Zemlja drugih
– odlomak iz romana –
Buybook, Sarajevo 2021.
Piše: Lejla Slimani
Kad je prvi put posjetila farmu, Mathilde je pomislila: “Predaleko je.” Tako osamljen položaj ju je zabrinuo. U to vrijeme, 1947, nisu imali automobil, pa su dvadeset i pet kilometara koliko ih je dijelilo od Meknesa prešli u starim kolima s konjskom zapregom kojima je upravljao jedan Rom. Amin nije obraćao pažnju na neudobnu drvenu klupu, niti na prašinu koja je njegovu ženu tjerala na kašalj. Vidio je samo krajolik i s nestrpljenjem čekao da stigne do zemlje koju mu je otac ostavio.
Nakon što je godinama radio kao prevodilac u kolonijalnoj vojsci, Kadur Belhaž je 1935. kupio hektare te kamenite zemlje. Rekao je sinu kako se nada da će tu napraviti uspješnu farmu koja bi mogla prehranjivati generacije djece porodice Belhaž. Amin se sjećao očevog pogleda i njegovog samouvjerenog glasa dok mu je izlagao planove. Ari vinove loze, objašnjavao mu je, i čitavi hektari zasijani žitaricama. Na najosunčanijem dijelu brda treba sagraditi kuću okruženu voćkama i ponekom alejom badema. Kadur je bio ponosan što je ova zemlja bila njegova. “Naša zemlja!”, uzviknuo bi, ali ne onako kako to govore nacionalisti ili kolonijalni doseljenici, niti u ime moralnih principa i ideala, nego kao sretni uživalac svog prava. Stari Belhaž je želio biti sahranjen tu i da njegova djeca budu tu sahranjena, da ga ta zemlja hrani, a potom mu pruži posljednje prebivalište. Ali umro je 1939, kada se njegov sin pridružio spahijskoj pukovniji i ponosno nosio burnus i šalvare. Amin, najstariji sin, i od tog trenutka glava porodice, prije odlaska na front dao je imanje u najam nekom Francuzu alžirskog porijekla.
Kad je Mathilde upitala od čega je umro svekar kojeg nikad nije upoznala, Amin je dodirnuo svoj trbuh i kimnuo u tišini. Kasnije je saznala šta se dogodilo. Kadur Belhaž je nakon povratka iz Verduna patio od hroničnih bolova u želucu, i nijedan ljekar, marokanski ni evropski, nije mu uspio pomoći. On, koji se hvalio da je čovjek od razuma, ponosan na svoje obrazovanje i talenat za strane jezike, puzao je po podu, posramljen i očajan, u podrumu neke iscjeliteljice. Vračara ga je pokušavala uvjeriti da su na njega bacili čini i da je taj bol djelo nekog moćnog neprijatelja. Dala mu je presavijen papir u kojem se nalazio prah žut poput šafrana. Još iste noći, popio je lijek razmućen u vodi i umro u roku od nekoliko sati u strašnim mukama. Porodica nije voljela govoriti o tome. Bilo ih je stid očeve naivnosti i okolnosti u kojima je umro, jer se časni oficir ispraznio u dvorištu kuće, umazavši govnima svoju bijelu galabiju.
Na taj dan, u aprilu 1947. godine, Amin se nasmiješio Mathilde i zatražio od kočijaša, koji je trljao bosa, prljava stopala jedno o drugo, da ubrza. Seljak snažnije ošinu mazgu i Mathilde poskoči. Smetala joj je njegova nasilnost. Coktao je jezikom, “Džiha”, i šibao bičem po leđima životinje. Bilo je proljeće i Mathilde je bila u drugom mjesecu trudnoće. Polja su bila prekrivena nevenima, sljezom i boražinom. Prohladni vjetar njihao je stabljike suncokreta. S obje strane ceste nalazili su se posjedi francuskih kolonista koji su tu živjeli posljednjih dvadeset, trideset godina i čije su se plantaže, blago se spuštajući, pružale sve do horizonta. Većina ih je dolazila iz Alžira, a vlasti su im dodijelile najbolju zemlju i najveće površine. Amin jednu ruku ispruži pred sebe, a drugu prisloni na čelo kako bi zaštitio oči od podnevnog sunca i osmotrio ogromno prostranstvo koje se pred njim pružalo. Kažiprstom je pokazao supruzi aleju čempresa što je okruživala imanje Rogera Marianija, koji se obogatio zahvaljujući proizvodnji vina i uzgoju svinja. S ceste se nije mogao vidjeti ljetnikovac, pa čak ni nasadi vinove loze. Ali Mathilde je vrlo lako mogla zamisliti bogatstvo tog seljaka, bogatstvo koje ju je ispunjavalo nadom u vlastitu sudbinu. Spokojna ljepota krajolika podsjetila ju je na gravuru koja je stajala iznad klavira njenog profesora muzičkog u Mulhouseu. Sjetila se šta joj je rekao: “To je u Toskani,gospođice. Možda jednog dana odete u Italiju.”
Mazga se zaustavila i počela pasti travu koja je rasla uz put. Nije imala ni najmanju namjeru penjati se uz padinu koja se uzdizala ispred njih, prekrivena velikim bijelim kamenjem. Bijesan, kočijaš se uspravio i zasuo životinju udarcima i psovkama. Mathilde je osjetila kako joj naviru suze. Pokušala se suzdržati, pa se privila uz muža koji je njenu nježnost smatrao neprikladnom.
“Šta ti je?”, upita Amin.
“Reci mu da prestane udarati tu jadnu mazgu.”
Stavila je ruku Romu na rame i pogledala ga poput djeteta koje pokušava odobrovoljiti ljutitog roditelja. No, kočijaš postade još grublji. Pljunu na zemlju, podiže ruku i reče: “Hoćeš li i ti da dobiješ bičem?”
S raspoloženjem se promijenio i krajolik. Stigli su na vrh brda sa stjenovitim padinama. Nije više bilo ni cvijeća, ni čempresa, tek poneko stablo masline koje je uspjelo preživjeti usred tog kamenjara. Brdo je ostavljalo sterilan utisak. Više nismo u Toskani, pomislila je Mathilde, nego na Divljem zapadu. Sišli su s kola i otišli do malog neuglednog zdanja, čiji se krov sastojao tek od običnog komada lima. To nije bila kuća, nego niz malih, mračnih i vlažnih prostorija. Jedini prozor, postavljen vrlo visoko da se zaštite od najezde štetočina, propuštao je tek slabu svjetlost. Mathilde je na zidovima primijetila zelenkaste mrlje od nedavnih kiša. Bivši stanar živio je sâm; njegova žena se vratila u Nîmes nakon što je izgubila dijete, i on više nije imao volje da tu kuću učini toplim mjestom, prikladnim za život porodice. Mathilde je, uprkos blagom zraku, osjetila drhtavicu. Planovi o kojima joj je Amin pričao, ispunjavali su je tjeskobom. Isti takav nemir ju je obuzeo i kad je sletjela u Rabat, 1. marta 1946. Uprkos neobuzdano plavom nebu, uprkos radosti što će se sastati s mužem i ponosu što je izabrala vlastiti put, bilo ju je strah. Putovala je dva dana. Od Strasbourga do Pariza, iz Pariza u Marseille, a potom iz Marseillea u Alžir, gdje se ukrcala na stari Junkers i bila uvjerena da će umrijeti. Dok je sjedila na neudobnom sjedištu, okružena muškarcima izmučenim dugim godinama ratovanja, jedva se suzdržavala da ne počne vrištati. Tokom leta je plakala, povraćala, molila se Bogu. U ustima joj se miješao okus žuči i soli. Bila je tužna, ali ne toliko zbog činjenice da bi mogla umrijeti iznad Afrike, koliko zbog pomisli da će se na aerodromu gdje ju je čekao muškarac njenog života pojaviti u izgužvanoj haljini umrljanoj povraćotinom. Naposljetku je sletjela živa i zdrava, a Amin ju je čekao, ljepši no ikad, pod nebom toliko plavim da se činilo kao da je okupano u velikoj vodi. Muž ju je poljubio u oba obraza, oprezan zbog pogleda drugih putnika. Uhvatio ju je za desnu ruku na način koji je bio istovremeno senzualan i prijeteći. Činilo se da je želi kontrolisati.
Sjeli su u taksi i Mathilde se privila uz Aminovo tijelo koje je, osjećala je, napokon napeto od želje, gladno nje. “Večeras ćemo spavati u hotelu”, najavio je vozaču i, kao da je želio opravdati moral, dodao: “Ovo mi je supruga. Upravo smo se ponovo sastali.” Rabat je bio mali grad, bijel i osunčan, čija je elegantnost iznenadila Mathilde. Oduševljeno je posmatrala fasade art déco u centru grada i priljubljivala nos uz staklo kako bi bolje vidjela lijepe žene koje su hodale šetnicom Lyautey, s rukavicama usklađenim s cipelama i šeširom. Posvuda radovi, građevine u izgradnji ispred kojih su se skupljali muškarci u ritama, tražeći posao. Opatice su hodale rame uz rame sa seljankama koje su na leđima nosile snopove pruća. Jedna djevojčica s dječačkom frizurom smijala se magarcu kojeg je vukao neki crnac. Mathilde je prvi put u životu udisala slani vjetar Atlantika. Svjetlost je blijedjela, a potom se pretvaralau ružičasti baršun. Bila je pospana i upravo se spremala da nasloniglavu na suprugovo rame kad je on obznanio da su stigli.
NAPOMENA: Knjiga je objavljena u sklopu projekta projekta „Od jedne pandemije do druge: 100 godina evropske književnosti u 10 knjiga“ podržanog od strane programa Evropske unije Kreativna Evropa.
* Sa francuskog prevela: Tea Mijan
Lejla Slimani (1981, Rabat) prva je Marokanka koja je osvojila najprestižniju francusku književnu nagradu Prix Goncourt, i to romanom prevedenim na trideset jezika – Uspavaj me. Novinarka i zagovornica ženskih i ljudskih prava, lična je predstavnica francuskog predsjednika Emmanuela Macrona za promociju francuskog jezika i kulture. Do sada je objavila tri romana U vrtu ljudoždera, Uspavaj me i Zemlja drugih – prvi dio planirane autobiografske trilogije, te nekoliko knjiga eseja, od kojih Seks i laži: Seksualni život u Maroku sadrži ispovijesti mnogih žena s kojima je razgovarala dok je bila na književnoj turneji po Maroku. Lejla Slimani živi i radi u Parizu.