz drugu. Njihove sličnosti i razlike bile su upečatljive, a time su privlačile razne kompozitore da izaberu između ove dvije forme.28Andreis, J. , Povijest glazbe, I, str. 389. Međutim oratorio volgare i latino predstavljali su začetke i preteče oratorija koji se razvio u VIII stoljeću. Ti oratoriji neće imati puno zajedničkih dodirnih tačaka sa latinom i volgareom, a vrhunac će doživiti sa djelovanjem najvećih predstavnika ove forme Georgea Friedricha Händela (1685– 1759) i Johanna Sebastiana Bacha (1685–1750).

Georg Friedrich Händel (1685–1759) bio je jedan od najznačajnijih predstavnika baroka.29Taruskin, R., Music from the earliest notation to the sixteenth century, str. 305. Tokom života dosta je putovao po raznim gradovima (Firenca, Rim, Napulj, Venecija itd.) gdje se zaljubio u italijansku operu.30 Godine 1710. odlazi u London gdje ostaje do smrti.31Ibid., str. 452. Dugi niz godina Händel je pokušavao da komponuje opere koje će se stanovnicima Londona dopasti. Međutim, to mu nije polazilo za rukom tako da on pred kraj svoga života uviđa da pravo polje njegovog rada nije opera već oratorij.32Graut, J. D., Palisca, V. C., A history of Western music, str. 490. Handelovi oratoriji imaju veoma malo veze sa latinskim ili talijanskim oratorijima 17. stoljeća.33Palisca, C. V., Barokna glazba, str. 244. Imali su iste sastavnice kao i opera, ali one su bile umiješane u ponesto drukčijim omjerima (uvertira, recitativ, ariozi i arije).34Ibid., str. 244. Sadržaj Händelovih oratorija uglavnom je uzet iz Biblije, i to iz Starog zavjeta.35Anderson W., Handel, u: Sadie, S. (ur), The New Grove Dictionary of Music and Musicians, 8, str. 111.

Međutim, ono što Händela izdvaja od ostalih kompozitora oratorija jeste davanje velike pažnje horu.36Graut, J. D., Palisca, V. C., A history of Western music, str. 490. Horovi su kod Händela srž oratorija i pokazuju bogatu raznovrsnost pristupa.37Pejović, R., Istorija muzike, str. 237. Oni mogu iznositi opšti smisao radnje, opisivati fatalnost koja vodi junaka, uzdizati glas vjere, a ponekad čak i bivaju tumačima narodnih masa ili se preko njih javlja i samo božanstvo.38Andreis, J. , Povijest glazbe, I, str. 464. Iako su prožeti religioznim osjećajima Händelovi oratoriji se nisu izvodili u crkvi nego u pozorištu iz razloga što ih je on sam smatrao slobodnim pozorišnim formama, a ne crkvenim.39Graut, J. D., Palisca, V. C., A history of Western music, str. 289. Händel je napisao oko 20 oratorija, a najpoznatiji su Saul (1738),  Izrael u Egiptu (1738), Mesija (1742), Samson (1743), Semele (1744), Hercules  (1745), Prigodni oratorij (1746), Juda Makbejac (1747) itd.40Bukofzer, F. M., Music in the Baroque era, str. 336.

Johann Sebastian Bach (1685–1750) je pored Händela drugi veliki predstavnik baroka.41Hercigonja, N., „Bach“, u: Kovačević, K. (Ur.), Muzička enciklopedija, I, str. 82. Djelovao je kao violinist weimarskog kneza, orguljaš u Arnstadtu, u Mühlhausenu, dvorski orguljaš u Weimaru te kantor crkve u Leipzigu.42Andreis, J., Povijest glazbe, I, str. 475. Njegov kompozitorski opus je veoma velik, ali na području oratorija Bach je ostavio samo dva oratorija Božićni oratorij (1734) i Uskršnji oratorij (1734).43Anderson, W., Bach, u: Sadie, S. (Ur.), The New Grove Dictionary of Music and Musicians, 1, str. 808. U Božićnom oratoriju, koji je zapravo ciklus od šest kantata namijenjenih božićnim danima (Nova godina, nedjelja nakon Nove godine i praznik Tri kralja), ima dosta posuđene građe iz drugih Bachovih kompozicija.44Ibid., str. 808. Ovo monumentalno djelo za soliste, miješoviti hor i orkestar izvodi se na tačno određene dane praznika: prva kantata na sam dan Božića, druga i treća na drugi i treći dan svetkovine, a četvrta se izvodi na Novu godinu. Muzika za ovaj oratorij je jednostavna, dražesna, ispunjena pristupačnim muzičkim mislima i zato je veoma bliska vjernicima.45Andreis, J., Povijest glazbe, I, str. 508. Uskršnji oratorij je prvenstveno bio zamišljen kao kantata za Uskrs ali par godina nakon komponovanja preimenovana je u oratorij. Sastoji se od četiri glavna lika bez naratora. Hor je prisutan samo u finalnom stavku, a u orkestru dominiraju gudači i duvači.  Također kao i u Božićnom oratoriju muzika odiše prazničnim raspoloženjem te prikazuje Bacha kao čovjeka koji je obožavao praznike, ali i svoju porodicu.46Ibid., str. 508.

Dakle, oratorij kao forma se razvija u XVII stoljeću. U početku je predstavljao dvije srodne forme čije su razlike ležale u postanku i razvitku: oratorio latino i oratorio volgare. Iako su po strukturi veoma slični glavne razlike dvaju oratorija bile su jezik i mjesto izvođenja. Dok je jedan komponovan na italijanskom, narodnom jeziku i izvođen van crkve, drugi je pisan na latinskom jeziku i usko vezan uz crkvu. Međutim tek u XVIII stoljeću forma oratorija biva potpuna sa djelovanjem najvećih predstavnika baroka Georgea Friedricha Händela i Johanna Sebastiana Bacha. U njihovim djelima oratorij postaje jedna neraskidiva cjelina i jedna od najznačajnijih duhovnih formi sve do danas.

LITERATURA:

  1. Abraham, Džerald, Oksfordska istorija muzike,II, Beograd: Clio, 2001.
  2. Andreis, Josip, Povijest glazbe, I,Zagreb: Sveučilišna naklada Liber, 1989.
  3. Anderson, Warren, „Handel“, u: Sadie, S. (Ur.), The New Grove Dictionary of Music and Musicians, 8, London: Macmilian publisher limited, 1980, str. 102–
  4. Anderson, Warren, „Oratorio“, u: Sadie, S. (Ur.), The New Grove Dictionary of Music and Musicians, 13, London: Macmilian publisher limited, 1980, str. 656–
  5. Anderson, Warren, „Bach“, u: Sadie, S. (Ur.), The New Grove Dictionary of Music and Musicians, 1, London: Macmilian publisher limited, 1980, str. 808–
  6. Bukofzer, Fritz, Manfred, Music in the Baroque era, London: J. M. DENT & SONS LTD, 1948.
  7. Graut, Jay, Donald, Palisca, Victor, Claude, A history of Western music, London: W. W. Norton & Company, 1960.
  8. Hercigonja, Nikola, Kratak pregled razvoja muzičke kulture, I, Beograd: Umjetnička akademija u Beogradu, 1969.
  9. Hercigonja, Nikola, „Bach“, u: Kovačević, K. (Ur.), Muzička enciklopedija, I, Zagreb: Jugoslavenski Leksikografski Zavod, 1971, str. 80–
  10. Papdolopos, Dragomir, „Händel“, u: Kovačević, K. (Ur.), Muzička enciklopedija, III, Zagreb: Jugoslavenski Leksikografski Zavod, 1971, str. 617–
  11. Vidaković, Albe, „Laude“, u: Kovačević, K. (Ur.), Muzička enciklopedija, II, Zagreb: Jugoslavenski Leksikografski Zavod, 1971, str. 90.
  12. Andreis, Josip, „Oratorij“, u: Kovačević, K. (Ur.), Muzička enciklopedija, II, Zagreb: Jugoslavenski Leksikografski Zavod, 1971, str. 347–
  13. Michels, Ulrich, Atlas glazb, I, Zagreb: Golden marketing-tehnička knjiga, 2004.
  14. Palisca, Victor, Claude, Barokna glazba, Zagreb: Hrvatsko muzikološko društvo, 2005.
  15. Pejović, Roksanda, Istorija muzike, Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva,1986.
  16. Taruskin, Richard, Music from the earliest notation to the sixteenth century, New York: Oxford University Press, 2010.


Irena Karamehmedović –  rođena 16. 01. 1996. godine u Sarajevu. Nakon završenog odsjeka gitare u osnovnoj muzičkoj školi i teoretskog odsjeka u srednjoj muzičkoj školi, upisuje Muzičku akademiju 2014. godine gdje stiče dvije diplome: bachelor Muzičke teorije i pedagogije i bachelor Muzikologije.

Tokom školovanja je bila članica interreligijskog hora Pontanima, kao i Etnoakademika, te je određeni period bila urednica studentskog časopisa Modus Musicus. Radila je i bila učesnica na mnogim značajnih projektima i festivalima poput: Sarajevo International Guitar Festival, Majskim muzičkim svečanostima, kreativnoj radionici Podijelimo znanje i mnogim drugima, te je dugi niz godina radila na Koncertnoj sezoni Muzičke akademije.

Trenutno je na master studiju, a privatno radi kao nastavnica klavira, gitare i muzičke teorije.

Članak koji ste upravo pročitali je besplatan, ali je na njega uloženo vreme (i novac). Podržite Libartes i pomozite nam da budemo još kvalitetniji!

Libartes je nezavisni projekat, neprofitni, što znači da se finansira samo zahvaljujući slobodnim donacijama. Redakcija, kao i saradnici, prevodioci, učestvuju volonterski na projektu, ali kako bi se održao kvalitet, kompetentnost i neophodno održavanje čitavog posla, potrebno je vreme , kao i određeni finansijski izvori. Vašim doprinosom bismo mogli da budemo još zanimljiviji i kvalitetniji! Donirajte već danas!

Povezani članci

Ploče

Reditelj i gledalac – sukob interesnih sfera, iz ugla jednog laičkog posmatrača

I tako ćemo umreti, nerazdvojeni: Vagnerova muzička drama Tristan i Izolda

Ostavite komentar