Image default
Proza

Emina Japalak – Akvarij

Poslijepodne. Ljetni dan bez ijednog oblačka i cesta u beskonačnost.

U autu su Ljiljan i Gorocvijet. Gorocvijet vozi. Na čelu se usjekla bora – znak propadajućih dvadedesetih.

Ćoškasto lice istaknutih jagodica i jaka crna kosa sa plavičastim odsjajem na suncu. Uska odjeća – isklesana figura u teretani i pripravci od proteina. Pokreti su mu odlučni, žustri, a oči prikovane naprijed u jednu tačku, kao uostalom i kod svakog vozača.

Ljiljan sjedi na mjestu suvozača. Sloj nepotrebnog pudera na licu kao i sloj potrebnog rumenila na jagodicama. Velike vlažne oči i talasasta kosa. Iako je vruće, ona nosi crne skaj- panatalone i crnu majicu. Otvorila je prozor i gleda van. Uz put oranice, ostarjeli plastovi sijena i zelenilo u brijegovima. Slušaju radio. Iznervirana, Ljiljan mijenja stanice, dok ne nađe ”pravu”. Na radiju su The White Stripes – Conquest. Ljiljan pojačava ton, i uživa dok joj vjetar nosi kosu i mrsi je.

Gorocijet šuti. Iznenada, smanjio je ton.
– Zašto to radiš? Znaš da volim The White Stripes, posebno ovu pjesmu?
– Ne moraš to slušati glasno.
– Ako želim, onda ću i da slušam.

Ljiljan je ponovo pojačala muziku.
– Da ne voliš istu muziku kao ja, mogu shvatiti. Ali da nećeš poštovati moja interesovanja, i onda kad se ne poklapam s tobom, ne mogu shvatiti.

Gorocvijet je smanjio muziku, izvadio kutiju Yorka i zapalio cigaretu.
– Ni ti ne voliš Balaševića pa ja ne nastojim da ti to namećem.
– Balašević mumlja, pola ne razumijem šta pjeva, pardon šapće, a i ono što čujem je njegova patetika ravna nekoj džigari.
– On nije patetičan. Ti to ne razumiješ. Njegove pjesme govore o životu.
– Meni je patetičan, i dosadan, da, da.
– Patetičan je i Arsen Dedić, pa ga opet slušaš, Ljiljan.
– Ne diraj Arsena!
– A na Arsena ne daš ni riječi reći. Tako je bilo i sa mnom. Nekad si se zaklinjala na ljubav, a sad? Ništa od tog nije ostalo.
– Postaješ kao i tvoj Balašević. Samo čekaš priliku da se svađaš sa mnom i da mi nešto prebacuješ. Dosta mi je tvojih zlobih komentara i upadica.
– Ništa više nije kako je nekad bilo. Nismo isti.
– Ja sam ista, ne mijenjam se. Ljudi se ne mijenjaju.
– Ljudi se mijenjaju itekako. Promijene npr. svoje ponašanje za osobu do koje im je stalo. Promijene izgled, vjeru, dosta toga.
– Za tebe je promjena ličnosti vezana za vjeru, ponašanje?
– Da.
– Onda si na krivom putu. Pogrešno razmišljaš, pogrešno tumačiš. Promijeniti vjeru nije što i promijeniti identitet. Ono naše je u nama, iskustvo, navike, sklonosti, način razmišljanja. To je identitet, Gorocvjetu.
– Puno filozofiraš. Svijet je ono oko nas, zemlja kojoj pripadamo. Ti očito lebdiš na nebu.
– Ja sam na zemlji, ma šta god ti mislio. Ako nekad zatražim malo pažnje od tebe, ili predložim nešto nesvakidašnje ti ne prihvaćaš, ostaješ u svom sumornom svijetu svakodnevnice i dokolice.
– Šta bi možeš promijeniti? Naravno, i ja želim da nešto promijenimo, odemo na Kubu ili da se smijemo sa slika u Sharm-El-Sheiku, ali dobro znaš da nisam u toj prilici, a nisi ni ti.
– Ne radi se o tome. Radi se o tvojoj ličnosti: očekuješ da nešto padne s neba ili da se nekim čudom promijeni.
– Znala si oduvijek da sam takav. Uostalom, i ti radiš neke stvari koje se meni ne sviđaju pa ja opet o tome šutim.
– Koje stvari?
– Ne želim da sad govorim o tome. Zaboravi.
– Sad govori kad si započeo tu temu.
– Kad ti kažem da ne nosiš onu kratku haljinu ti to opet radiš, da mene iznerviraš. Kad ti skrenem pažnju da se previše šminkaš i da ti to nije potrebno samo se narugaš i isplaziš jezik.
– Pa to su gluposti. Uostalom, znao si da sam takva: neprilagodljiva i tvrdoglava.
– Gluposti, ne-gluposti, tako je. Znao sam, ali mi se to poslije nije sviđalo.
– Ti si primitivan, čovječe. Kaskaš za modernim svijetom stoljećima.
– Ja nisam primitivan, ali ne želim da moja žena nosi kratke haljine i suknje i pokazuje dekolte ”na izvolite”. Zašto je važno da svako gleda u tebe?
– To su radosti u kojem samo tvoje oko može da uživa.
– Da. Muškarci su takvi, a žene su vražija stvorenja. Andrić je napisao da ženu treba izmoriti radom i porodom, ako i to ne uspije onda je treba ubiti.
– To nije rekao Andrić nego pop iz pripovijetke Anikina vremena.
– Nebitno. Sjećam se da sam to pročitao u nekom njegovom djelu.
– Zamaraš se opet glupostima. Od početka si me prihvatio takvu kakva jesam, i znao si da se neću promijeniti.
– Zašto onda očekuješ da se ja mijenjam?
– Ja ne tražim od tebe da mijenjaš svoj izgled, nego karakter.
– To je već teže. Izgled se i može promijeniti, ali karakter ne može. Nije ni tvoj karakter za prihvatiti, samo da znaš. Ja tebe ne razumijem.
– Nećeš me nikad ni razumjeti. Muškarci nikad i neće razumjeti žene, osim ako su gej, ili neka vrsta koja razumije ženski mozak.
– Razumijem ja žene, ne brini se ti. Razumijem šta im se može dopustiti,a šta ne. Daš im prst, one traže cijelu ruku. To ste vi.
– To nije tako. Varaš se.
– Ja se malo smekšam, a ti ideš u napad: trebao bi ustati ranije, dušice, dušice, dođi po mene na posao, teško mi je voziti se tramvajem, dušice, ne možeš izlaziti s prijateljima koliko ti volja, a ti? Da ne pričam o tome kad ti se dozvoli da izađeš, ostaneš do kasno, i plus ne javljaš se na telefon. Makar da kažeš: ”Gorocvijetu, došla sam, ne brini se. Boli tebe briga.
– Ja se uvijek javim, a ti što spavaš i ugasiš telefon zaista nije moja briga.
– Nije to jedino. Kad si dobila priliku da ideš u Ameriku, čuvaš djecu, otišla si. Malo sam se bunio, a ti si opet otišla i ostala tamo godinu dana. Bog zna šta se tamo sve izdogađalo, ostavila si me ovdje da čamim i čekam kad ćeš se vratiti. Ljudi su me pitali za tebe i čudili se kako sam ti dozvolio da odeš. Kao da nemaš hljeba da jedeš otišla si tamo misleći da tamo teče med i mlijeko i da dolari s grane padaju.
– Ali to je bio moj izbor, ne tvoj. Ne možeš odlučivati umjesto mene.
– Ja sam stariji i moja je starija. Ja sam muškarac…
– Ma šta ti ”ja ovo, ja ono”? Šta si ti? Da si neki sposoban i poduzetan pobrinuo bi se da sve krene uzlaznom, a ne silaznom putanjom.
– Ako ti ja ne odgovaram, nađi bolje. Uvijek možeš birati.
– Sama sam te izabrala i na početku sam bila jako sretna. Ja te i sad volim, ali mi je teško živjeti s tobom. Taj bi život bio pakao.
– Ljubav ili razum, pitanje je sad.
– I ljubav i razum, svega pomalo da postoji. Idealan balans.

Gorocvijet je skrenuo na strmi makadam i zaustavio kola.
– Mislim da je kod nas preovladavala ljubav. Ali, da li je to zaista bila ljubav, ne znam.
– Naravno da jeste, budalice. Zašto se svađamo?
– Ne možemo biti zajedno, Ljiljan. Ja s tobom ne mogu dalje. Moraš naći nekoga s kim ćeš se bolje slagati.
– Ne možemo tek tako prekinuti. Ja, ja te volim..
– Možemo. Moramo. Tako je bolje za oboje.
– Ti me ne voliš više. Tvoja ljubav je ushala i ugasila se kao pramičak vatre.
– Nemoj se sad ljutiti i plakati, nekad ćeš mi biti zahvalna. Previše si svoja, previše pripadaš samoj sebi. Volio sam te, da, ali sam shvatio da smo samo izgubili vrijeme misleći da ružičasti snovi o sreći mogu postati stvarnost.
– Šta ti znaš o ljubavi? Ti si jedan običan gad! Zažalićeš zbog ovoga što si mi rekao!
– Možeš govoriti šta god želiš, vikati, svađati se. Ja sam svoje rekao. Mislim da je tako najbolje.
– Umri gade!
– Molim te, nemoj mi ovo otežavati još više. Nije ni meni lako.
– Tvoja sebičnost nema kraja. Voliš samo sebe, možda imaš i drugu, možda si mi do sada sve lagao..
– To nije istina. Nisam te nikada prevario niti slagao.
– Sada više ne znam ni šta je istina ni šta je laž. Ali znaj da se sve na ovom svijetu plaća.
– Znam, jasno mi je. Opet, ne mogu protiv sebe. Taj bi život udvoje bio pakao.

Ljiljan je očima punim suza otvorila vrata i izašla van. Uzela je svoje stvarčice i krenula pješke.
– Ljiljan, stani, kuda ćeš? Ne možeš ići pješke.
– Rekao si da ti je mrsko dolaziti po mene na posao, zašto bi ovo bila iznimka? Pusti me i ne obraćaj mi se više.
– Ne mogu te pustiti, ja te nikad neću pustiti.
– Svakom čovjeku koji proživi život treba podići spomenik.

Ljiljan je prebacila jaknu preko ramena i već zažalila zbog toga što je napustila kola i sada krenula pješice. Boljelo je tijelo i trudila se ne plakati previše,no, suze su same oticale. Gušila je knedla u grlu, osjećala se izgranom, pobijeđenom, bespomoćnom. Toplo proljetno poslijepodne, na nekoj pustopoljini gušilo je. Uzela je mobitel, pronašla Gorocvijetov broj i okrenula. Telefon nije ni zazvonio, a ona je prekinula. Izbrisala broj.
”Pamtit ću ga uvijek, i kad ga izbrišem neće nestati iz mog sjećanja.”
…Prohladno avgustovsko predvečerje, ljeto na zalasku. Vidi sebe: duge čičkave vlažne kose kako čeka na stanici. Hladno je, iako je avgust, jer je noć, a ona u sandalama. Dolazi Gorocvijet i rukama joj pokriva oči.
” Šarac, komarac iglicama boc”’

U nosnicama osjeća miris njegove tople kože i sapuna kao i hladan dodir metalnog sata.
Sklanja ruke s njenih očiju i okreće se. Susret dubokih smeđih očiju.
”Znaš šta mi se sad dogodilo, dok sam išao prema tebi? Pokakala me ptica! Morao sam se vratiti da se očistim.”
”Znaš li da je to znak sreće?”
”Ne znam, ko to kaže?”
”Mi praznovjerni.”

Sjeli su u obližnju polupraznu kafanu i naručili piće. Dok su sjedili, Ljiljan je obuzimala nevjerovatna toplina . Osjećala se kao u snu, kao da je osjećaj bliskosti s Gorocvijetom ispunjava, preplavljuje i nosi u nedokučivi svemir gdje je sve moguće. Gorocvijet je zapitkivao o svemu i svačemu.
”Voliš književnost?”
”Da, to studiram.”
”Ko ti je omiljeni pisac?”
”To je najdosadnije pitanje koje se postavlja studentu književnosti. Ima ih više.”
” Kao naprimjer?”
”Marcel Proust. ”
”Marcel Proust? Čitali smo nešto od njega u srednjoj školi. Zamoran je, ima dugu rečenicu. Da udem iskren, nikad Put k Swannu nisam pročitao do kraja.” ” Proust je odličan, suprotna strana ogledala od Balzaca. U njegov im romanima žive osjećaji, sjećanja, ono o čemu se ne govori i ne priča, a to su unutrašnji sukobi koji dovode do nesporazuma u društvu. Njegov Swann je intelektualac par excellence koji ne razumije društvo niti pravila koja u njemu vladaju, ali ni društvo ne razumije njega.”
” Kad ti tako kažeš, onda je vrijeme da ponovo čitam Prousta.”
”Naravno, uostalom Proust nije samo dobar pisac, on je i dobar kritičar….”
Vrijeme je proticalo, a onda je poslije tog vremena protekla još više, da nije brojala. Ostalo je samo živo sjećanje na večer koja još nije nestala iz njenog sjećanja. Bilo je sve teže i bolno je zajecala.

” Sve će biti bolje.”
Izgubljeno vrijeme se nije moglo vratiti. Nije više ni mislila o osveti, nego je razmišljala o tome šta je mogla iskoristiti kako bi vratila izgubljeno vrijeme. Otići na tečaj plesa, možda. Učenje španjolskog, možda. Šivanje i krojenje, možda. Novo društvo, možda. Prestati pušiti, skratiti kosu i obojiti je u crveno, možda. Nadograditi duge nokte i trepavice, otići u solarij i požaliti se djevojkama koje svaki dan slušaju otužne priče prevarenih žena. Lutati gradom po tržnim centrima, kupovati maskare i ruževe koje jednom staviš i nikad više. Izlaziti malo više, upoznavati nove ljude.

Hiljade ideja u jednoj sekundi.

Gorocvijet će iščeznuti i usahnuti kao i bilo koji drugi cvijet. Zamijeniće se drugim.

Na poljini je primijetila jedan divan cvijet. Bosanski ljiljan, endem. Ubrala ga je pažljivo i stavila u knjigu Hadrijanovi memoari Marguerite Yourcenar. Nastavila je put. Začula je zvukove automobila i vidjela obrise kuća. Konačno je negdje stigla. Miris civilizacije se osjećao.

Bilo je vrijeme za novi život.

Death and the Maiden

Bio jednom jedan juni. Jedna godina, jedno vrijeme. Nije bilo davno, a ni otrgnuto od sjećanja.

Bio je juni, a juni Gradu prijeti velikim valom vrućine i nervozom koju izaziva putnicima u tramvaju. Zaglušujuća buka tramvajskih šina i vječiti strah da nikad neću stići na vrijeme. Ja uvijek kasnim.

Do mene – sjeda starac od nekih šezdestak godina koji ne misli da ima toliko.

”Dokle cura?”

Ja ćutim.
”Eh, kako je sad fino, pa malo prošetati, pa malo u kupovinu. Gdje radiš ili ideš u školu?”

Ja ćutim.
”Jesi nekakva, nećeš da pričaš. Pa šta fali?”
”Nisam raspoložena za razgovor, izvinite.”

Ustajem i sjedam na drugo mjesto. Gledam vani, sunce je konačno zapeklo Grad. Ljudi žure na tramvaj, na taksi. U parku na Ch Villi sjede i ljube se zaljubljeni. Djeca idu iz škole u grupicama. Ljetna razdraganost; od te ushićenosti zagrlio bi svako drvo i na krilima prošetao ulicama.

Izlazim na Skenderiji i krećem ka stajalištu za bus prema Koševu. Na stanici ljudi mravi koji svaki dan negdje putuju. Kući, na groblje, na porodilište, na posao, u bolnicu.

Strpljivo čekam busić koji ide za Breku ili Podhrastove. Vjetar i sunce šibaju moje lice dok su mi ruke pretrpane bolesničkim potrebštinama. Toalet papirom, sapunom, vlažnim maramicama, nezaslađenim sokom od cvekle koji mama priprema u kućnoj radinosti. Kažu, sok od cvekle diže iz mrtvih i pomaže teško oboljelim od ”gluho bilo” bolesti. Možda. Nadam se i neću da kažem sebi ”možda”.

Ulazim u nadolazeći bus i guram se s ljudima. Svi su nervozni, a neki se i svađaju. Šutim, trpim i čekam kad ću izaći. Ja nemam vremena ni živaca da o tome razmišljam. Zrak je zagušljiv, i čuju se razni mirisi, ponajviše znoja koji zaudara. Pomislim: Kiseli znoj je odlika našeg mentaliteta: tvrdoglavog i nepokornog. Nije to nikakav ponos. To je stid.

Izlazim iz busa i krećem ka bolnici. Znam gdje leži i gdje ću je naći.

Penjem se uza stube dok mirisi bolnice zazivaju u meni mrska sjećanja na predratne posjete ocu na ortopediji. Neće on više osjetiti ove mirise. U zemlji je i znam da je našao svoj mir.

Ulazim u sobu, odjel B 9.

Tamo na krevetu jedva raspoznatljivo lice.

Javi se mršavi kostur bez kose i ijedne dlačice na tijelu. Veselo se javlja čim je ugledala moj lik.
”Jesi to ti Minkić? Dođi teti, teta te poželjela..”

Priđem krevetu. Poljubih je u obraz i pošto nisam mogla da je zagrlim, sjedoh na stolicu.

Obuzeo me užas. Počela sam se tresti i plakati. Boljelo me da vidim to lice koje je i prije bilo mršavo, a sad je propalo i požutjelo, i koje je izgubilo normalni ljudski lik. I taj njen osjećaj veselja što me vidi još je dodatno pojačao moj bol.
”Nemoj plakati, pa to je normalno da gubim kosu. Sad poslije operacije je počela opadati kosa. Uključili su mi Xelode, pa zato. Naša jedna rodica. Ona me obrijala.”
”Teško mi je. Pusti da plačem.”
”Nemoj molim te. Odmah je i meni teško.”
”Kako je prošla operacija?”
”Dobro, dobro. Kad me doktorica, jedna mlada, vodila držala me za ruku i pitala: Munirice, je li se bojiš?
Ja kažem: Ne bojim se, pa i ako umrem, šta mogu? To je Božije davanje.”
”Ne govori, ozdravićeš ti. Jaka si…”

Govorim to, i ne vjerujem samoj sebi. Lažem sebe. Tako žarko želim da se desi neko čudo i otkloni ovu zloćudu bolest.
”Ovako se ne mogu namjestiti. Hajde me malo uzdigni da mogu malo da popijem vode.”

Podigla sam njeno tijelo lako kao perce jednom rukom. Ispod debele pidžame su se sijerile kosti.
”E, ovako mi je već bolje. Kako ti je dušo na poslu?”
”Ma dobro je, sve uredu. ”
”Šta mama radi? Seka?”
”Seka radi, mama kući, brine se za tebe…”
”Znam, uvijek se brine i zove. Tek sada vidim ko su mi pravi prijatelji. Zovnu me, porazgovaraju, pa makar to što se sjete da me nazovu puno mi znači…” Veseli smiješak na licu s daškom tuge.
”Šta ako se nikad ne izvučem?….”
”Ne brini se, mi smo uz tebe. Sve će biti dobro…”
”Jesi mi donijela neku knjigu?”

Sjetih se da sam zaboravila. Ali u torbi sam imala roman Očevi i oci od Slobodana Selenića.
”Imam ovu.”’
”Šta je to, o čemu se radi? Nemoj mi ništa teško i zamorno…”
”Probaj čitati, možda ti se svidi…”

Knjigu sam stavila u njenu ladicu i pokupila stvari koje joj ne trebaju: plastične čaše, prljavo rublje, ambalažu od sokova.
”Idem ti sad, da me ne istjeraju sestre..”
”Dobro.”

Poljubila sam je u obraz i na tren osjetila da su joj usne suhe. Uzmem Labello i namažem joj.
”Uzmi mi i neke novine sljedeći put kad dođeš… Mamu puno pozdravi i reci joj da se ne brine.”
”Hoću.”

Izlazim van. Utapam se u asfalt i topim se pod vrelim junskim suncem.
….

Dani su prolazili.Bilo je i sunca i smijeha, ali nije bilo radosti. Smrt je kao zloćudi aureol kružila iznad čekajući trenutak kada će se odlučiti na zamah sjekirom.

Nada je posljednja umirala.

U kutku male sobice koja je bila i kuhinja i dnevni boravak i sve po potrebi ležalo je njeno tijelo.

Prekrivena, ležala je, žaleći se kako se nikako ne može namjestiti.

”Niko to ne zna ko ne doživi, da ću ovako stalno nešto zanovijetati i tražiti.

Šta mogu kad sam bolesna…

Sad da legnem da se valjam po zemlji ili vrištim niko me ne može pomoći.

Mogu i plakati ali mi niko neće pomoći da se izliječim…”
”Što ne bi pila i cveklu i med? Kažu da je to pomoglo nekom čovjeku iz Hadžića.”
”Sita sam lijekova. Sve sam to već pila, nema koristi. Sve je u Božijim rukama.”
”Vidjeću na internetu šta se sve preporučuje da jedeš i piješ.”
”Pa pogledaj, javi mi. Hajde da malo izađem napolje, hoću da sjedem ispod grozda.”

Pomogla sam joj da ustane.
”Nemoj mi pomagati, daj mi štap pa ću ja sama polako.”

Držeći se za stomak savila se kao upitnik i uzela štap. To više nije bila ona, to je bila sjena od nje.

Prometej kojem je gavran kljucao jetru.

”Volim da sjedim napolju i udišem ovaj zrak. Željela bih, kad bih mogla, da prošetam i odem u Zagorsko, da opet vidim planinu i uživam u životu.” Zakašljala se.

”Dosta mi je. Sad hoću da uđem unutra. Ne mogu više.”
….

Savijena na starom ležaju iz šezdeset i neke sa federima koji su škripali na svaki njen pokret nije puštala glasa. Zamrzle su riječi na njenim usnama i bol je bio sve: i dan i noć i svaki trenutak.

Oko nje stare komšinice i rodice i rodice rodica i prijateljice, braća i sestra Hava i mala mačkica Miftar koja se motala oko nogu i tražila meso.

Noć je bila najteža i najduža.

Lica koja ćute i ljuljaju se od muke. Tek katkad krene tihi razgovor.
”Ne daj Bože nikom se napatiti..”
”Šuti, bila je do sad dobro, sad je tek loše..”
”Neće izdržati.”
”Ma neće, sama je kost i koža.”
”Pitam se da li me čuje?”
”Ne znam.”
”Loše je, loše.”

Zatvorenih očiju tek na momente je ispuštala jauk.
”Hava, jesi li tu? Ne vidim te, ja te nikako ne vidim…”

Hava je priskočila.
”Tu sam, tu sam.”
”Ja te ne vidim.”
”Opipaj me, ja sam to, ja…”

Hava je uzela njenu ruku i prislonila je uz svoj obraz.
”Sad mi je lakše. Nek ti Bog da zdravlje…”

Muk. Lica su plakala i oči brisala maramom, skrivajući od pogleda drugih Isusove muke. Komadi usirene krvi su otjecali iz organizma koji se grčevitom mukom mukom borio sa životom.
”Ne ostavljaj me samu, Hava..Ne mogu…Ne mogu…Drži me…”

Hava ju je stavila na krilo i jako zagrlila i ljubila.
”Ne dam ja tebe sunce moje, bit će ti meni dobro, dobro.”

Čekalo se.

……

Otišla je.

Na mukama i neobjašnjivom boli posljednji dan je proživjela pokazujući rukom kad mora u zahod.

Otišla je.

Ni hljeba nije mogla da jede ni vodu da pije.

–Otišla je.

Kažu, ”zakasnila s liječenjem”, kažu ”takva je bila sudbina”, ”tako je moralo biti”, ”tako je Bog odredio”, ”nije se moglo pomoći”, ”spasila se”, ”rodila se”.

Mogu svašta da kažu.

Ljudi govore.

A jedan život je nevidljiva ruka nepravde ushanula u najtežim trenucima.


Opet je sijalo sunce i ona je krenula preko livade po ko zna koji put. Okrenula se, pogledala nas zadnji put, i nastavila dalje.
….


Emina Japalak (11.5.1983., Sarajevo). Profesorica bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika i književnosti. Radove objavljivala u časopisu Libartes.
Dobitnica grupne nagrade za kratku priču IEMED-a i Fondacije Anna Lindh za 2012. godinu.
Živi i radi u Sarajevu.


Autor fotografije: Jefferey Hamilton

Počitajte ostale tekstove ove autorke:
Emina Japalak – Neuhvatljivi krik (Apokalipsa (malo) sutra, decembar 2012)

Ovaj članak je objavljen u martu 2012, u okviru temata Ecce Femme.

Pročitajte sve tekstove objavljene u rubrici Proza

Povezani članci

Boris Mišić – Igra krvi i prašine

Dušan Gojkov – Kako je počeo rat

Siniša Tucić, Game Over

Ostavite komentar