Oslobođeno dno
Rasplamsava se nerazumni vulkan,
njegovo podzemno, zloslutno obilje,
ona druga, goruća strana sna.
Ozdravlja nas njezin iznenadni mrak,
dobrota snijega što nas prekriva
iz daleke, diluvijalne čežnje
i vjerovanja da je umirena voda, njezino
glatko, ulašteno dno, postelja bogova.
Spaljujemo cestu, ona se prepušta sporoj,
neuhvatljivoj geometriji nestajanja,
pleše u izmaglici obavijena vatrama,
sigurna u svoj beskonačni kraj.
Vjetar donosi miris paljevine,
tali se daljina, sva raskoš njezina opiranja,
topi se gusta smjesa glasova,
riječi kidaju svoje plamteće košuljice,
jezik se usijava do točke urušavanja.
Odgonetavaju se mjesto i vrijeme,
vjerodostojnost se prepričava.
Oko nas bujaju divlje i otrovne biljke,
spaljenim travama i praznovjerjem
liječimo im posustalo zlo.
Djecu smo sklonili na sigurno.
Sjedimo u krugu kao napuštene,
beskorisne lutke, sve što skupimo
vjetrovi raznesu, uvijek na istom mjestu
odustajemo i počinjemo ponovno.
Nesnosan miris spaljene daljine.
U staklenim očima igračaka zavodljiv sjaj.
Nebom lete hostije, uzvitlane sjajne krpice
nezasitne molitve. Bujica raznosi kulise,
gradom plutaju zanijekane fotografije,
kao svici iz tek pronađenog vremena,
prizor nekog neočekivano svijetlog
i prozračnog sabiranja, iznenadno blago
u odloženim, praznim košarama,
snaži nas i zastrašuje njihovo
slobodno, konačno dno.
Prije sjećanja
Prve su se izbezumile životinje,
gubile su rogove, kopita, snagu i strah,
u mahnitom trčanju s kraja na kraj
nepostojećeg dvorišta.
Na kraju je snažan vjetar zakovitlao kostima,
njihovim probadajućim zvukovima
sabio zemlju, usitnio u fini, postojani prah,
sva ta tijela ostavljena pticama.
Toliko smo puta izlazile na cestu
i ponovno se vraćale. Svi ti putevi,
siromašna ljetina, pljesnivo rublje,
sunce i tuga u nama, zapuh s kraja svijeta
pod nepostojećim vratima,
ograda podignuta do ruba nestajanja.
Krv i koža u napuklinama tla,
toliko sam puta krenula i ponovno se vratila.
Žene me ispraćaju, smiju se i plaču,
kopaj dublje, kopaj jače, zvukovi ne prestaju,
gore u kostima, lede se u žilama.
Usta pune zemlje i sukrvice,
ugašena sjena prstenja, u kosi mračna
snaga korijena, stopala srasla s dalekim
podrhtavanjima, bijeli glasovi lišća,
duhovi životinja.
Nebo ispod površine svijeta,
opustošena jeka,
voda guta zrak, guši zvuk,
na putu mrtve stvari, oduzete suze,
napuštene sjene, žene tumaraju
u ispražnjenom snu.
Njihova djeca, smežurana i stara kao zemlja,
trče uokrug za duhovima životinja.
Sopćući dah proganjanja, bijela svjetlost u očima,
spaljena koža na ispruženim rukama,
slika nečega prije sjećanja i oblika,
svi ti putevi, siromašna ljetina,
pljesnivo rublje, sunce i tuga u ženama,
sva ta tijela ostavljena pticama.
Slika ničega
Sveobuhvatna i nepregledna pustinja,
ono što je glad, nije glad, grad opasan zidinama,
tijela duboko ukopana, obuzeta, sama,
raskopana tama, pljesnive mumije, njihovi trusni
napjevi, zibanje, vrijeme koje ne istječe,
slika grada zasuta solju i pepelom, slika tijela
nanesenih vodom, slika spokoja.
Ono što je žudnja, nije žudnja. Nema tragova
težine, vjetra zaustavljenog ljudskim rukama.
Dani u sebi prostrani i slobodni,
velika, sjajna, zanosna praznina.
Žene peru rublje i potrošenu vodu
bacaju preko vremena, site pepela i sna,
sve su više nalik gladi svoga zaborava,
kao da kiši u njima, praznina je neizlječiva.
Njihova pustinjska djeca kopaju duboke,
podzemne hodnike, tajna skrovišta za svoja
izgubljena sjećanja, oslobođeni smijeh odjekuje
praznim ulicama, zov koji zatvara,
kutija puna osakaćenih igračaka.
Pustinja, načinjena od svoga preslika,
od slike ničega, ono što je zvuk nije zvuk,
ono što je slika, nije slika, nije pjesma,
nije povorka, nije tlo što izmiče pod nogama,
nije dno što se rastvara.
Pesme Oslobođeno dno, Prije sjećanja, Slika ničega deo su zbirke Putovanje oko tijela, MeandarMedia, Zagreb, 2019.
Fotografija
Kao kosa na vjetru, ta je slika mirna, fotografirane riječi,
smijeh djevojčice zanjihao je most, u njoj je strano tijelo,
zatvoreno u krv i glas, s lakoćom će ga hraniti.
Spušta se niz kosu i vraća u glatki spokoj dana, bez čuđenja,
željna rukama obuhvatiti vjetar koji joj igru nevino obnavlja.
Most se nezaustavljivo rastvara u prazno i prostrano,
trenutak je pred odlazak, možda se još nešto može učiniti,
možda se sve još može umiriti, izgovoriti u prošlom i odsutnom.
Utihnuli smijeh, riba je šutnja, šutljivi trbuhozborac,
u trbuhu pulsiraju zatvorene kao vrijeme u sebe,
preostale riječi, ljuske na koži, ljuske u kosi,
strano tijelo ugušeno ljepotom. Rastvoreni u prazno i prostrano,
tupi udarci, zveče kao školjke, pokidani biseri,
smijeh žene, kosa na vjetru, sjena ljubavi.
Uvijek o smrti
U svemu ugašenom samo još pucketa zaustavljena kretnja,
nešto što hoće preživjeti u sebi, nešto u tom naginjanju preko ograde
što odnosiš sa sobom kao prizor u kojem ne uspijevaš uživati,
netaknuti krajolik, voda koja se nečujno gubi, staza koju pronalaziš,
skliska i potrošena. Uvijek istim putem vraćaš se kući,
zakriljena svojom sjenom, ljepša, uvijek ljepša kad si nevidljiva.
Tri dječaka češljaju te u sigurnom šuštaju sna. Srh u tijelu, ruke u svemu,
vrtuljak usred grada, haljina od vjetra, prašina u ustima. Raščešljavaš
njihove svilene dodire, tamne talozi u hlapljivu govoru, o daljinama,
uvijek o daljinama, o vrtoglavim gradovima, o svim čudima ovoga svijeta,
o ženi koja se netom bacila pod vlak, o smrti,
uvijek o smrti. Noć diše glasno dok te gorljivo ljube,
kroz tebe se kruni nabrani zrak, nešto što hoće preživjeti
u sebi, nešto što odnosiš sa sobom kao prizor u kojem
ne uspijevaš uživati, uvijek istim putem vraćaš se kući.
Bez težine i tijela
Neka lica lako otpuštamo, površinu boli u oku,
skidamo boju po boju, malaksali od tolikog gašenja.
Onima koji sporo odlaze ne vidimo oči,
nećemo se sjećati što su večerali,
o čemu su govorili sami sa sobom.
Sve smo priče završili bez njih.
Onima koji ostaju nakupit ćemo duboke,
utihnule glasove, vratit ćemo ih kući,
u puteniju napuštenost.
Čitav ćemo prostor povući za sobom
u riječi bez težine i tijela, riječi
izdašne od svog prvog značenja.
U njima tamne i zriju svi naši ostavljeni krajolici,
sva ta lijepa imenovanja nagnuta u putnike, sjene i razdaljine.
U ovome trenutku možemo samo ustati i otputovati.
Više nemamo zaliha ni za jedan drugi zaborav.
Pesme Fotografija, Uvjek o smrti, Bez težine i tijela deo su zbirke Bolest je sve uljepšala, MeandarMedia, Zagreb, 2003.
Marijana Radmilović rođena je 1971. godine u Vinkovcima. Osnovnu i srednju školu polazila je u Vinkovcima, a studij hrvatskoga jezika i književnosti završila je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta J. J. Strossmayer u Osijeku. Kao profesorica hrvatskoga jezika i književnosti radi u Ekonomskoj školi u Vukovaru. Živi u Osijeku.
Piše pjesme, priče te pjesme i priče za djecu.
Dosad je objavila tri samostalne zbirke poezije: Portreti nepoznatih žena (1998.), Bolest je sve uljepšala (2003.) i Putovanje oko tijela (2019.).
Za zbirke poezije dobila je sljedeće nagrade: Nagrada Ivan i Josip Kozarac, Nagrada Dobriša Cesarić, Nagrada Kvirin za mlade pjesnike, Nagrada Duhovno hrašće te Nagrada Dragutin Tadijanović.
Autorka naslovne fotografije: Magdalena Blažević