Kiša, znoj, poljupci i puno krvi
Piše: Ivanka Cvitan
* * *
Kapa mu je postala teška, onako natopljena kišom koja cijeli dan nije stala. Ocijedio ju je i stavio u džep. U otvorenoj futroli napipao je jedva nešto novčića. Sagnuo se i bolnim pokretom ruke skupio sitniš, nježno pomilovao svoju staru violinu, spremio je i krenuo.
Trgnuo se. Prasak raspršenih komadića nekakvog stakla odjeknuo je asfaltom; osjetio je bol u vratu.
– Pjer, jesi li dobro?
Staklo mu se zarilo u mokri vrat. Slobodnom rukom izvukao je oštri predmet i osjetio topli mlaz krvi.
Samo lije cijeli dan, pomisli i klizne u lokvu.
* * *
Naporan je taj zadnji dan petkom. Leđima okrenuta ogledalu, Sandra je zadnjim snagama curama objašnjavala irski step. Niz leđa su joj se slijevale krupne kapi znoja, a skupljena kosa joj se oslobodila i lijepila po vratu.
-To bi bilo sve, vidimo se nakon vikenda.
Mrzila je step, pogotovo ako bi se pomiješao sa zvukom Pjerove violine. Kad je sve utihnulo, otvorila je prozor da uđu nježni zvuci s ulice.
Mislim da ću mu večeras reći. S tim više ne mogu sama živjeti.
Zanijela se, učinila neoprezan korak i našla se licem u lice sa sobom. Mrzila je ogledala, njihove uglačane površine.
Stala je skamenjena. S jedne strane ramena Frenki je klizio pogledom niz njeno napeto, znojno tijelo. S druge strane vidjela je slijepi Pjerov pogled.
Nikud nije mogla, opijena zvukom violine.
Niz lice je osjećala tople suze.
* * *
Vrata dvorane bila su napola otvorena. Frenkiju je do nosnica dopirao miris ženskog tijela pomiješan s mirisom kiše koja se kroz otvoren prozor uvukla u sobu.
Sandra je stajala ukopana, sama, znojna, uplakana pred ogledalom.
Odgurnuo je vrata i prišavši bliže, stao joj ljubiti vrat.
Sa zvucima violine unutar utrobe, Sandra se skamenila ne želeći se ni sa kim dijeliti.
Nije više znala je li bolnije osjećati Frenkijeve poljupce ili željeti Pjerov pogled. Naglo se otrgla, podigla ogledalo iznad glave i snažnim zamahom bacila ga kroz prozor.
Sad je bila sigurna da se više neće suočiti s onim što nije htjela vidjeti otvorenim očima.
Ivanka Cvitan: rođena u Splitu 1961. Godina 1985. njena poezija je zastupljena u zajedničkoj nagrađenoj zbirci Ostaje mi poezija, a 2018. samostalno objavljuje svoju prvu zbirku Usprkos svemu smo isti.
Osim u internetskim publikacijama, radove je objavila u dvije tiskane publikacije: Moguće da, nešto iza, između, zbornik književnik susreta 1987. i The Split Mind XVI/18. i bila u finalu za izbor Post Scriptum-a 2018.
Ovaj članak je objavljen u septembru 2020, u okviru temata TELO.
Pročitajte sve tekstove objavljene u rubrici Proza.
Autorka naslovne slike: Martina Mekatir.