Image default
Proza

Suzana Matić, Netko treba pozvati dimjačara

Netko treba pozvati dimjačara

 

Na putu od liječnika parkirala si na platou između stambenih zgrada, na mjestu rezerviranom za ljekarnu. Motor je još uvijek radio kad si osjetila moj pokret kraj sebe. Okrenula si se i rekla: „Tata, ja ću ući“, ali ja sam već otvarao vrata.

Izlazio sam dugo, tresući se usklađeno s podrhtavanjem auta, a ti si odgađala okrenuti ključ jer nakon tog pokreta nastaviti će se samo moje drhtanje. Tražio sam noge na tlu. Kad sam ih napokon našao u dovoljnoj mjeri da im opet mogu nakratko povjerovati, ispravio sam se u zgrčeni položaj i krenuo polako prema vratima u osvijetljenom izlogu ljekarne.

Pomislila si kako si već prije primijetila da u izlozima ljekarni rastu uvijek iste biljke, one drvenaste, grmolike, s brojnim mesnatim listovima. Rastu ta drvca u apotekama kao luda, jedino tamo ne uvenu, pomislila si. Tamo i doma mami. A ja sam sad s vrećicom oko zgloba išao po lijekove za sebe i nju. Dok si poravnavala i gasila auto, gledala si me kroz staklo, krišom, iako sam ti okrenuo leđa, ali imala si neki osjećaj krivnje, kao da gledaš u nešto u što se ne bi smjelo gledati, kao da činiš nešto nedopustivo.

Tad si ugledala tu ženu. Izronila je iz polusjene noseći smeće prema kontejnerima. „Puknut će“, pomislila si gledajući prenatrpanu vreću u njenim rukama. Žena je ubrzala korak pokušavajući me dostići. Kad me je potapšala po ramenu i nešto mi rekla, ti nisi mogla čuti što, ali si posve jasno razumjela njezin octeni izraz lica. A onda i moj, zbunjen. Vidjela si kako ne shvaćam, kako pretražujem riječi u istoj onoj hitnji koja me tjera da otvaram vrata automobila koji još uvijek radi, istoj onoj trajnoj panici da ću iznevjeriti sebe samog, pa onaj grč jer ih ne nalazim, pa spuštanje ramena i na koncu – predaju. Kvaku na staklenim vratima uhvatio sam još pogureniji. A onda sam se okrenuo prema tebi. U očima si pročitala moje gotovo molećivo: „Nemoj se umiješati.“

Skrenula si pogled i obuhvatila u njega betonsko dvorište s parkiranim autima. Sjetila si se kako sam prije više od četrdeset godina krampom razbijao stijenu u našem. Bila je na mjestu na kojem sam nekad parkirao auto, a ti sada već godinama tamo parkiraš ovaj svoj. Sve češće ti se vraćaju slike kako sam radio u znoju lica svoga, ali ja sam uvijek bio tvoj Bog otac. Bog otac koji se maloprije tresao zbog neke žene koja proizvodi goleme količine smeća, a zbog koje si sada i ti izašla iz auta.

„Jel’ ima neki problem?“ pitala si. Svoj si glas čula kao tuđi. Žena se okrenula i u tom trenu si opet imala deset godina. Ja popravljam dimnjak, a ti se uspinješ našom ulicom plačući. Baš si preboljela šarlah i vratila si se na nastavu tog dana nakon dva tjedna bolesti, ali ravno na kontrolni iz matematike. Nikad nećeš zaboraviti – bilo je to dijeljenje s ostatkom. Nećeš zaboraviti niti to kako se nisi usudila glasno založiti za sebe, nego ti je bilo lakše izabrati drugi strah. Krv ti se popela u obraze, a srce lupalo kao ludo dok si gledala u zadatke koji su te nadilazili. I kako si nekako čak uspjela prokljuviti nešto, sama i na licu mjesta, ali si ipak dobila trojku, a ne peticu. Svoju prvu trojku. Imaš deset godina i vraćaš se kući glasno jecajući, a ja se, kad te ugledam, skoro stropoštam s krova. Sjurim se po ljestvama s visine, grabim u čvrsti zagrljaj pa ponavljam: „Reci mi! Jel’ netko bio grub prema tebi? Reci mi! Jel Sven?“ Kad jedva nekako izmucaš da ne plačeš jer se Sven okomio na tebe u školskom dvorištu, nego zbog te trice, ja te primam na prsa i ne mogu doći k sebi. Nikad me poslije nisi pitala da li me je tek onda uhvatio strah za tebe. Ili mi je to bilo smiješno. Tebi već desetljećima jest.

Stajala si dignutih ramena čekajući odgovor od žene koja očigledno jest bila gruba prema meni. Žena je resko odgovorila: „Zapravo da.“

„Koji problem?“ rekla si tiho.

Gledala si me kroz izlog. Moju sijedu kosu na maloj glavi na mršavom tijelu. Može li se za tijelo Boga reći „tjelešce”?

Žena je rekla: „Dosta mi je svih vas koji koji autima ulazite u naše dvorište.“

Pogledala si njezino savršeno namazano lice i skladno tijelo i osjetila onu bol kakvu nanosi samo nepravda. „Parkirala sam na mjestu rezerviranom za ljekarnu“, rekla si, istovremeno se grizući što se uopće opravdavaš. Jer, što i da nisi? Što da si pristala negdje drugdje na tom betoniranom praznom platou? Ali si svejedno dodala: „Dovezla sam bolesnog oca, što vam je?“

Žena se nije lecnula. „Trebali ste ga onda ostaviti kod kuće i vi doći pješice. Dosta mi je tih umirućih starkelja ovdje. Ovdje žive djeca, ne moraju to gledati.“ Pokušavala si grčevito, ali nisi mogla prokljuviti ništa. Postojala je jedino krv u obrazima i bubnjanje u ušima. A onda si s desne strane čula povišeni glas muškarca čije približavanje nisi osjetila. „Jel’ ima neki problem?“ Lik koji je od riječi do riječi ponovio tvoje pitanje, stao je, rame uz rame, uz nju. Gledao te s mutnim bljeskom u očima. Bio je to netko tko će i bez povoda biti grub bez ostatka. Netko tko je sposoban iz čiste dosade učiniti ti zlo zbog kojeg ćeš zauvijek mucati. Ipak zbog tog položaja u zbijenom paru koji koji je zauzeo u svojoj apriornoj spremnosti da ti skoči za vrat, zaključila si da je on taj s kim ova žena podiže arijevsku djecu u ovom dvorištu.

Pomislila si na Doru kad je bila mala i njezino molećivo „Nemoj se umiješati“ prije roditeljskih sastanaka. A onda si opet pogledala u mene koji sam stajao u redu u ljekarni, s druge strane izloga u kojem raste drvce za koje sam ja zbog njegove bujnosti dugo mislila da se zove drvo života, a ne zove se, ne zove se…

***

Nakon što si sjela nazad u auto, dugo me još nije bilo. Neko si vrijeme zurila pokušavajući uočiti promjenu na licu magistre koja je donosila lijekove, nekako nazrijeti na njemu izraz za: „I to je sve“ a onda si odustala. Sjedila si i gledala pred sebe u mrak koji se spustio u međuvremenu.

Nisi ustala kad sam ulazio. Do kuće smo sporazumno su šutjeli. Ti si osjećala moj umor, ja tvoj.

Vrata si otključavala stojeći kraj dva drvca za koja ćeš uskoro morati tražiti pomoć kako bi ih unijela u podrum. Zima je već skoro tu, smrznut će se ako ostanu vani. Još uvijek ne znaš kako se zovu. Svako od njih teži tonu. Uspijevaju samo u izlozima ljekarni, no ni približno kao mami.

Mama je izašla pred nas, lagana poput šapta: „Dugo vas nema.“

Ja sam rekao: „Marija, donio sam nam dvije vreće lijekova. Jednu tebi, jednu meni.“

Pogledala si prema gornjem podestu. Odozgo su dopirali glasni zvuci glazbe koju je Dora pustila u tvom stanu. Nisi je vidjela od jutra. Svejedno, ušla si kroz vrata ispred sebe u naš stan koji je već dugo zvečao prigušenim zvucima, a osim na toplinu i podrijetlo, tebi mirisao i na nešto gorko. Pomislila si, ali vjerojatno je sve to u meni. Uzela si smeće iz kuhinje i svezala vrećicu u čvor. „Laku noć, nježne moje biljčice“, viknula si izlazeći.

Na putu do kante ponovno si prošla kraj onih grmova. Za tebe to ipak jesu drva života. Unijet ćeš ih prije mrazeva. Pitat ćeš sutra susjeda da ti pomogne. A možda će on imati i broj od dimnjačara.

Kad si ušla u kuću glazba koja je dolazila odozgo naglo je prestala. Glas u sebi čula si kao svoj.

 Oprosti mi tata iznevjerila sam te u onom dvorištu nije vrećica pukla nego sam ja  dignula ramena i opsovala onoj ženi i njenom liku ja sam podivljala iza tvojih leđa ja sam im opsovala epski i jako njima i ne samo njima nego i svim njihovim precima oprosti mi jer ja sam se obrušila na njih strašno i božanski ja sam vikala sve jače i jače kako bih ušutkala i otjerala svoj strah toliko strašno da sam ušutkala i otjerala njih iz tog dvorišta ja sam ih otjerala zasrane od straha od jedne pomahnitale luđakinje ja sam iza tvojih leđa sve to baš toliko jako toliko jako da sam na koncu poražena sjela u auto posve poražena od njih i od sebe i poražena i kriva pred tobom jer se na koncu uvijek pokaže da me nisi dobro odgojio jer dobro znam da ti ne bi bilo drago da si me čuo i vidio kako vičem i psujem ali najviše bi te rastužilo to što nikako da počnem paziti na sebe onako kako bi ti htio nego sam se i opet „dala izbaciti iz takta“ uvijek si mi govorio: „Burna si mi kćeri moja“ pala sam na testu opet pa mi oprosti što ne želim da znaš što ti to a i toliko drugog o sebi nikad nisam rekla i što se bojim da neću ni stići i što nećeš zato nikad znati da sam postala hrabra jer morala sam jer pokušavala sam pokušavala sam sve ove godine ali mi nikad nije uspjelo uvjeriti se da ti jest bilo smiješno kad sam onda plakala.


Suzana Matić (1970., Mainz) odrasla je i školovala se u Zagrebu, gdje je završila Arhitektonski fakultet. Danju radi kao projektantica. Noću piše.

Prvu knjigu Samosanacije, objavila je 2012. godine.

  1. godine objavila je drugu knjigu: Koliko sam puta okidala s boka.
  2. godine objavljuje knjigu poezije Drugojačija.
  3. godine izašla joj je knjiga kratkih priča: Ne naginji se unutra.
  4. godine objavljuje knjigu poezije Usnena predaja.

Samosanacije su 2015. godine objavljene i u Beogradu.

U Rumunjskoj joj je 2017. godine izašla trojezična zbirka poezije Poezii Alesee, u izdanju Editure Pim.

Priče su joj objavljene u Večernjem listu, Zborniku trećeg programa, Književnoj republici, Fantomuslobodete Zborniku gornjogradskog književnog glasnika, a pjesme u časopisima Poezija, Artikulacije i Zarez. Višekratno je čitana u emisijama na Trećem programu Hrvatskog radija.

Tekstovi su joj prevedeni na engleski u časopisima Relations i Underpass.

Povezani članci

Marko Car – Kiselina

Jelena Štetić, Trick or treat

Dragana Paunović – Vatromet

Ostavite komentar