Image default
Poezija

Monika Herceg, Poezija

Meduza popravlja samopouzdanje radeći pletenicu od zmija

Zmija govori drugoj zmiji,
govori trećoj zmiji, četvrtoj:
U vakuumu otete ljepote vidimo
kako se dan rastvara kao orah
kad udariš glavom o zid,
ali nećeš unutra pronaći suosjećanje
Nisi jedina koju ne razumijemo,
ventilator potiskuje tjeskobu srpnja u lice,
a ne može prevesti ljeto
Zbilja, ljepota ti je otopljena u zmijinu duljinu,
ali ne znaš što je metar
U opranoj kosi izlegla se čudesna mizantropija,
koliko toga šampon može odvezati iz glave

Što možeš učiniti s okamenjivanjem kože
i infracrvenim senzorima?
Vidimo kako si progutala stado ovaca,
njihova vuna mekeće čudesnu toplinu,
ali prsti su ti hladni
kao da uvijek iznova naslućuju:
U hramu je tišina izdubila prozore
i pod jezikom razmotala u bogu
odlučnost da te razlomi
Tvoj bog je silovatelj, ali je bog
i svoj grijeh prebacuje na tvoj jezik
Je li ti gležanj bio preglasan?
Koljena preotkrivena?
Jesi li pogledala prenaglo u pod?
Jesi li presporo?

Metamorfoza kose u zmiju
slična je pitanju slobodne volje
u ustima determinista,
kao kad bez karte uđeš u vlak
da saviješ kičmu za bijeg
pa te kondukter uhvati
Kao kad uđeš u biljku
naučiti šutjeti,
ali te cvijet preduhitri


Herina soba

Kad se njegovi prsti
presele iz automobilske gužve
u gužvu tek izbijajućih dlačica,
cesta mi obeća da će brzinu posuditi
mom pomno planiranom bijegu
koji je idejno uvijek dvokorak:
Otvaranje prozora
i skok u nepropusno odijelo žene

Iz koščica u dlanovima dodiri se razliju
brže nego itko zatvori oči
U stvari, ne mogu tvrditi da itko osim mene ima zatvorene oči
Nitko ih ne može spasiti
Nitko se prebacuje iz žene u ženu
Nitko, ružne riječi u žlici pileće juhe
Nitko, takav nepristojan nitko
Nitko, na papiru imenovan kao muž,
ali tko bi zapravo znao?
Čim iz mene izađe kao noć iz zadimljene sobe,
pod kožom mi zaspu
uplakani paunovi i božje djevojčice

Šutim dokle sežu rečenice

misleći na nepripitomljive mačke
Ponekad satima promatram raskrižja
da vidim kako mačja duša isparava
vraćajući se u peti ili osmi život
iz susreta s ubrzanjem

Kažem mačka, mislim poezija,
mislim riječ zabijena u čelo,
krvarim i mislim nedirnuta knjiga
koja miriše na sve što nemam


Teleskopi Jocelyn Bell približavaju
pjesnikinji prazninu

U pupku velikog praska
učili su te šivati gumbe na košuljama,
da je svemir unutar lonca
da su svježe ubrane glavice cvjetače
jedine rasprsnute zvijezde

Nikad ti nisu rekli da žena može
rastvoriti noć kao jaje ako poželi,
da iz grudnjaka može uperiti teleskop
ne kako bi pronašla izdanke brkova na ženskim licima,
oni se moraju kratiti kao rečenice
Glasnija, moraš biti glasnija
kad prevodiš usmrćene jezgre topline

Najgore je kad oči bole od rotacije svibnja,
pulsar naginje vakuum u točku
Ono što se prolijeva skupljaš u antenu,
iz nepravilnih signala buja optika

Kažeš da si oprostila
što su ti ismijali pa prisvojili nebo
Što su oni znali, Jocelyn, o tvojim teleskopima
koje si mogla sazrijeti iz moždine
kao sir iz mlijeka

Sad kad čučiš u katalozima neba
ne možeš primijetiti da i pjesnikinjama
sreća razmješta tijelo
nevoljko kao sol zaleđenu cestu
Nose ambicije umjesto podočnjaka,
a onda život potapa
i pored kuhinje, djece, pegle, mačke
zaborave udahnuti
Tako je jednostavno, Jocelyn


Monika Herceg, Rođena je 1990. u Sisku. Nagradu Goran za mlade pjesnike za najbolji debitantski neobjavljeni rukopis Početne koordinate dobila je 2017. godine. Knjiga je objavljena 2018. godine i nagrađena Kvirinovom nagradom za mlade pjesnike, nagradom Fran Galović za najbolje književno djelo na temu zavičaja i / ili identiteta i nagradom Slavić za najbolji prvijenac izdan 2018. godine. Iste godine dobila je nagradu Na vrh jezika za najbolji neobjavljeni rukopis, a knjiga naslova Lovostaj izašla je iz tiska. Osvojila je drugu nagradu na međunarodnom natječaju za poeziju Castello di Duino 2016. i prvu nagradu na regionalnom natječaju humoristično-satiričnog žanra Bal u Elemiru 2017. te nagradu Lapis Histriae 2019. za najbolju priču.

Pjesme su joj objavljene u različitim časopisima. Član je uredništva časopisa Poezija Hrvatskog društva pisaca te istoimene biblioteke.

Studira fiziku na Sveučilištu u Rijeci. Mama je dvoje djece. Vjeruje u znanost i da je ljubav pogon svijeta. Poeziju čita svakodnevno, na svim mogućim mjestima, u svim mogućim trenucima. U zadnje vrijeme trudi se čitati i prozu, a ponešto i piše.


Ovaj članak je objavljen u septebmru 2019, u okviru temata Libertas Libartes.


Pročitajte sve tekstove objavljene u rubrici Poezija.

 

 

 


Related posts

Vladana Perlić, Između dvije vatre

Jelena Marinkov, Hiljadu plavih petunija

Nemam cvijeće za vaše tenkove

Libartes