Image default
Proza

Ivanka Cvitan, Zaključana iznutra

ZAKLJUČANA IZNUTRA

Noć je obećavala promjenu.

Spremala sam se na prosvjed u Szczecin. Za tu prigodu spustila sam teški čekić s najviše police ugradbenog ormara i jednim sigurnim udarcem smrskala glavu keramičkoj svinji.

Skupilo se tu dvjestotinjak eura, dovoljno za autobus. Ionako ću spavati na livadi.

Taman sam pripremala sendvič za po putu kad je stigla vijest da se prosvjed odgađa iz sigurnosnih razloga.

–              …pas mater! Sigurna u ovo vrijeme samo odgoda jest!

Nevoljno sam dohvatila daljinac.

Tisuće prosvjednika s transparentima zaustavljeno je jakim policijskim snagama. Mnoštvo se gubilo u dimu.

–              … iz sjedišta Katoličke biskupije savjetuje se uzdržavanje…suzdržavanje…

Ugasila sam prijemnik i izašla u noć.

Ulica je bila mokra, svjetlo prigušeno. Krenula sam prema trgu. I tamo je bilo nekakvo događanje, učinilo mi se izdaleka. Bio je razglas, preglasna dernjava, odobravajući povici.

Kad sam prišla bliže, uočila sam na svim akterima crne odore. Skupine po deset, dvadeset crnih likova. Kao da je svjetla bilo sve manje. Pomalo i kisika. Bila sam obučena u jarko zelenu tuniku, jedino što mi je ostalo od majke kad smo prije dvadesetak godina pobjegle iz domovine. Jako sam se izdvajala tako zelena u moru crnila. Bila sam sama. Bilo me strah. Počela me hvatati jeza.

Potrčala sam prema javnom zahodu, zaključala se iznutra i tako ostala.

* * *

Iz naroda sam Yorube, sa sjevera Nigerije. Slično mojoj prapraprateti Asabi s Kube koju su nepoznati bijeli ljudi odveli preko Atlantika za dvije i na njoj zaradili cijele šezdeset tri funte, potajice sam na jorupskom jeziku pjevala arhaične napjeve svoga kraja. Na engleskom sam programirala, pisala lošu poeziju i tečno razgovarala.

Kad sam im stigla, roditelji su dvojili između imena Abagbe  i Asabi.  Abagbe je značilo „molili smo da bi ju dobili“ i odgovaralo je mom dolasku na svijet. Jedno su me vrijeme oslovljavali s oba imena. Tek kad sam stala na svoje noge, negdje u desetom mjesecu, i iz pletene košare s hranom izdvojila veliki slatki krumpir prinijevši ga ustima, prozvali su me Asabi – „ona je izbor“.

Bila sam jedinica svojoj majci. Otac je imao još dvije žene i s njima ukupno petoro djece. Skrbio je o svojim obiteljima, štitio ih, plaćao sve račune i pod punim autoritetom i kontrolom bio je njihov vlasnik. Ženama su odgoj i tradicija nalagali da prihvaćaju njegove odluke, neovisno jesu li ispravne ili nisu. Jednom žena, makar jedna od triju, značilo je – zauvijek žena.

Sjećam se događaja tog ljetnog popodneva. Bilo mi je pet godina, igrala sam se u zemlji s prijateljicom. Majka je bila bolesna, prespavala je pripremanje ručka, tako mi se tada činilo.

Otac je stigao s tajnog radnog sastanka i bijesan porazbijao sve po kući. Majku je jednom rukom izvukao iz kreveta i bacio je na suprotan zid. Zalijepila se poput macaklina.

Kad se uspjela sabrati, nestala je i cijelu noć provela iznutra zaključana u staji.

Pojavila se ujutro.

Sve je bilo mirno osim što joj je otac zapovjednim tonom naredio da TO danas mora biti obavljeno.

I otišao na sastanak pobunjenika u organizaciju Shabaab.

Ostalo se odigralo u treptaju jutra. Majka je obukla najljepšu jarko zelenu tuniku, u maramu stavila nešto kukuruza, sira, slatkog krumpira, a mene na leđa. Krenula je.  Nijednom se nije osvrnula.

Prelazile smo dug put.  Malo sam i sama pješačila. Bile su noći, a bili su i dani – ljepljivi, dugi, umorni, prašnjavi. Hrane je nedostajalo, vode smo imale u kapima. Pustinja je bila beskrajna.  Danima sam spavala hodajući  i ništa ne shvaćajući.

Susretale smo ljude. Umorne, prljave, malaksale, žedne. Svima je u oku bila ista iskra. Pobjeći! Spasiti se!

Ne znam kad se dogodilo, ni kako…umjesto majke grlile su me ruke neke bijele žene. Ogrnula me majčinom jarko zelenom tunikom i blago govorila čudne riječi.

Majka nije dolazila. Ni u kuću bijele žene ni na ulice osvijetljenoga grada.

Bilo je hrane i nisam bila žedna. Čitala sam knjige.  U njima sam saznala da u zemlji iz koje me majka odvela u svijet,  djevojčice od pete godine pa do spolnog sazrijevanja prolaze idabeobirin. Za tradicijski, religiozno, običajno opravdano obredno obrezivanje primjereniji naziv bi bio – genitalno sakaćenje.

Tog jutra, tog dana kad smo pobjegle, majka me trebala dati unakaziti, odstraniti mi dio tijela u ime krotkosti, poslušnosti i neizbora, u ime uloge koju su ženama namijenili duhovi prošlosti stari pet tisuća godina.

Izbjegla sam odstranjivanje svojih genitalija, pa i samu golu smrt, i izgubila majku na prijelazu čamcem preko Gibraltara. Spasila me nejakost mojih godina i žena koja nije imala vlastito dijete. Školovala me, postala sam odlična studentica informatike i obožavateljica poezije.

Kasnije je očeva tajna organizacija postala zloglasni Boko Haram. U ime tradicije, ženske poslušnosti i u inat zapadnjačke implementacije u vjerske i čiste običaje otimali su žensku djecu, iživljavali se nad njima i koristili ih kao nosače oružja za svete ciljeve.

Svake noći, kad bih se iznutra zaključala u sobu i legla na mirisnu posteljinu, sama, daleko od blagih očiju moje spasiteljice, gledala sam majčinu zelenu tuniku i na jorupskom se zaklinjala da ću se boriti i posvuda braniti ženska prava, u ime čovjeka.

Posao me odveo istočnije od moje druge majke Simone. Jeftinija radna snaga nalazila se u živopisnoj Hrvatskoj, u Zagrebu.

Poslodavac me poslao da potvrdim svoje programerske kvalitete, a napose da odaberem nove ljude koji će nas predstavljati na tom dijelu kontinenta. Zemlja je bila mirna, klima blaga, morska obala razvedena. Razloga za nemir nisam imala – skoro da sam išla na odmor.

Sedmi dan po dolasku, nedaleko u Poljskoj, počelo je s protestima za prava žena, za prava čovjeka.

Opet je netko nekome vlasnik, kontrolira mu se život i opet slučajno onaj kojim se upravlja naoko je ranjiviji.

Moć je u izboru, pomislila sam. Ne zovem se slučajno Asabi. Zbrojila sam dva i dva, odgodila posao, donijela odluku nakon samo jednog pogleda na majčinu zelenu tuniku. Obukla je i čekala da prođe noć.


Ivanka Cvitan: rođena u Splitu 1961.

1985. godine njena poezija je zastupljena u zajedničkoj nagrađenoj zbirci Ostaje mi poezija, a 2018. samostalno objavljuje svoju prvu zbirku Usprkos svemu smo isti.

Osim u internetskim publikacijama, radove je objavila u dvije tiskane publikacije: Moguće da, nešto iza, između, zbornik književnik susreta 1987. i The Split Mind XVI/18. i bila u finalu za izbor Post Scriptum-a 2018.


Ovaj članak je objavljen u junu 2020, u okviru temata Borbeni Libartes.


Pročitajte ostale tekstove objavljene u rubrici Proza.

Povezani članci

Dejvid Batler, Laž

Vera Arsenović – Dvoje

Vladimir Tabašević dobio NIN-ovu nagradu

Ostavite komentar