Image default
Proza

Tatjana Bijelić, Imam nešto za tebe

Imam nešto za tebe

Piše: Tatjana Bijelić

Zavaljena u udobno sjedište na stražnjem mezaninu Geršvin teatra, Nada saosjeća sa Glindom i duboko u sebi oplakuje Zlu vješticu sa Zapada. Rulja iz Oza slavi njenu smrt, ali ona već zna da zelena vještica nije zla nego neshvaćena i da Glinda prema njoj gaji posebna osjećanja. Our hearts did cross, kaže ova, at school.

Muzika postaje leptirasta i spiralna i Nada diskretno izvlači papirnatu maramicu iz ruksaka na svom krilu i stavlja je sebi na grudi. Nije ona plačljiva, a ni Wicked nije sapunica, ali ta glamurozna pozornica i orkestar čiji tonovi razlažu tijelo na sitne čestice i ponovo ga skupljaju u tačku gdje najjače vibrira, taj soprano koji podsjeća kako izgleda primalni krik i ta ogromna nečujna publika koja jedva diše od širine zajedničkog iskustva, sve to preplavljuje Nadino biće i sinhrono zavitlava taloge tužnih rastanaka i neispričane priče pretkinja. Zato Nada i dolazi na Brodvej: da se utopi u okeanu nota i postane sveobuhvatnija verzija sebe. Mogla bi ona svoju duhovnu žeđ ugasiti i na drugim, jeftinijim mjestima, što uglavnom i radi, ali samo u Geršvinu proživljava raskošan osjećaj nestajanja i ponovnog rađanja. Za taj užitak namijenila je pola mjesečne stipendije i tako će da ostane sve do povratka kući.

Za razliku od Glinde i moćne Zelenopute, gospođa Moribl, čarobnjakova pomoćnica, opasno joj ide na nerve. Da u ruksaku ima kesicu čipsa, onog koji nosi u bioskope, Nada bi ga hrskalana jedan vulgaran način, ali sasvim opravdano, i tako izrazila negodovanje prema licemjerki koja sile prirode koristi u nečasne svrhe. U svijetu ima mnogo gospođa Moribl i još toliko zlikovaca kojima služe, ali trenutno oko nje, u foteljama sa parnim brojevima, nalazi se neka fina klijentela i Nada je zahvalna. Odgovara joj što gospodin s njene lijeve strane drijema i što je dama s desne strane ukočena kao statua. Blaženstvo upotpunjuje i košnica ljubičaste kose koja miruje pod njenim koljenima kao usnuli cuko.

Ali, spektakl se pojačava i u momentu kada se riječi Wizard and I zaore nad hipnotisanom publikom, ukočena dama izbaci ruke kao iz ljušture i počne da plješće, Yesss! Marvellous! Ljudi oko nje ne reaguju, a i Nada se pravi da joj nije zasmetalo. Dok razmišlja zašto se dama otkočila baš u tom dijelu mjuzikla, osjeti da je ova odmjerava, te mahinalno povuče ruksak prema preponama. Fantastic! Damin progled zaustavi se na Nadinim koljenima i ova prekrsti noge u širokim maslinastozelenim hlačama, što damu dodatno ohrabri da posmatra sve Nadino, od crnih martinki do jež frizure. Što je više gleda, dama sve manje obraća pažnju na scenu i Smaragdni Grad, zakreće se i izvija vrat kao da ima nešto važno da joj saopšti. Nada odbija da to primijeti, pa i sama počinje da liči na uzvišeni kip koji u svojoj lažnoj vertikali lebdi iznad zadihanih ljudskih tijela. Ovo je prvi put da neko u Geršvinu ugrožava njen privatni prostor i to baš sada kad proučava razne vrste vještica kako bi bolje spoznala svoju. Dođe joj da se zavuče u rukave pernate jakne koju je zgužvala uz zaslon i ostane nevidljiva kao moljac. Na pozornici se odvija pravi rat i Nada nastoji da svoj bijes fokusira na imaginarnu gospođu Moribl, ali damu do nje ne uzbuđuju specijalni efekti nego Nadine čizme, torba i pirsing, pa nastavlja da gleda u njenom pravcu kao da je otkrila jednu novu dimenziju predstave sa kojom želi bezuslovno sjedinjenje. Elektricitet maestralnog orkestra razbuktava Nadin strah i ona čuje lomljavu svih sjedišta u sali. Naslon za ruke koji dijeli sa ogavnom… Damomorible… udahnula je bijela ajkula. A onda su se upalila svjetla.

Pauza između činova došla je kao spas i Nada brzo navlači jaknu da bježi sa broja 32, koji joj je nekada bio srećan. Pitaće gospodina u uniformi ima li neko drugo slobodno mjesto. Od tolikih nivoa na sve strane, valjda ima jedno nepopunjeno. Ali čim je ustala, ruksak joj ispadne na pod, a iz njega ključevi i dokumenti i sve ono što je još juče htjela da baci u smeće, ali nije.  Oh, my… cikne dama i sagne se da pokupi Nadine tričarije sa svojih čizama: tri blaznice za lice spojene žvakaćom gumom, išarane stare karte za podzemnu i hrpu presavinutih salveta iz Starbaksa. Nada hoće da propadne u crnu zemlju, ali ima još toliko razuma da se izvini kako dolikuje i obeća da će dami platiti štetu ukoliko ova smatra da je oštećena ili uznemirena. Nada deklamuje fraze kao pravnica i ponovo se izvinjava. Dama u međuvremenu vrati sve i jednu stvarčicu u ruksak i kaže da je u redu, da se ništa loše nije desilo. Nada se zahvaljuje i shvata da dama s kojom dijeli rukohvat ni izbliza ne liči na gospođu Moribl, a još manje na bijelu ajkulu. Doduše, jest malo krupnija i nosi bijeli sako sa čudnim odsjajem, ali lice joj je sasvim prijatno i nimalo prijeteće. Predstavi se kao Ronda i doda kako ovaj mjuzikl gleda već peti put, a onda zatrepće i uljudno sačeka reakciju sagovornice.

– I’m Nada– kaže ova i razmišlja kako da ipak zatraži drugo sjedište.

– You can’t be nothing – namršti se Ronda i ponudi Nadi pola čokoladice Awake, one s kofeinom.

Nada se nasmije i kaže da je došlo do nesporazuma. U njenoj zemlji Nada nije Nothing, nego Hope.

–  Amazing! A u kojoj je to zemlji Nada Hope?

–  Ima ih više… na Balkanu.

– A, bivša Jugoslavija! – Ronda krikne toliko glasno da se pored njih odmah stvori čuvar i upita da li je sve u redu. Ronda kaže da jeste i dâ mu znak da ide.

– Znam ja mnogo emigranata sa Balkana, ali njihov akcenat je drugačiji. Jeste li sigurni da je tamo Nada Hope? O, my God, svi ti jadni ljudi i taj rat…

– Rat je odavno završen – kaže Nada i doda da mora u toalet. Pobjegla bi ona iz pozorišta glavnom bez obzira, ali danas joj je posljednja prilika da odgleda Wicked.

U Njujorku ostaje još nekoliko sedmica, pa je kupila ulaznice i za druge performanse.

Čuvar na izlazu iz sale kaže da nema slobodnih mjesta i pita u čemu je problem. No problem, Nada je nestrpljiva i žuri da se olakša. Čuvar gleda za njom i viče da je ladies’ na spratu. Čini joj se da prošli put nije koristila ni lift ni stepenice, da je sve bilo nekako unisex, ali pauza je dovoljno duga da se natenane osvježi i sabere.

Za štandom sa suvenirima stoji desetak ljudi i Nada prilazi da kupi privjesak ili magnet. Ljubazni prodavci, njih troje u zeleno-crnim duksevima, izvinjavaju se što trenutno nude samo majice. Ostale stvari dolaze nakon projekcije. Većini kupaca više odgovaraju majice i Nada ih posmatra dok raspravljaju o veličinama i modelima. Predosjeća da će print zelene vještice mnogima završiti u dubini ormara i da te majice, čiji im kvalitet predstavlja hajlajt ovog dana, nikada neće obući.

Sala je ponovo puna i zatamnjena i publika zamire uz prve taktove. Na sjedištu broj 32, Nada se potpuno usredsredila na Elfabine čarolije. Zamišlja da je Rondu začarala egzotičnim napitkom i katapultirala daleko iza orkestra i da muzika koju slušaju nije ista. Nema Nada ništa protiv te žene, ali ona je ovdje došla da uživa u trenutku, a ne da priča o svojoj prošlosti. Zar je važno kako se zove? Da ostaje u Americi, sigurno bi bila Houp, a ne beznadežni slučaj, kako ju je nazvala ona njena što liči na Elfabu. Zbog nje će u ovom život često prelijetati okean. Elfaba je opaka na pravedan način i u savremenom smislu te riječi, ali je ipak opaka. Kad je u prošlom vijeku kupovala cipele za matursko veče, Nada je spoznala tanku liniju između zlih i opakih. Cipele su, baš kao i njih dvije, opako odudarale od zlobnog svijeta. Bojom i lakom ličile su na ogromne muve zunzare i svima su bile odvratne, sem njoj. Ravne i baburaste, bez stiletto momenata, privlačile su pažnju hejtera, ali to je bilo baš-baš davno. Ne zna zašto ih se uopšte sjeća.

Pred kraj predstave, kad su se razotkrile strašne porodične tajne, Nada zapazi kako Ronda briše suze maramicom na cvjetiće. Radila je to usporeno, u stilu onemoćale starice. Nada se uvijek sažali nad nečijom tuđom bakom, pa odluči da će se nakon grand finala ipak upustiti u small talk. Zašto da ne sazna nešto o Rondi? Ipak je ta žena pozadinski dio ovog veličanstvenog događaja, a i pokupila je njeno smeće kao da je to nešto najnormalije.

Ronda osjeti promjenu u energiji koja dopire sa njene lijeve strane i nagne se prema Nadi bez ikakvog ustezanja: I have something for you. Glinda na sceni ispraća Elfabu i publika počinje da ustaje i plješće. Nada glumi da nije čula Rondine riječi i ustaje među prvima. Ovacije traju dugo i glumci trepere kao zvijezde. Jedna djevojka zelene kose katarznično rida i troje iz publike tješe njena pleća. Ronda uzvikne Brilliant! nekoliko puta i uhvati Nadu za lakat. Let’s go, darling! Baka hoće da izađu napolje prije stampeda i Nada joj udovoljava iako od stampeda nema ništa. Ljudi izlaze ozarenih lica, polako i promišljeno.

Prije nego što Nada upita Rondu neko usputno pitanje, poput onog da li živi u Njujorku, Ronda je dovede do stola sa suvenirima i prva započne priču, o porijeklu i vrstama pamuka. Kad je izložila svoje mini predavanje, uzme Nadu za ruku i pređe na temu zbog koje su došle do štanda. Let me tell you, Nada…, a onda zastane i uzdahne kao da sortira teret koji treba da isporuči na praznu platformu. Ostatak je, međutim, izgovorila prilično brzo:

– Moj hotel je dvije ulice odavde, a ja znam šta ti želiš.

Nada otvori usta da nešto kaže, ali Ronda nastavi:

– Posmatrala sam te kad si stajala za ovim štandom. Tvoja visina, uski kukovi… androgina mala lisica… Ta stvar je baš za tebe.

Ronda priđe nedopustivo blizu i grudima pritisne Nadin ravni stomak:

– Vidiš koliko si visoka! Viša si i od Viza.

– Ko je Viz? – Nada odskoči kao ofurena.

– Viz je moj suprug, ali neće mu smetati.Večeras ionako pije u nekoj rupi punoj žohara.

But I’m not a prostitute! – zavapi Nada.

O, no, no, no, darling, krivo si razumjela. Please. Gledala sam te i zaključila da sam napokon pronašla osobu kojoj će divno stajati moja Wicked majica. Ova na kojoj piše Defying Gravity – Ronda stavlja kažiprst na jednu od hrpa. –Vidiš, te majice su krojene za tipove poput tebe. Tvoja guzica je muška guzica i Wicked na nju bolje pada.

Nada se kulturno zahvali i kaže da nije ni mislila da kupi majicu nego privjesak, ali privjesaka još nema, kasno je i ide kući. Ako je draga gospođa mislila da ona sebi ne može priuštiti četrdeset dolara, onda se prevarila jer ona sebi može da priušti bar deset takvih.

Ronda se izvinjava, nije ni pomislila da Nada nema novca za majicu. Tokom čitavog drugog čina plakala je od sreće što će večeras nekom nešto da pokloni jer zaista voli da poklanja. Radi u jednom velikom trgovačkom centru u Pitsburgu, na odjelu za igračke, i svaki dan nekom djetetu pokloni igračku. Jednostavno se navukla na poklanjanje.

Nada se opet učtivo zahvali i odbije ponudu, ali Ronda nema namjeru da je pusti bez majice.

– Znam ja vas iz Jugoslavije. Vrijedni, ali prkosni…baš kao Glinda i Elfaba. Vaši zemljaci kažu da imate dušu. Ovoliku. – Ronda širi ruke i Nada se opet sažali nad malom staricom. Uzeće tu majicu jer ne zna šta drugo da radi.

Rondina superior soba skučena je i siva. Nada pomisli kako hoteli sa četiri zvjezdice obično imaju prostranije sobe sa više lustera i umjetničke slike življih boja. Na bračnom krevetu nalaze se tri bijela jastuka uokvirena jednostavnom crnom linijom.Dok Ronda traži majicu u ormaru sa ogledalom čudnog oblika, Nada hoda uokolo i ponavlja It’s nice, tek da nešto kaže. Na jednom od stolića nalazi se fotografija na kojoj neki stariji čovjek stoji uzdignute glave između Ronde i djevojke u kupaćem kostimu. Nalaze se u nečijoj kući… ili u hotelu. Ronda gleda kroz prozor, djevojka u pod. Nadi je ova slika previše zagonetna i hoda dalje. Ispod prozora sa navučenim zastorima nalazi se staromodni kofer, iz čijeg proreza viri nešto nalik na lutkinu kosu. Nada podigne poklopac i ugleda gomilu gumenih i plastičnih lutaka-vještica, odnosno njihovih glava. Da li i ovo poklanja djeci?

– Ah, to… – Oglasi se Ronda i prekine jezivu tišinu. – Šijem im plaštove i kape, pa su zato tako… rastavljene.

–  A zašto ste ih donijeli u Njujork? Radite li i ovdje?

– Da, ali to je drugačije…  – Ronda širi majicu i njen osmijeh je umiljat. – Hajde, probaj, sweetheart, hajde kad si već tu.

Nada ne želi da skine duks, ali stara baka kaže da je uvijek bolje probati i vidjeti kako ti fino stoji. Njena baka znala je sve odoka, pa valjda zna i ova. Kad Nadin duks povuče i dio potkošulje i vitko tijelo bjelasne na svjetlosti crvene lampe, Ronda zacvili Oh dear…Približi se da ga bolje vidi, taj rez. Nalazi se na lijevoj strani leđa i Nada ga odmah pokrije.

–  Je li to od rata, ili zato što si drugačija?

Nada kaže da to nije važno.

–  Naravno da je važno! Muškarac, je l’ tako? Zato sam te i pozvala.

Majica sa šišmiš rukavima visi na Nadi kao na strašilu, ali ni to više nije važno. Nada gleda u Rondu i razmišlja da li da inscenira napad panike. Stvari su otišle predaleko, ali predaje nema.

– A zašto ste me zapravo pozvali? Da mi odrubite glavu kao onim lutkama?

–  Ja?! O, draga djevojčice, ti si skenula s uma. Pozvala sam te da te nešto pitam. Kao žena ženu. – Starica namigne i ušilji usne poput ribolike gospođe Moribl.

– Ronda… Ja vas zaista poštujem, ali niste mi privlačni na taj način. Sorry. I neću da uzmem vašu majicu, ne stoji mi.

– Ha-ha-ha, kao da ti mene privlačiš. Glupost. Pozvala sam te da zajedno ubijemo Viza. Treba mi tvoja pomoć.Dvije vještice protiv Čarobnjaka. Šta kažeš?

Nada strgne majicu sa sebe, navuče duks i odlučno krene prema izlaznim vratima. Ali u tom trenu na njima se pojavi muškarac sa fotografije, vjerovatno Viz, uhvati je za mišicu i zagrmi u pravcu Ronde:

–  I hope you found something!

–  No, I found Nothing.

Nada se istrgne i uleti u otvoren lift. Viz gleda za njom i vidi Rondin skeleton.


Tatjana Bijelić je redovna profesorica angloameričke književnosti i kreativnog pisanja na Filološkom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci. Magistrirala je na Univerzitetu Oksford Bruks u Velikoj Britaniji (2001), a doktorirala na Univerzitetu u Banjoj Luci (2007).

Fulbrajtovu stipendiju za istraživački boravak na Katedri za englesku i komparativnu književnost Univerziteta Kolumbija u Njujorku, dobila je 2014. godine za rad na projektu iz migracijske književnosti, a u martu 2019, zahvaljujući stipendiji Vajzer Centra za Evropu i Evroaziju, boravi na Mičigen Univerzitetu, En Arbor, gdje radi na projektu kreativnog čitanja savremene američke poezije i pisanja poezije na engleskom jeziku.

Objavila je preko četrdeset naučnih i stručnih radova u domaćim i međunarodnim časopisima i zbornicima, a njene novije naučne knjige uključuju Dickinsonian Intonations in Modern Poetry (2018), Savremena angloamerička poezija: ideologija, mit, ispovijest (2018) i Matrilinijske relacije u prozi Margaret Atvud (2012). Uredila je veći broj publikacija i objavila dvije knjige prevoda: Osam savremenih britanskih pjesnika (2008) i Iz knjige koja se ne zatvara (poezija kanadskog pjesnika Džoa Blejdsa, 2012), kao i niz zasebnih pjesničkih i proznih priloga.

Do sada je objavila tri zbirke poezije: Karta više za pikarski trans (2015), Dva puta iz Oksforda (2009) i Rub bez ruba (2006). Poezija joj je nagrađivana (nagrade ‘Risto Ratković’, 2016; ‘Fra Grgo Martić’, 2015; pobjednica BiH izbora za Evropski pjesnički turnir, 2012; ‘Ljupko Račić’, 2006), zastupljena u antologijama i zbornicima i prevođena na  njemački, engleski, slovenački, makedonski i mađarski.

 

 

 

 

Povezani članci

Srđan V. Tešin, Moje – odlomak (Arhipelag 2019)

Fedor Lučić – Pseća posla

Miloš Petrik, Jedan od 7.640.562.903

Ostavite komentar