Image default
Proza

Pavle Zelić – Rođen spreman

 Počelo je!

            Jebote, stvarno je počelo!

            Suzbijaš u sebi suprostavljena osećanja, potrebu da vrisneš iz sveg glasa i uznemiriš blaženo obeznanjene komšije i uličnu menažeriju. A kakav bi to vrisak bio? Straha, gneva… olakšanja? Poklič u lice svima onima koji te posmatraju kao čudaka, neprilagođenog izopštenika iz društva. Zaluđenika koji visi na Internetu po ceo dan, ali ne mlati tamo nikakve pare. Stalno drnda nešto u zajedničkoj prostoriji u podrumu iako ne ume sijalicu da promeni kada ga neko zamoli. Opsesivno skuplja novine i konzerve hrane, ne javlja se ni na dobar dan…

Čoveka… koji je bio u pravu.

            Internet podrhtava od količine informacija koje kolaju njegovim elektronskim krvotokom. Iako su izveštaji još uvek sporadični, obrazac se formira, i samo je pitanje sati, minuta, sekundi, pre nego što će neko povezati ono što si ti već uradio.

Zaključiti da je počela zombi epidemija.

Okidač je bio izveštaj jednog lokalnog medija koji je zabeležio neobičan slučaj nasilja u Majamiju. Navodno je neki „ludak” napao jednu osobu i pojeo njeno lice. Pri tom je bio go, i na usta mu je izbijala krvava pena. Kada je policija stigla na mesto zločina, dok je pomenuti zločin još uvek trajao, čovek je zarežao na njih i uspevši da izbegne ispaljene metke, nestao u obližnjoj močvari. Žrtva je preživela, ali lekari su jedva uspeli da joj zakrpe lice.

Da izbegne metke… Pff, misliš se, moglo bi se očekivati da će pokušati da ublaže istinu. Činjenicu da mu meci nisu mogli ništa. Čoveče, da li je moguće da iko danas ne zna da treba gađati prvo i isključivo u glavu?!?

Iako pažljivo skeniraš mrežu preko pretraživača na dnevnoj bazi, još nekoliko sumnjivih događaja koji se uklapaju u šablon ti je promaklo; i sada, dok ubijaš sat za satom bez pauze za WC, šokiran si kako nisi već čuo za slučaj studenta tehnike u Merlendu koji je navodno ubio čoveka nožem, a zatim pojeo njegov mozak. Minut kasnije saznaješ da u Kanadi policija trenutno sprovodi nacionalnu poteru za porno glumcem za koga se sumnja da je tokom snimanja filma zaklao, seksualno zlostavljao i potom pojeo svoju žrtvu. Kanibalizam? Možda, ne bi bilo prvi put da se pomešaju obični pshihotični urbani ljudožderi sa pravom stvari. Ali svaki slučaj za sebe ima poneku malu iščašenost, detalj koji ga izdvaja od mase sličnih, manje važnih zločina. A ti si taj onlajn detektiv koji će ih prokljuviti, čak i sa više hiljada kilometara razdaljine. Na primer, zašto baš mozak, i zašto još jedan golać pored onog iz Majamija? Kakve veze ima odeća, seksualni čin, oružje? Mnogo je nepoznanica ali jedno je sigurno – moraš se spremiti za neizbežno.

Tihi posmatrač bezbroj foruma i fejsbuk grupa na kojima se raspravlja upravo o ovakvim stvarima, izbegavaš da se uključiš u žučne diskusije i uživaš u spekulacijama onih manje pronicljivih. Da li da ih upozorim? Da li da im dam šansu da prežive ako na vreme počnu da pripremaju zalihe, oružje, beže u planine? Ma… jok. Ovo je vreme za opstanak najsposobnijih. Ko ih jebe.

Zato je poslednji trenutak da sam proveriš stanje svoje opreme.

Gegaš se niz armiranim betonom okovane privatne stepenice u podrum zgrade. Idu pravo iz tvog dupleks stana u visokom prizemlju u ograđeni i debelo ozidani deo podrumskih prostorija koji si oteo od skupštine stanara. Istina je da si dobar deo ušteđevine pokojnih matoraca utrošio na legalizaciju i realizaciju ove urbanističke groteske, ali te svaki silazak u tvoj mali, privatni, postapokaliptični bunker ozari. I oznoji.

Ulenjio si se, usporio…

(ugojio)

Moraš se dovesti u red, brzo. Ako želiš da sve ono što si pažljivo planirao sve ove godine ne padne u vodu zbog jeftine kućne dostave i natprosečno kvalitetnog serijskog programa na stranim te-ve kanalima. Naravno, daleko je trenutak kada ćeš morati da se osloniš na pomoćno napajanje agregatom, ali ga svejedno isprobavaš. Mašina ruske proizvodnje će verovatno probuditi prvih pet spratova solitera, pre imitacijom zemljotresa nego bukom, ali te je sad već baš briga. Svetla pomalo blinkaju i agregat kašlje i purnja kao pušač u terminalnoj fazi, ali radi. Dopunjavaš zalihe vode, prebrojavaš konzerve sa povrćem, voćem, mesom i ribom i proveravaš im datume, pališ po nekoliko puta baterijske lampe, radio, voki toki, rezervni mobilni… Tu su i zalihe medikamenata, zavoja, sredstva za ličnu higijenu, posteljina i odeća, raznorazni alati… Sve na broju, ništa ne nedostaje. Ispratio si u potpunosti zahteve američkog Centra za kontrolu bolesti, još onomad kada su prvi put izdali upozorenje i uputstva za ponašanje u slučaju invazije zombija.

Naravno, pravdali su tada tu bizarnu kampanju činjenicom da su ljudi oduvek bili fascinirani živim mrtvacima, vampirima ili zombijima, pa je bilo zgodno iskoristiti ih kao model za principe pripreme i delovanja u slučaju bilo kakve katastrofe.

Nije nego.

Puštali su probni balon, upozoravali one koji su hteli da slušaju šta se sprema. Znali su… A znao si i ti. Samo im je nešto promaklo. Samoodbrana. Možda je bilo previše rano da se priča u tom smeru, a možda je plan bio drugačiji, a borba rezervisana za vojsku i policiju. Kakogod, za one koji su umeli da čitaju između redova, naoružati se je bio prioritet. Nije nedostajalo ludo kreativnih entuzijasta na netu koji su do detalja elaborirali prednosti raznih patenata za eliminaciju nemrtvih.

Znao si i sam toliko da proceniš da ti ne trebaju falš katane kupljene od Kineza na buvljaku, motorne testere i sačmarice, odnosno kako mali filmski producent Perica zamišlja borbu sa nezaustavljivim mašinama za mlevenje ljudskog mesa. Mnogo efikasnija su razna teška sečiva pravljena po narudžbini, pištolji sa prigušivačima, kabaste praćke i samostreli… I kada sa ponosom otvoriš kredenac u kojem čuvaš pod tri katanca zarobljeni i izuzetno ilegalni arsenal u koji se pretočio ostatak fonda za crne dane, doživljavaš mentalnu erekciju.

Osvrneš se oko sebe, pogledom obuhvatajući ceo prostor u kojem ćeš provoditi sledeće dane, mesece, možda čak i godine. Fali ti samo jedna stvar.

Računajući udaljenost od mesta izbijanja epidemije na oko 5.000 kilometara, plus okean između, prema slobodnoj proceni, proći će neko vreme dok do ne stignu do tebe. Večeras si siguran. Ali zato ti se ne sedi kod kuće. Želiš među ljudima, napolju, da proslaviš kraj sveta. Stoga se samo lagano naoružavaš i izlaziš u grad.

Ulice su puste, i za trenutak pomisliš da je već i ovde počelo. Nedostaju vrisci i teturave prilike pod čkiljavim uličnim svetlom, ali je atmosfera pljunuta. A onda te umalo zbiči noćni bus i setiš se koliko je sati.

Malo je teže naći provod u četiri ujutru, ali dragstor srećom radi, pa možeš da makar obeležiš ovaj trenutak sa nekim šampanjcem neodredljivog porekla. Biraš ga dugo, cedeći iz mršavog izbora najsvečaniji proizvod koji bi mogao da nosi kakvu-takvu simboliku. Prodavac je žešće smoren i to deklarativno ističe izbegavajući svaki kontakt očima koji bi vodio u ćaskanje.

No dobro, nije kao da bi mogao da razume šta bih mu rekao.

Za razliku od sparine skučene prodavnice, na ulici je zdravo sveže i prijatan lahor i miris drveća te spontano vode ka obližnjem parku i jednoj od retkih osvetljenih klupica. Ne želiš kući, ne još, ionako ćeš tamo boraviti – hteo ili ne hteo – jako dugo. Zato bi da uživaš u ovom miru, slobodi i otvorenom prostoru. Jes’ malo depresivno piti sam, ali možda je i tako bolje. Navikavati se da sa sobom i samo sa sobom deliš i loše… i dobro.

Petljaš se sa jeftinim plastičnim čepom poprilično, a na kraju čak i ne napravi ono POP! Ali je zato zdravo jak, naročito za tvoj neispavan i na alkohol nenaviknut organizam. Tek pomalo penušavo vino ti golica nozdrve i ubrzo se nekontrolisano kikoćeš i u pola glasa pričaš sam sa sobom.

Boca je pri kraju kada te iz divne omamljenosti trgne zvuk. Šuštanje lišća, praćeno trupkavim koracima koji ne daju nadu da je u pitanju neka bezazlena životinjica. Iz obližnjeg žbuna konačno izroni biće, ali čak i ovako umornom i sediranom ti je jasno da ovo običan čovek nije.

Zaudara nepojmljivo, na govna, pišaćku i trulež. Odeven je u rite, toliko možeš da vidiš pod treperavom svetiljkom. Ali lice… lice je grozno. Oči su izgubljene pod teškim veđama a jeziv utisak dopunjava mreža dubokih bora iz koje izbijaju čekinje post-mortem narasle brade. Najupečatljivije su ipak usne. Jarko su crvene, otečene i sa njih cure bale izmešane sa gustim tamnim sokom. Da li je u pitanju njegova sopstvena krv ili je već našao nekog da ugrize? Ne znaš i na kraju, nije ni važno. Predstavlja opasnost, i mora biti eliminisan. Ni sam sebi ne možeš da poveruješ koliko si smiren. Okej, i pomalo egzaltiran, ali to pripisuješ piću. Nema ni trunčice straha u tebi dok polako kružiš oko zombija. On te prati pogledom, i čak uspeva da iz ostatka mozga izvuče zbunjen izraz.

Zabavno, pomišljaš i smesta mu zavališ mačetu u glavu.

Nisi baš najprecizniji, te oštrica završava u negde ispod desnog uveta. Nasuprot nekim teorijama, šikne tako jak mlaz krvi da čak i tebe poprska.

Stvorenje pada na kolena, ali umesto muklog režanja, sada progovara na jeziku koji razumeš.

„Aman čoveče, koji ti je! Sa-samo sam hteo malo sitniša…!”

Nekakva flaša mu sklizne iz ruke i nastavi da se kotrlja po biciklističkoj stazi, prosipajući usput malo-pomalo gustog, tamnog vina. A na alkoholičareva usta obojena taninima počne da izbija prava krv. Razlika je bolno očigledna a tvoja samoopsena razbijena na paramparčad.

Zbunjen, zapanjen, užasnut više nego dok si mislio da je u pitanju zombi, gledaš ovog sada tako običnog beskućnika kako hrklja i umire. Ne možeš da progovoriš, usta prave neme pokrete, ali zato on zavapi u samrtničkom hropcu. Neljudski je to zvuk, ni nalik ičemu što si zamišljao kada si trenirao u podrumu, kada si uništavao kompjuterske igre i izlizavao trake horor filmova. A onda iznenada postaješ svestan gde si. Fleševi shvatanja situcije te pogađaju jedan za drugim. Negde u pozadini, čuješ kako se sa dugim škripom ljubopitljivo otvaraju vrata dragstora, samo da bi se trenutak kasnije zalupila. Onaj radnik ipak nije bio toliko uspavan koliko je delovao.

Ne možeš to da čuješ, ali nema sumnje da upravo zove vlasti. Teško ti je da se prisetiš zašto si ovde, koji sled događaja je doveo do ovog ishoda. Fragmenti se pojavljuju tu i tamo i čitav svet, čitava svest koju si izgradio se sada oslanja samo na tih par preostalih informacija.

Zora samo što nije tu.

Ne prija ti svetlo. Ne prija ti ni ova odeća. Tesna je i neprirodna. Skidaš se brzo, nekontrolisanim pokretima nalik borbi sa ludačkom košuljom. Cepaš tkaninu i najzad ostaješ gologuz, sve vreme sa mačetom u ruci.

Prilaziš čoveku koji je već skoro iskrvario i u par divljačkih udaraca uspevaš da mu rascopaš lobanju. Ne prija ti ni ukus njegovog mozga, ali suzbijaš nagon za povraćanjem i jedeš, jedeš, jedeš…


Pavle Zelić: rođen 1979. u Beogradu. Diplomirani farmaceut koji piše eseje, filmsku, književnu i kritike stripova za brojne književne i popularne časopise. Objavljivao priče u časopisima Politikin Zabavnik, Politika, Gradina, Ulaznica, Naš Trag, Think Tank, Znak Sagite, Putevi kulture, fanzinima Emitor i Nova, strip časopisu 9 iz Grčke i časopisu Putevi iz BiH i antologijama Ispod i iznad, Bolja polovica, Priče o dinosaurima i Priče o zvijezdama u Hrvatskoj, Izvan koridora u Crnoj Gori, i Beli šum, Zbirka priča o Flašu Gordonu i Gradske priče 4 – Vodenica u Srbiji i drugim, kao i u više elektronskih časopisa i portala posvećenih književnosti. Piše scenarije za stripove koji su mu objavljivani u antologijama i izlagani širom Srbije, a sa crtačem Draganom Paunovićem, je autor strip-albuma Družina Dardaneli (System Comics, 2011.). Urednik je ilustrovane antologije priča erotske fantastike Ugriz strasti. Osvojio je nagradu „Ljubomir Damnjanović“ za najbolju priču objavljenu u fanzinu Emitor za 2008. godinu i nagradu za najboljeg mladog strip teoretičara na Balkanskoj smotri strip autora u Leskovcu 2009. godine. Matica srpska mu je, kao jednom od pobednika na konkursu za ediciju Prva knjiga za 2009. objavila prvu zbirku priča Poslednja velika avantura.


Pročitajte ostale tekstove ovog autora:
Pavle Zelić – Klub ljubitelja ružnih navika (februar 2011)

Ovaj članak je objavljen u decembru 2018, u okviru temata Strašni Libartes.

Pročitajte ostale tekstove koji su objavljeni u rubrici Proza.

 

Related posts

Ana Šijan – Postojanje

Libartes

Romana Jadrijević Lozančić, Paulja tadulja

Libartes

Tihana Gambiraža, Švicarski sir

Libartes