Image default
Intervju

Filip David: Čitanje je najbolja škola pisanja

[vc_row][vc_column][vc_column_text]

Razgovor sa književnikom Filipom Davidom, vodila je Sofija Živković

 

Jevrejska mitologija opširno je i zamamno područje, a posebno ona koja izvire iz hasidskih spisa.  Šta je za Vas bilo najuzbudljivije u jevrejskoj mitologiji?

Hasidizam je pokret koji opčinjava svojim suprotnostima. To je kolektivni pokret zasnovan na kabalističkim učenjima koja su duboko intimna i individualna. U sukobu hasidzma sa haskalom, pokretom jevrejskog prosvetiteljstva, nastala je sjajna literatura koja je zaslužna za savremenu srednjoevropsku književnost i modernu američku književnost. Hasidske priče u izboru Martina Bubera bile su moja velika inspiracija. A ono što nazivate „jevrejska mitologija“ ja bih nazvao jevrejska mistična tradicija i predstavlja više od tradicionalne mistike, više od same religije, to je naročita vrsta filosofije, inspirativna, duboka i tajnovita, kao i naš ukupni život u kojem postavljamo mnoga pitanja, a dobijamo malo odgovora iako čitav žvot tragamo za odgovorima. A pre svega za odgovorom u kojem su sadržani mnogi drugi važni odgovori – zašto postoji čovek.

 

Šta konkretno u hasidskim učenjima?

U književnom smislu hasidizam odlikuje posebna veština pripovedanja u kojoj u najboljim primerima anonimni pripovedači pokazuju vrhunsku moć pripovedanja,  iz jedne priče proizilazi mnoštvo priča koje se ukrštaju, prožimaju i zaokružuju glavnu priču. To je pripovedanje u kojem često dominira humor, ali humor hasida proističe iz očajanja, muke i tegoba svakodnevnog života ispunjenog terorom i progonima. Upravo pripovedanjem, kao i igrom, moguće je približavanje Onome čije se ime ne sme izgovoriti. Kada je najteže, mora se biti najjači, to je mudrost iznad svih drugih mudrosti, mudrost opstanka. U pričama koje je sakupio i objavio Martin Buber nalazio sam inspiraciju i za sopstvene priče, za pripovedanje o svetu koji je na granici realnog i fantastičnog.

 

Starozavetna mitologija  i ona bočna, ona koju  vidimo kod Martina Bubera u hasidskim pričama, u kabali… Ima li mitologija u Vašem poimanju književnosti?

Kada sam objavio svoju prvu zbirku priča „Bunar u tamnoj šumi“ poznati hrvatski književni kritičar Branimir Donat napisao je da je mladi pisac pod očevidnim uticajem kabale i oniričke literature. A ja nisam imao pojma šta je kabala, a šta je onirička literatura. To je bio moj prvi susret sa tim pojmovima. Očevidan primer kako ponekad kritika može da pomogne pa i da usmerava poetiku jednog pisca.

No, neka kasnija razmišljanja dovela su me do zaključka da sam zakoračio u tradiciju hasidske književnosti prekog jednog velikog pisca, preko Franca Kafke. Kao gimnazijalac sasvim slučajno naleteo sam na njegov čuveni roman  „Proces“. Kafka je kod nas bio gotovo nepoznat pisac, a Kafkina književnost, posebno „Proces“ i „Zamak“,  tumačiili su se jednostrano, ideološki obojeno, kao romani o  otuđenosti u kapitalističkom svetu. Kafka je bio mnogo više od toga.  U njegovim dnevnicima nalazimo tumačenja kako se inspirisao jidiš literaturom, jevrejskom mistikom i kabalističkim nasleđem. Kafku sam  prihvatio kao svoj prvi književni uzor. U mojim najranijim radovima prisutni su kafkijanski stil i kafijanska tematika, što me je nesumnjivo vodilo do kasnije svesne inspiracije jevrejskom mističnom tradicijom.

 

Mitologija je nešto u čemu osećamo izražajno simbolički način mišljenja, ne samo bajkovitost radi bajkovitosti. U “Knjizi sećanja i zaborava” nalazimo podosta elemenata koji junake ”spasavaju” od datih okolnosti. Na koji način duhovno učenje uopšte, pomeranje perspektive sa ”realnog” na ”irealno” utiče na spasenje?

Ne samo pomeranje realnog prema irealnom nego i pomeranje irealnog  ka realnom, od pojedinačnog  prema univerzalnom i obrnuto. U jevrejskoj mističnoj tradiciji nalazi se utemeljenje za tu vrstu „pomeranja“ i prožimanja. Tako se povezuje prošlost sa sadašnjošću, razum sa emocijom, ovozemljsko sa onozemaljskim, objašnjivo sa neobjašnjivim. Simbolički posmatrano, kako je objašnjavao veliki kabalista Isak Lurija, obnavljane sveta utonulog u haos moguće je samo snažnom ljudskom aktivnošću, pozitivnim delovanjem na duhovnom i fzičkom planu uprkos nedaćama i nevoljama koje nas sputavaju.

 

Koje autore još izdvajate, po toj mitološkoj tematskoj liniji? Inostrane, možda i domaće?

Kafka, Isak Baševic Singer, Edgar Alan Po, Lavkraft, Jan Potocki (“Rukopis nađen u Saragosi”), Šeherezadine priče, pikarski romani… Dosta sam čitao i čitam, a uveren sam da pisanje dobrim delom proizilazi i iz čitanja. Od drugih pisaca učimo o žanrovima, o temama, načinima komponovanja priča. Čitanje je najbolja škola pisanja.  Izbor po srodnosti je presudan u odabiru knjiga koje čitam. To su autori i knjige u kojima uprkos žanrovskoj raznolikosti otkrivam tu „mitološku tematsku liniju“  nekada jasno istaknutu, a nekada skrivenu ali uvek prisutnu.


Ovaj članak je objavljen u decembru 2019, u okviru temata Mitološki Libartes.


Pročitajte sve tekstove objavljene u rubrici Intervju.


Izvor forografije: Krokodil.rs

[/vc_column_text][/vc_column][/vc_row]

Related posts

Dragan Paunović: Vampirska tematika u svakom trenutku ima svoju publiku

Libartes

Ana Ristović: Moje pesme su onoliko moje koliko su i tuđe

Libartes

Mirjana Đurđević: Ne bih bila somelije za živu glavu, kao ni književni kritičar

Libartes