Image default
Reč i misao

Muhamed Dželilović, Danteov “Raj”

Danteov Raj

Iz predgovora, Raj (Svjetlost, Sarajevo 2001. godina)

 

Piše: Muhamed Dželilović

Priredila: Nikolina Todorović

Na početku romana Ana Karenjina Tolstoj veli kako su sve sretne porodice sretne na isti način, a sve nesretne na svoj, specifičan i zanimljiv. Koliko god se ova rečenica odnosila na sadržaj samog romana, ona se odnosi i na nešto što bismo mogli nazvati dominantnim književnim interesom – ljudskom patnjom. Cjelokupna historija književnosti ukazuje na to da je ljudska patnja puno „zahvalnija“ tema od ljudske sreće, da je gotovo nemoguće naći značajna književna estetska ostvarenja na temu ljudske sreće. Pri tome odmah treba isključiti brojne oblike komedije koji imaju, između ostalog, funkciju da ljude zabave, da ih nasmiju. Ali teme komedije su uvijek iste one koje okupiraju pisce raznih rodova dok izražavaju oblike ljudske nesreće. Već od starog Aristofana komedije govore o, zapravo, tragičnim stranama ljudske sudbine: ratu (Lisitrata), tragičnoj potrebi ljudi za utopijom (Ptice), vječitoj ljudskoj težnji za pravdom i demokracijom (Žabe), kao i brojnim karakternim psihičkim devijacijama u zadatim društvenim kontekstima koje će biti svojstvo komedije sve do danas.

Tema ljudske sreće estetski relevantno ostvarena do danas gotovo da i ne postoji. I to je najbolji pokazatelj koliko je o njoj teško pisati, koliko je nju teško izraziti, a da se ne upadne u neki od elementarnih oblika kiča. U ovom smislu Danteov Raj predstavlja jedan od rijetkih izuzetaka. Njegov Pakao svakako je najčitaniji i najpopularniji dio Božanstvene komedije. Ali, s obzirom na „težinu zadatka“ tek Raj pokazuje veličinu Danteovog poetskog talenta.

Ideja raja bila je manje-više ostvarena i u književnoj i u teološkoj tradiciji prije Dantea. Teološki, ona je podrazumijevala definitivno stapanje duša dobrih ljudi sa Stvoriteljem koji u sebi podrazumijeva ideje apsolutnog dobra, apsolutne spoznaje, apsolutne ljubavi, apsolutne sjvetlosti i apsolutne sreće. Pri tome, već je ideja tog prostora podrazumijevala nedostatak svake fizičke, naročito tjelesne supstancije. I tu počinje centralni problem za jednog pjesnika. Svako estetsko iskustvo podrazumijeva čulni doživljaj; štaviše ono podrazumijeva i tzv. aesthon, dakle, materijalni oblik preko kojega jedino i možemo doći do estetskog iskustva. Jednostavnije, poezija mora računati na čvrste, definirane materijalne oblike da bi nam uopće nešto značila. Dante je pred sobom imao svijet duša, svijet pjesme, svijet svjetlosti i svijet neposredne spoznaje. Nigdje kao u raju njegov pjesnički talenat nije bio na probi. Ali on je uspio da da materijalni, čulni, estetičan oblik jednom svijetu koji je u suštini nematerijalan.

Jedan od najboljih primjera Danteovog genijalnog pristupa prostoru apsolutne sreće možemo naći u epizodi sa jednim od najvećih kršćanskih svetaca – Franjom Asiškim. Ovaj svetac prikazan je kao neposlušan sin zaljubljen u staru, iskusnu ljubavnicu, koja već jedanaest stoljeća čeka na novog ljubavnika. Uprkos protivljenju sredine, prije svega oca, Franjo se ipak vjenča sa njom, da bismo na kraju epizode saznali da je u pitanju alegorijska figura siromaštva čiji je prvi i najveći ljubavnik bio Isus Krist. Ili, kako kaže Krleža, kod Dantea vrlo često sveci govore jezikom ljubavnika, a ljubavnici jezikom svetaca. Ne samo na psihološkom, nego i na deskriptivnom planu, Dante je raj uspio književno da ostvari do kraja čulno i materijalno, a da pri tome ni u jednom momentu ne iznevjeri temeljni teološki koncept. Vizuelni i akustični ekvivalent apsolutno odgovaraju ideji svakog neba u raju, sve do Rajske ruže i konačnog susreta sa Empirejem, prostorom u kojem obitava sam Bog. Tada mu ne ostaje ništa drugo do priznanja da ljudska imaginacija ne može dalje, da ispred njega ostaje još jedino:

„Ljubav što kreće nebo i sve zvijezde.“

Dante Alighieri –


Muhamed Dželilović (Sarajevo, 1957) – završio Filozofski fakultet, Odsjek za opštu književnost i teatrologiju u Sarajevu. Magistrirao 1985.godine na Filološkom fakultetu u Beogradu sa temom Ideja recepcije u nauci o književnosti, a doktorsku disertaciju pod naslovom Dante u slavenskoj književnoj kritici XX vijeka odbranio u Sarajevu 1989. godine (u prerađenom obliku, 1991. godine, objavljena kao monografija pod naslovom Slaveni o Danteu). Bio je jedan od urednika književnog časopisa Život u periodu 1988-1992.godine. Od 1981. godine radi na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, kao asistent, docent i vanredni profesor, te na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu i Tuzli. U periodu 1999-2001. godine radio najprije kao dramaturg, a kasnije i kao direktor drame u Narodnom pozorištu u Sarajevu. Do sada je objavljivao radove o domaćoj i svjetskoj književnosti, kao i teatrologije u brojnim domaćim i inozemnim časopisima i zbornicima.Trenutno je dekan na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu.

Članak koji ste upravo pročitali je besplatan, ali je na njega uloženo vreme (i novac). Podržite Libartes i pomozite nam da budemo još kvalitetniji!

Libartes je nezavisni projekat, neprofitni, što znači da se finansira samo zahvaljujući slobodnim donacijama. Redakcija, kao i saradnici, prevodioci, učestvuju volonterski na projektu, ali kako bi se održao kvalitet, kompetentnost i neophodno održavanje čitavog posla, potrebno je vreme , kao i određeni finansijski izvori. Vašim doprinosom bismo mogli da budemo još zanimljiviji i kvalitetniji! Donirajte već danas!

Povezani članci

Igra kao komunikacija (Prometejev dar)

Ivan Vukadinović, Nostalgija, melanholija i prastare vrednosti

Opscenost nevinosti i nevinost ubijanja? (Vitold Gombrovič, Pornografija, Paideia 2011)

Ostavite komentar