Psi grada koji je u prostor-vremenu za sebe izborio samo pukotinu
Psi grada koji je u prostor-vremenu
za sebe izborio samo pukotinu
počeli su padati u grlo te crne rupe
i dugo u noć lajati na stabla koja
se izvaljuju iz zemlje
Svijet postaje ono
što su oduvijek
slutili da jest:
ubrzana ruševina
Ako vas netko pita gdje su vaši psi,
recite im da ih je pojela zemlja
Ako vas netko pita gdje je zakopan lavež,
recite da zvuk putuje tlom
brže nego zrakom
Psi koji nisu voljeli svoj strah
svakodnevno su ga zaboravljali
Otada, grad laje neprekidno
na svaki trzaj zraka
Otada, grad šuti neprekidno
kad ljudi izgovaraju svoj trzaj
nakon zemljinog trzaja
Knjige grada koji ih je davno zakopao
Knjige grada koji ih je davno zakopao
pod kilograme prašine
napokon oslobođene s polica
puštaju da iz njih riječi prošetaju
kroz rastresenost ulica
Jučer sam ugledala
nasred opustošenog glavnog trga
nekoliko lavova i zaklela bih se
da je Vronski trčao prema njima
Vronski, pričekaj!
Ali riječi nikad ne poslušaju
one koji samo promatraju
Pitam: jesu li ovo tvoji lavovi?
Pitam: znaš li u kojem smjeru
sada moram naviti
ono što od mene ostaje
pod tonama šute?
On hita dalje jer ga se ne tičem
Molim te, hodaj sredinom ceste
Vodič kroz katastrofu
uvijek na to upozorava
Bilo kakvo naredno drhtanje
prouzročit će
opet
padanje istine
Tuga grada koji se ispraznio teret je na rukama
Tuga grada koji se ispraznio
teret je na rukama ljudi koji prilaze
vlatitoj sobi opreznije
nego prometnoj cesti
Tuga s ruku hvata se
na zrnje i sjemenke:
vrijeme je poljima
sjesti na leđa
i usitniti samoglasnike
Oblaci, spremnici prečestih kiša,
čude se nad ogromnm rupama
pokraj kuća usamljenih starica
razmjenjujući teorije
o tuzi koja se sabija
i potom
urušava
do središta zemlje
Odlazak
Stvar s čovjekom i zemljom je takva –
tek s odlaskom osjeti
što je bilo potrebno ponijeti:
produljenu tišinu: sunce
u prerani sumrak
pažljivo razmazuje
hladnu tamu jekom zvonika,
oštru tišinu: prvi mraz
na ničijim minskim poljima,
utješnu tišinu: snijeg
prikriva opasnost
nevidljivog izumiranja,
mahnitu tišinu: svibanjska tuča
na vratovima mladica,
kiselu tišinu: prva smrt,
druga smrti,
treća smrti
Sve te mačiće –
mokre tišine
koje majka odnosi prema šumi
nakon poroda
Množinu tišine:
tijelo koje se toliko srami
postati tijelo,
tijelo koje se toliko boji
tijelo ostati
Monika Herceg rođena je u Sisku 1990. Nagradu Goran za mlade pjesnike za najbolji debitantski neobjavljeni rukopis Početne koordinate dobila je 2017. godine. Knjiga je objavljena 2018. godine i nagrađena Kvirinovom nagradom za mlade pjesnike, nagradom Fran Galović za najbolje književno djelo na temu zavičaja i/ili identiteta, nagradom Slavić za najbolji prvijenac objavljen 2018. godine te međunarodnom nagradom Mostovi Struge. Godine 2018. dobila je nagradu Na vrh jezika za najbolji neobjavljeni rukopis, a knjiga Lovostaj objavljena je 2019. Osvojila je drugu nagradu na međunarodnom natječaju za poeziju Castello di Duino 2016. i prvu nagradu na regionalnom natječaju humoristično-satiričnog žanra Bal u Elemiru 2017., nagradu Lapis Histriae 2019. i prvu nagradu na natječaju Biber 2019. za najbolju priču.
Članica je uredništva časopisa Poezija Hrvatskog društva pisaca i urednica u istoimenoj biblioteci.
Pjesme su joj objavljene u različitim časopisima i prevedene na desetak jezika. Izbor pjesama izašao je na francuskom jeziku (Ciel sous tension, L’Ollave, 2019.). Početne koordinate prevedene su i objavljene na makedonskom jeziku u sklopu nagrade Mostovi Struge. Sudjeluje u europskoj pjesničkoj platformi Versopolis (www.versopolis.com), u okviru koje su joj, povodom sudjelovanja na međunarodnim pjesničkim festivalima, objavljene knjige prevedenog izbora iz poezije u Austriji i Litvi.
Autorka naslovne fotografije: Magdalena Blažević