Image default
Proza

Lana Bastašić, Šuma

Šuma

“Mliječni zubi”, Buybook, Sarajevo 2020.

Piše: Lana Bastašić

Trebalo mi je dosta vremena da zadavim tatu. A bio je mršav čovjek, vazda boležljiv. Žene iz sela su nam znale poslati teglu punu homeopatskih lijekova ili kakav svežanj čudotvornih travuljina kad god bi ga vidjele kako odmiče niz put u šumu. Osušio ti se, rekle bi mojoj majci, kao da govore o hortenzijama u dvorištu. Jede li ti? Što ti je onako oslabio? I sve to bez čekanja na odgovor, pokušavajući svojim naboranim čelima prikriti uživanje u popovanju. A mama bi samo slegnula ramenima.

Čovjek jede sve isto što i mi, po dva-tri kuvana jajeta za doručak. Juče imali glavušu, pojeo joj pola mozga s domaćim hljebom. Maloj dali jezik.

Onda bi im ponudila mene kao dokaz, uštinula mi nadlakticu, potapšala stomak, lupila me po dupetu uz neki tuđi smijeh, ne bi li izazvala njihov.

Da se bar ova hoće malo osušiti, rekla bi, koristeći moje salo kao štit.

No, seoske su žene imale više iskustva, to je nešto u njemu, iz srca i džigere, nešto ga jede iznutra. Tata je odlazio u šumu, sam-samcat, da razbistri glavu. Od čega, nikada nije objasnio.

A gdje ja da razbistrim glavu?, govorila bi mama, gledajući kroz prozor kako otac odmiče niz asfalt, sve manji i manji, dok u jednom trenutku, tamo gdje seoski put skreće sa ceste ka šumi, ne bi u potpunosti nestao. Vraćao se pred večeru, goreg izgleda nego ranije, kao da se sve to vrijeme u šumi raspravljao s nekom dozlaboga napornom osobom. A žene iz sela su sve to gledale i skupljale: njegove mršave noge u pogužvanim pantalonama, upale obraze i, mada se niko nije usudio da kaže naglas, njegovu tugu. Tata je bio depresivan, samo što se tada ta riječ nije koristila. Stoga, kad bi žene iz sela rekle da je mog tatu nešto jelo iznutra, značenje je imalo potpuno naučnu osnovu: nedostatak kakvog vitamina, spavanje u neprozračenoj prostoriji ili, u najgorem slučaju, rad u kući. Jadni je čovjek možda imao previše posla, izvršavajući, u potpunoj tajnosti, i one zadatke koji su pripadali njegovoj ženi.

Da moj mora sam da se pegla, rekla je jedna gospođa u redu iza nas u pošti, pa prije bih da me u krađi uhvate, nego da mi čovjek takav hoda.

Druga je dodala: Vidi se to na čovjeku, kakvo žensko ima kod kuće.

A mama je samo poplaćala one račune bez riječi, uhvatila me za mišicu i izjurila uvrijeđeno iz pošte kao da je javna kuća. A znala je galamiti na tatu. Šta je on to htio? Sve čisto, ispeglano. Doručak, ručak i večera uvijek na stolu. Zar je morao onakav da hoda po selu kao da živi sam u nekoj straćari, a ne u domaćinstvu pored zdrave žene? A on nije mnogo govorio, odmahnuo bi rukom, šta nas je briga šta narod priča.

Pa tebe nije briga, vrisnula bi mama. A mene ćeš u grob da otjeraš!

Tata je ćutao. Tata je odlazio u šumu. Ne sjećam se kad sam počela da ga pratim. Čekala bih da zamakne niz seoski put i ondase primakla jarku tamo iza zadnje komšijske kuće, nazirući njegovu sitnu priliku među nepomičnim stablima. Ponekad nisamznala da li gledam u njegova leđa ili u drvo. Kad bih bila sigurna da je dovoljno odmakao, i sama bih ušla u šumu. Tlo je bilo puno pucketavih grančica, lišća i malih podmuklih lokvi, bilo je teško ostati neprimijećenom. Gore, iznad naših glava, ukrštale su se gole i vlažne grane visokog drveća parajući nebo. Oko mojih gumenih čizama, kroz blatnjavo tlo i trulo lišće, osjećao se puls života. Tu su se krile gliste i krtice, sljepići i gusjenice, mravi i bubašvabe. Sve se provlačilo, skrivalo i vrebalo gonjeno primarnim nagonima. Sav se taj sramotni život uspinjao slobodno, divlje, bez riječi, uz otrovne gljive i veliko, zapetljano korijenje, a ja sam bila nepomična, kao kamen, u svojim kineskim čizmama. Nakon nekoliko minuta u šumi, zaboravila bih da se na manje od stotinjak metara od nas prostirao asfalt, jednobojan i prav, kao da je neka nemarna ruka prevukla špahtlom punom cementa preko žive kože. Zaboravila bih na kuće i u njima žene što peku teleće glave dok na malim ekranima dvoje ljubavnika razmjenjuje plačljive poglede. Postojali su samo tata, šuma, i strah. Zaustaviće se, okrenuti i ugledati me u daljini: moje debele noge i ruke kako remete ovaj divlji mir. Ali nije me vidio. Uvijek je bilo isto: zašao bi duboko među udaljena stabla, sjeo na jedan veliki panj, raskopčao pantalone i zavukao ruku unutra. Kad sam prvi put to vidjela, mislila sam da ga nešto muči, da ga iznutra razdire nekakva bol, ili svrab, ili nelagoda, pa se bori da je istjera napolje, na vlažnu zemlju. Kasnije sam shvatila da je to bilo nešto drugo, da je tata sebi radio ono prljavo, ono što tjera seoske barabe i pijandure da naskaču na gradske cure kad se uveče vraćaju s vašara. Gledala bih oko sebe u strahu da će neko naići i zateći ga u sramoti. Računala sam kako da ga upozorim, kako da budem dovoljno brza i vrisnem prije nego što ga uhvate na djelu. Ali to se nikad nije desilo.

Babe su nastavljale da donose svježa jaja i med i trave, da nam govore kako je grehota da onakav čovjek onako propada. U njihovim je riječima bilo sve manje saosjećanja, a sve više otvorenog prekora. Mamu su počele da izbjegavaju. Ono što je u početku bilo slatko pridikovanje, pretvorilo se u strah od zaraze. Na kraju su prestale da dolaze. Još smo samo viđale staru Rusinku od koje smo kupovale jaja.

Nemoj da zamjeriš, sine, ali neće tvoj čovjek na dobro, rekla je toga dana u kuhinji dok je mama slagala jaja u frižider. Svašta se priča po selu… Kažem ti ko najrođenijoj.

Šta se priča po selu?, pitala je mama, udubljena u sadržaj frižidera kao da je ne zanima odgovor. Ali ruke su joj drhtale. Lice joj je bilo blijedo poput ljuske jajeta. Izgledalo je kao da će da se raspukne svakog trena. Da nije možda u kakvom lošem društvu? Znaš li?, pitala je baba. To bi riješilo sve naše probleme: loše društvo. A mama je samo odmahnula glavom i uhvatila se za čelo kao da joj nadolazi jedna od onih teških glavobolja. Šta ako nas i ova napusti? Nećemo više imati ni jaja.

Možda sam zato, zbog tih jaja, odlučila da poduzmem nešto.Sve je bilo kao i uvijek: vratio se s posla i rekao da ide da razbistri glavu. Skrenuo je na seoski put, a ja sam čekala iza posljednje komšijske kuće da dovoljno odmakne prije nego što sam ušla u šumu. Kada je došao do panja i raskopčao pantalone, nisam stala. Napravila sam jedan korak, potom i drugi. Nastavila sam da hodam, tiho kao gliste oko mojih čizama, istovremeno tražeći pogledom dovoljno velik kamen. Jedan je bio dopola ukopan u mokru zemlju. Blještao je kao oblizani tanjir. Izvadila sam ga s mukom. Ispod kamena se pojavilo vlažno udubljenje iz kojeg su se, zatečeni zrakama sunca i mojim velikim prstima, sitni paukovi i gliste dali u histeričan bijeg. Nije me čuo kad sam mu prišla s leđa, bio je duboko zaokupljen svojom prljavom rabotom.

Udarila sam ga dva puta u glavu prije nego što je pao. Na kamenu je ostao trag krvi, na tati trag zemlje. Ležao je postrance, kao da spava, a njegov izloženi ud, smežuran i prljav kao mrtva, bezdlaka krtica, doticao je blatnjavo tlo. Vidjela sam da diše i dalje. Grudi su mu se podizale i spuštale. Zakopčala sam mu pantalone i okrenula ga na leđa, prije nego što sam počela da ga davim. Trajalo je jako dugo. U jednom trenutku je otvorio oči, ali nije me vidio. Gledao je kroz mene, kao biće bez jezika, bez misli. Bila sam umorna. Iako je bio bez svijesti, nešto se u njemu koprcalo, nije htjelo da ga napusti, žilavo i slijepljeno, duboko unutra. Aonda je, najednom, samo odustalo.

Poslije sam otišla kući i istuširala se, dok je mama gledala seriju. Zajedno smo večerale pileću čorbu.

Nema tate još uvijek, rekla sam i dodala prstohvat soli u svoj tanjir.

Samo ti jedi, sine, rekla je mama.

Žvakala je komad hljeba netremice gledajući seriju, s kašikom punom čorbe zaustavljenom u vazduhu. Glavna glumica je isprobavala vjenčanicu. Mama ju je gledala s divljenjem. Samo je za nju ta lijepa glumica obukla haljinu, kao da nešto želi da joj kaže, nešto neizrecivo, nešto što samo moja mama može da razumije. I, kao da je primila poruku, zadovoljno je klimnula, progutala onaj komad hljeba i nastavila da večera u miru.


Autorka fotografije: Radmila Vankoska

Lana Bastašić (1986, Zagreb) objavila je dvije zbirke priča, knjigu priča za djecu, te zbirku poezije. Dobitnica je nekoliko nagrada za kratku priču, dvije nagrade za poeziju, te nagradu Kamernog teatra 55 za neobjavljenu dramu. S prvim romanom Uhvati zeca, prevedenim na trinaest jezika, bila je u užem izboru za NIN-ovu nagradu, te je osvojila Evropsku nagradu za književnost 2020. Priče su joj objavljene u Poljima, Sarajevskim sveskama, Povelji, Fantomu slobode i drugim regionalnim časopisima. Jedna je od osnivača škole književnosti “Bloom” u Barceloni i članica PEN centra u BiH.

Povezani članci

Miloš Petrik, Pred izlazak

Marko Car – Kiselina

Slavko Mali, proza

Ostavite komentar