Na litici
Kamen se otkotrljao
i pao u bezdan.
Na litici je samo moj duh ostao.
Posmatram svoj odraz
dok on čeka
da stvarnost ponovo postane nema.
Mladi ljudi hodaju gradom
Mladi ljudi hodaju gradom,
mladi ljudi i njihova srca zapletena u snove,
dok se mutni susreti množe,
mutne ljubavi,
mutna prijateljstva.
Sve su to samo prizraci života
ovde gde se pločnici i električna svetla sudaraju.
Kada bi svi oni samo znali
kako je sada tamo negde u dubokim šumama
gde univerzum sa nestrpljenjem čeka
rađanje svakog novog jutra.
Seti se
Hajde, približi mi se slobodno,
predugo si u toj magli između svetova.
Seti se da si jednom davno rođena
baš ispod ovog neba,
baš na ovoj zemlji.
Zatvorenih očiju
Zatvorenih očiju
pregazio sam godine.
Bio sam i nem,
iako sam gromkim rečima
gazio sve te trenutke
koji su prethodili ovom.
Daleko od gradova
Daleko, dosta daleko od gradova i ljudi
miruju stabla drevna kao bogovi
dok im zvezde šapuću
ljudima nedokučive tajne.
Stabla znaju šta će se zaista desiti sa ovom planetom-
stabla znaju da ljudi ne mogu biti jači od zvezda.
Milan Matović je rođen 1986. godine u Kragujevcu. Diplomirao je na katedri za Opštu književnost i teoriju književnosti na Filološkom fakultetu u Beogradu, master studije je završio na Katedri za srpski jezik i književnost na Filološko-umetničkom fakultetu u Kragujevcu.
Ovaj tekst je objavljen u decembru 2020. godine, u okviru temata Melanholija.
Pročitajte sve tekstove objavljene u rubrici Poezija.