ĆEVAPI NAKON KORONE
– Čim se otvore restorani, idem na ćevape – rekla sam svojoj dobroj prijateljici.
– Možeš ti iz Bosne, ali Bosna iz tebe ne može – odgovorila mi je.
I restorani su se otvorili, i ja sam se, među prvima, našla u ćevabdžinici nedaleko od našeg stana. Nisam otišla samo jesti, nego i meračiti.
Za susjednim stolom, udaljenim po epidemiološkim preporukama, sjedila su dvojica muškaraca i velikom brzinom umanjivala svoje jumbo porcije. Razgovarali su glasno. Krizni stožer nije ništa rekao na koji decibel moramo uštimati svoje glasnice na otvorenom, a na koliko u zatvorenom prostoru. Prema naglascima koje su moje restoranske komšije stavljale na trosložne riječi, bilo mi je lako zaključiti kako u tim uživateljima ćevapa nema nimalo kraja koji, prema riječima moje prijateljice, nije mogao iz mene. Lako je bilo zamisliti kako je njihovo mljackanje rezultat guštanja u vrućim zagorskim štruklima.
Moram naglasiti kako ja tom svom zbunjenom i napaćenom zavičaju ne bih ni dopustila da me napusti. Bez njega ne bih bila kakva jesam. Ne bih uopće bila ja, što god ta zamjenica prvog lica jednine, kad se o meni radi, označavala, pa i prikrivala. Iskreno mi je žao ljudi koji zatajuju onaj izvorni dio sebe, vjerujući da će se tako osakaćeni više svidjeti. Kome, ni sami ne znaju. I zaboravljaju da nema jalovije želje od one da se vlastita koža zamijeni tuđom, da se priča – koju su nam povjerili svjedoci i naši preci – iznevjeri samo zbog toga što to od nas zahtijevaju moćniji slušatelji. Kože je kao svila. Nepogrešivo razotkriva. Nepogrešivo pamti mrlje. Ja svoju nikada, ponavljam, nisam poželjela napustiti. Našivala sam na nju tuđe restlove i vodila računa samo o tome da materijale međusobno čvrsto povežem i da oni, i šarom i kvalitetom, pristaju jedni uz druge. Igla i konac zamjenjivali su mi najkraću riječ našeg jezika, nježni sastavni veznik i, onaj kojim bismo mogli riješiti mnoge probleme vlastite povijesti i vlastitog identiteta. Puno uspješnije nego isključivim rastavnim veznikom ili. I pod uvjetom da ne koristimo heft-konac, konac koji krojačice upotrebljavaju za prve probe, da bi iskrojeno mogle prepraviti; suziti, raširiti, uvažavajući trenutne želje svojih klijenata i naredbe modnih pista. Daleko više nego pravila vlastitog zanata.
Voljela sam čvrste konce, one koje nisam uspijevala pregristi vlastitim zubima. Voljela sam rečenične nizove sastavljene po formuli i…i…i… Zbog toga sam sebi možda mogla dopustiti da nakon ćevapa odem u slastičarnicu i kući ponesem tri „Jelačić-šnite“, te da u maloj trgovini kupim svježu germu za nedjeljne buktle.
Julijana Matanović, „Kombinirani prašak (zapisi širokog spektra)“, Umjetnička organizacija LAĐA OD VODE, Zagreb, 2022.
Julijana Matanović (Gradačac, 1959.) godinama je već jedna od najčitanijih hrvatskih spisateljica. Njezin prozni prvijenac Zašto sam vam lagala, objavljen prije četvrt stoljeća, doživio je do sada 18 izdanja. Po broju prodanih primjeraka ne zaostaje ni roman Bilješka o piscu (2000.). U intervjuima autorica redovito upozorava da joj je najdraža njezina knjiga Tko se boji lika još (2008.). Jer, u njoj se ona pojavljuje u sva tri svoja kostima; u kostimu književne znanstvenice, zaljubljene čitateljice i spisateljice koja neprestano hoda po tankoj granici između fikcije i zbilje. Za svoj rad dobila je brojne književne nagrade. Kombinirani prašak nastavak je Ljute godine iz 2019.g.
(Kratka biografija preuzeta je iz knjige
Kombinirani prašak)
Libartes je nezavisni projekat, neprofitni, što znači da se finansira samo zahvaljujući slobodnim donacijama. Redakcija, kao i saradnici, prevodioci, učestvuju volonterski na projektu, ali kako bi se održao kvalitet, kompetentnost i neophodno održavanje čitavog posla, potrebno je vreme , kao i određeni finansijski izvori. Vašim doprinosom bismo mogli da budemo još zanimljiviji i kvalitetniji! Donirajte već danas!