KRUG ŽIVOTA
Moja baka bila je gospodarica života i smrti. Obrađivala je polja, porađala brojnu stoku, a ponekad i žene. Zauzvrat, one su joj ostavljale razne darove, od domaćih sireva i pekmeza, do slatkog kupinovog vina kojim bi krijepila bolesnike. Najčešće su joj pak ostavljali pletiva, tople, vunene šalove, kape i čarape. Ona je sve darove držala u regalu u hodniku, gdje je stajala i njena slika iz mladosti. Nekada mi se činilo da je taj regal njeno osobno svetište.
Osim što je pomagala u rađanju novog života, baka je umirućima olakšavala put do druge strane, prala pokojnike i uređivala ih za posljednju svečanost. Donosila je život, ali i smrt, kada bi za to došlo vrijeme. Osobito u doba svinjokolje.
Nisam bila osobito plašljivo dijete. Nisam se bojala ni mraka, ni grmljavine, ni prijetnji odraslih kada bih radila nešto što sam znala da ne smijem. Jedino čega sam se plašila bila je kućica u polju, gdje su živjele svinje.
“Nemoj ni blizu!”, govorila mi je mama, iako mi to ionako nije padalo na pamet. Svatko je znao nekoga tko je zbog svinje ostao bez šake, ili čak čitave podlaktice, ovisno o tome tko priča. Zbog toga su čudovišta u mojim noćnim morama imala svinjsku glavu i velike, oštre zube. Nekad, u sumrak, gledala bi s kuhinjskog prozora kućicu u kojoj su bile svinje i zamišljala male, zlokobne očice kako mi uzvraćaju pogled. Nakon toga, brzo bih zatvarala grilje i trčala u svoju sobu. Srce mi je žestoko lupalo.
Tog dana, iz svakog dvorišta u selu nešto je cvililo i tekla je krv. Moj zadatak bio je nositi velike, plastične posude. Uz to, brat i ja smo baki i ostalima dodavali stvari koje su im u tom trenu zatrebale. Osjećala sam se kao medicinska sestra koja liječniku dodaje instrumente za vrijeme operacije, kao što sam vidjela na televiziji. Jedina razlika bila je ta što su naši pacijenti bez iznimke umirali na kraju.
Kada su izvukli svinju za klanje, nije izgledala poput stvorenja iz mojih noćnih mora. Bila je iznenađujuće bespomoćna, unatoč tome što je bila jednako teška kao moj otac i ujak zajedno. Cvilila je dok su je za njušku i uši vukli iz prikolice. Nakon što su je srušili na pod, prišla im je baka. Nju je zapao najteži dio posla – oduzimanje života.
Moja baka nije vjerovala u puške. “Ako već nekome oduzimaš život, učini to svojim rukama”, govorila je. Imala je poseban nož samo za tu prigodu. Nitko ga nije smio dirati. Jednom ga je moj brat skrivećki uzeo, ali ga je baka uhvatila i istukla po stražnjici. Od tada mu takve stvari nisu padale na pamet.
Iskusnim ubodom noža presjekla je svinjin dušnik. Iz životinje je potekla krv. Baš kada sam pomislila da je sve gotovo, baka je gurnula dva prsta u ranu i iščupala preostale krvne žile. “Da se manje muči”, rekla je. Lice joj je bilo istovremeno blago ali i neumoljivo, kao da je suosjećala sa mukama životinje ali i shvaćala da su neizbježne.
Tada sam već bila u suzama. Mrtva svinja ležala je na zemlji i trzala se od živaca koji još nisu shvatili da vode unaprijed izgubljenu bitku. Kroz maglu sam gledala kako pripremaju vrelu vodu i brener, a potom i podižu svinju dizalicom.
“Mala, daj vamo tu posudu”, netko mi je rekao, a ja sam shvatila da u ruci još uvijek držim bijeli, plastični sič, onaj u kojem su kupali mene i brata kad smo bili bebe, i u kojem će sada staviti svinjine iznutrice. Bacila sam sič na pod i otrčala u kuću.
“Molim te Bože, daj da svinja ode u raj i da nam oprosti što smo joj napravili”, molila sam Isusa razapetog na križu u hodniku. Moja baka, koja je u međuvremenu došla vidjeti gdje sam, stavila mi je ruku na rame.
“Postoji samo jedno božanstvo”, rekla je, “a to je Život. Bez žena, nema života. Nikad to nemoj zaboravit”, rekla mi je. “Kad prestaneš plakati, dođi mi pomoć. Nakon nekoliko rakija, od onih muških nema nikakve koristi.”
Ubrzo sam obrisala suze i otišla pomoći baki. Čistila sam crvenilo koje se činilo beskrajno. Od smrada svježe i sasušene krvi i lešine obuzela me mučnina. Dok sam povraćala u travi, zarekla sam se da ću biti vegetarijanka do kraja života. Moje uvjerenje trajalo je do večeri, kada su zamirisali meso i češnjak na ulju.
“Ženin život obilježen je krvlju”, rekla mi je baka. To sam shvatila kada je krv iz mene potekla po prvi put. Zavidjela sam bratu koji se nije morao gnjaviti s ulošcima ni izdajničkim crvenilom koje je prijetilo da procuri. Drugi put kada sam to shvatila bilo je puno godina kasnije, za moje prve bračne noći. Moj muž, koji je od mene bio gotovo duplo stariji, nije shvaćao moje suze te večeri. Ispostavilo se da je to bila prva u nizu brojnih stvari koje nije shvaćao o meni.
Nakon nekoliko mjeseci, počele su mučnine. Baka je bila prva koja je shvatila o čemu se radi, iako je moj trbuh još bio ravan. Liječnik je potvrdio ono što sam i sama znala.
Nakon nekoliko dana, telefon je zazvonio. Liječnik me zvao da opet dođem na pregled. I prije nego što sam došla, znala sam da nešto nije u redu. Moje dijete bilo je bolesno. “Nespojivo sa životom”, rečeno mi je. Imala sam izbor: ili pobaciti, ili nastaviti trudnoću i pustiti dijete da umre malo nakon rođenja. Njegove riječi do mene su dolazile iz velike daljine, kao da mi je glava ispod vode. Kada sam to rekla mužu, plakao je. “Idući tjedan idem opet u kliniku”, rekla sam. Nisam imala nikakvu namjeru roditi dijete, produžiti agoniju, samo da mi umre na rukama. Moj muž strogo se protivio tome. Govorio je da je to grijeh, kakva sam ja to majka, to je monstruozno. On se molio za čudo, ali ja sam znala da čudo ne dolazi. Zbog toga sam se obratila baki.
Njene vjeđe bile su teške, ali nije gubila vrijeme. Znala je što učiniti. Od biranog bilja napravila je napitak. “Pij ovo tri puta dnevno, svaki dan, dok ne prokrvariš”, rekla mi je. Kada sam nakon nekoliko dana osjetila grčeve i vidjela krv, prvo sam osjetila zahvalnost, a tek onda duboku tugu.
Ubrzo sam ostavila muža. Kada je saznao što sam napravila, pobjesnio je. Udario me, samo jednom. Drugu priliku nije dobio. Baka mi je bez riječi otvorila vrata svog doma, i svog srca. Slušala me je dok plačem, i dok se predomišljam. Niti jednom me nije pokušala utješiti. “Plači, samo ti plači”, govorila je. “Plač znači da je gotovo. A kad nešto završi, to znači da je samo pitanje kada će nešto drugo početi.”
Iz smrti, rodio se novi početak. Malo usamljeniji, malo čudnovatiji, kao netom isprobane čizme. Ali svako rađanje je teško. Nakon toga, poslovi u obiteljskoj tvornici lakše su mi padali. Nema te krvi koja me više može uznemiriti.
“Prvo božanstvo bila je žena”, rekao mi je Teo, profesor povijesti, nekoliko godina kasnije, na bratovom vjenčanju. Kada sam to čula, prvo sam pomislila na svoju baku, kako preciznim nožem vlada životom i smrću i nisam ni trenutak sumnjala u njegove riječi.
Kad sam Tea po prvi put dovela kod svojih, bilo je doba svinjokolje. To je bilo najbolje vrijeme da upozna suštinu moje obitelji. Ako nakon toga ne promijeni mišljenje o meni, neće nikada, mislila sam. Nakon upoznavanja, dali su mu da nadjeva kobasice. On je to izdržao bez povraćanja, iako tako zelen u licu nije bio otkako smo došli, starom cestom, uz brojne okuke. Nije pobjegao. Ni tada, ni kasnije.
Nekoliko godina kasnije, dok sam rađala naše prvo dijete, baka bila je tu uz mog muža, koji nije smatrao da je rađanje nešto što žene trebaju prolaziti same. Baka je odobravala Tea, što je govorilo puno, jer ona nije prihvaćala gotovo nikoga. Držao me je za ruke, i dijelio moj posljednji vrisak. Čula sam svoj glas iz daljine, kao da nisam sebe čula kako vrištim, već sve žene koje sam nekada slušala, koje su rađale dok im je moja baka pomagala. U mislima mi je bljesnula i slika umiruće svinje, i onaj užasni, iskonski krik, kakav može proizvesti samo život, dok se rađa i umire. Napokon je bilo gotovo. Život je kliznuo iz mene u spremne bakine ruke. Baka je znala točno što raditi kada je vidjela da je pupčana vrpca trostruko omotana oko bebinog vrata. Bez ijednog trenutka oklijevanja, bez panike, spretno je odmotala vrpcu, a moja kćer je napokon zaplakala. Gledala sam njih dvije, male i naborane kože, jedna jako stara, a jedna sasvim mlada. Gledale su se istim plavim očima. Baka se nasmiješila. Stavila mi je bebu u naručje.
“Moj posao je dovršen”, rekla je. Beba je mirno spavala na mojim prsima.
Nakon nekoliko dana, malo nakon što sam izašla iz bolnice, baku su našli smrznutu u snijegu, nedaleko od svinjske pojati. Tek tada, shvatila sam značenje njenih riječi. Ali nisam plakala. Ona to ne bi htjela. Kada je odrasla, moja kćer nastavila je krug života koji je njezina prabaka započela davnih dana. I ona je pomagala ženama u njihovim najtežim trenucima. Ali to je već neka druga priča.
Sara Kopeczky Bajić (1992, Zagreb) radila je kao knjižničarka, koktel-majstorica, korisnička podrška izgubljenim turistima, djeliteljica letaka, prevoditeljica i učiteljica engleskog jezika.
Piše stvarnosnu prozu, spekulativnu fikciju, priče za djecu i poeziju, najčešće ne u istom danu.
Pogonsko gorivo joj je kava koju za dobrih dana pretvara u riječi na ekranu. Kao posljedica toga, proza i poezija objavljena joj je u brojnim časopisima, zbornicima i na portalima u zemlji i inozemstvu, između ostalog i na: Književnost uživo, Info zona, Kritična masa, Kultipraktik, Časopis Kvaka, ZiN Daily, PS-Portal, The Split Mind (čija je bila i urednica).
Posebno je vesele objave u žanrovskim časopisima UBIQ i Istrakon.
Pobijedila na natječaju Pučke knjižnice i čitaonice Daruvar za najljepše ljubavno pismo.
Osvojila drugo mjesto na natječaju za najbolju kratku priču “Zlatko Tomičić”.
Jedna od dobitnica nagrade Daniil Pashkoff, uvrštena u zbirku Lead Me To The Waters objavljenu u Njemačkoj.
Više puta uvrštena u izbor za nagradu Prozak.
Ovaj članak je objavljen u decembru 2019, u okviru temata Mitološki Libartes.
Pročitajte sve tekstove objavljene u rubrici Proza.