GRANICA
Jere se probudi u šest sati, kao i svakog jutra. Prvo podigne glavu, pa ramena, i na kraju cijeli torzo. Onda sjedne, i spusti jednu po jednu nogu u sive papuče koje je pripremio prethodne večeri. Polako ustane, popraćen škripom podnice. Ne smije naglo ustati, da ne padne. Tako mu je rekla liječnica. Rekla mu je i da mora prestati sa svojim jutarnjim ritualom, ali taj dio njenih uputa odlučio je zanemariti. “Tako mogu odma i umrit” , rekao joj je, a ona je duboko uzdahnula, jer je znala da tu nema pomoći. Starog psa teško je naučiti nove trikove. Jere prvo pojede jednu suhu šljivu, a onda je zalije čašicom domaće rakije. Zadovoljno cmokne usnama. Nakon toga, dan može započeti. Stavlja džezvu na špaher. Dok čeka vodu da uzavre, sluša otkucaje zidnog sata i svoje duboke udisaje. Kada je kava gotova, vrijeme je za posljednji dio njegovog jutarnjeg rituala: kontrolu zemljišne granice.
Tegle sa cvijećem bile su na istom mjestu kao i svakog jutra. To ne bi bio problem, da to mjesto nije bilo različito od onoga na kojem ih je ostavljao svake večeri posljednjih nekoliko godina. Jere se namršti. Siđe u polje, još uvijek u onim istim sivim papučama, kojima se sada pridružio i kućni ogrtač iste boje.
“Božo, nesrićo jedna!”, povikao je i lupio štapom nekoliko puta po zidu Božine kuće.
“‘Ko smeta ovako rano?”, glasio je uvijek isti odgovor.
“Znaš ti ko, lopove! Ko danju spava, noću čini štetu!”, rekao je i vratio se u kuću. Nikada nije ostajao da dočeka odgovor. Ionako bi bio suvišan.
Jere i Božo bili su susjedi gotovo cijelo desetljeće. Tada su se, u kratkom razmaku, nakon što su većinu života proveli u inozemstvu, obojica odlučila vratiti na svoju djedovinu i tu provesti posljednje dane. Ali jedan drugoga nisu mogli predvidjeti ni u najluđim snovima. Umjesto da im starost bude spokojna i smirena, njih dvojica dane su provodila svađajući se, uvijek oko iste stvari. Točnije, uvijek oko istih dva metra zemlje. Naime, raslinje koje je bilo prirodna granica među njihovim zemljištima izgorjelo je jednog ljeta u požaru, pa je valjalo opet utvrditi granicu. Kako je valjda jedino oko čega su se Jere i Božo slagali bilo da su odvjetnici još veći lupeži, njih dvojica su odlučila sami srediti stvar i utvrditi novu granicu. Međutim, tu je došlo do problema. Obojica su tvrdila da je granica dva metra u njihovu korist.
Na kraju su odlučili odigrati partiju briškule i tako donijeti odluku. Božo je izgubio, pa je zemlja pripala Jeri. Kako su već bili stari i nisu imali snage postavljati veliko kamenje niti druge slične pothvate koji bi zacementirali granicu među njihovih imanja (a obojica su bili udovci bez djece), dogovorili su se da će granicu predstavljati nekoliko ovećih tegli sa cvijećem, dovoljno teškim da ih vjetar ne može lako otpuhati, ali ne toliko teškim da ih oni ne bi mogli podignuti. Sve bi to bilo dobro i lijepo, da se tegle nisu stalno pomicale. Božo ni uz najbolju volju nije prihvaćao da je izgubio zemlju zbog jedne partije karata, iako je on bio taj koji je predložio baš tu metodu odlučivanja. Svake večeri, kada bi Jere već otišao na spavanje, pomicao bi tegle dalje, a Jere bi ih vraćao na staro mjesto svakog jutra. Bila je to gimnastika koja je i jednom i drugom činila dobro.
Kada se nisu svađali oko granice, Jere i Božo sasvim su se lijepo slagali. Osim povrća kojeg su obojica uzgajala, Jere je imao i kokoši koje su davale lijepa, velika jaja. Često ih je nosio Boži, a nekada, oko Božića i Uskrsa, odnio bi mu i cijelu kokoš, koju bi Božo spremio onako kako ga je pokojna žena naučila i pozvao Jeru na večeru. Božo je pak imao velika stabla jabuka i šljiva, pa bi Jeru redovito opskrbljivao svježim voćem.
Jednog jutra, kada se probudio i obavio svoje jutarnje rituale, Jere je vidio da su tegle sa cvijećem još uvijek na starom mjestu. Obuzela ga je zla slutnja. Potrčao je do Božine kuće, brže nego što bi čovjek vjerovao da je moguće u njegovim godinama. Lupao je štapom, ali nije bilo odgovora. Na kraju je provirio kroz prozor, i vidio Božu kako leži na podu. Bio je mrtav. Prekrižio se. Pozvao je mrtvozornika, koji je ubrzo došao i odnio Božino tijelo. Jere je bio očajan. Znao je da sada ima priliku postaviti tegle gdje god želi, ali nije. Čemu? Više ih nije imao razloga dirati. Nikoga nije bilo briga. Teško je kada se čovjek nema s kime ni pošteno posvađati.
Te noći, Jere nikako nije mogao zaspati. Okretao se i prevrtao, što u njegovim godinama nije bio nimalo lagan pothvat, i od čega će ujutro sigurno imati modrice. Tek što se uspio primiriti, učini mu se da čuje korake. “Ima li koga?”, zazvao je, ali bez odgovora. Učini mu se da vidi sjenu kako prolazi pored otvorenog prozora. Osjeti neznatan miris šljivovice i zveckanje čizama, onakvih kakve je Božo nosio. Ujutro, kada je išao u polje, vidio je da su tegle opet pomaknute, onako kako ih je Božo namještao svake večeri.
“Ipak me nije zaboravio!”, pomisli Jere, sav radostan.
Sara Kopeczky Bajić (1992, Zagreb) radila je kao knjižničarka, koktel-majstorica, korisnička podrška izgubljenim turistima, djeliteljica letaka, prevoditeljica i učiteljica engleskog jezika.
Piše stvarnosnu prozu, spekulativnu fikciju, priče za djecu i poeziju, najčešće ne u istom danu.
Pogonsko gorivo joj je kava koju za dobrih dana pretvara u riječi na ekranu. Kao posljedica toga, proza i poezija objavljena joj je u brojnim časopisima, zbornicima i na portalima u zemlji i inozemstvu, između ostalog i na: Književnost uživo, Info zona, Kritična masa, Kultipraktik, Časopis Kvaka, ZiN Daily, PS-Portal, The Split Mind (čija je bila i urednica).
Posebno je vesele objave u žanrovskim časopisima UBIQ i Istrakon.
Pobijedila na natječaju Pučke knjižnice i čitaonice Daruvar za najljepše ljubavno pismo.
Osvojila drugo mjesto na natječaju za najbolju kratku priču “Zlatko Tomičić”.
Jedna od dobitnica nagrade Daniil Pashkoff, uvrštena u zbirku Lead Me To The Waters objavljenu u Njemačkoj.
Više puta uvrštena u izbor za nagradu Prozak.
Ovaj članak je objavljen u decembru 2019, u okviru temata Mitološki Libartes.
Pročitajte sve tekstove objavljene u rubrici Proza.