Kintsugi tijela
(Odlomak iz romana)
Opet te noću posjećuju žene. Ovaj put dolaze jedna po jedna. Uvlače ti se u sobu kroz ogledalo, i sjedaju na rub kreveta, čekajući da se probudiš. Osjetiš im prisustvo i otvoriš oči. Noć je gavranovo krilo, kroz njega ne prolazi svjetlost. Pričaju ti priče o svojim tijelima. Žele da ih utisnu u tvoje prste, u tvoj jezik, da ih govoriš za njih. U rukama nose otkinute sise, kao lončiće u kojima su zasađeni tumori.
– I kod mene su bila tri – kaže jedna od njih – kao raspršena zrna male sačmarice.
Na plafonu je sada ukotvljeno sunce, zrake cure niz zidove. Jezik ti je odebljao kao da ti se u usta ulila rijeka.
Priče su korijenje drveća, granaju se po tebi, prepliću s tvojom pričom, više ne znaš šta je tvoja istina. Neke od žena na otvorenom dlanu drže svoje materice. Od tih poželiš pobjeći, reći: to nije moja priča. Znaju tvoje misli.
Sačekaj malo, govore njihove oči. Crne su kao masline, onako kakvo bi bilo Crno more da je zaista crno.
Neke imaju prazne ruke i zakopčane su do grla. Ne znaš imaju li sise. Ne znaš šta se skriva pod njihovom odjećom, pod kožom. To su one što putuju kroz crvotočine vremena.
– Tvoje smo pramajke – kažu – u našim ćelijama je zapisana i tvoja bol, a ti naš nosiš u sebi. Doći će i druge. Da te naučimo. To je rekla Medeja. Ona je došla prva od starih. Nije željela pričati o sebi.
– Moja je priča umorna od vremena, izdaja je jača od ljubavi, to su jedine riječi koje ti ostavljam.
Za njom dolazi Meduza. Sikću rasplesane zmije nad kamenim licem. Čudesno je lijepa. Zmije gmižu po tvom krevetu, pitome su i tople.
– Pogledaj u moje oči. Nikada ne zaboravi da si besmrtna. Pogledaj tu zbirku kipova, sva ta stoljeća kojima sam odoljela. umrijeti se može na milion načina, to ne znači da nećeš ostati živa – to je njena utjeha.
I već si tada znala da će doći i Pentesileja. Nisi ni pokušala spavati, čekala si je budna. Ulazi sama. Ostale amazonke ostaju iza ogledala. Tamo, s te strane svijeta, Borej, sjeverac, upliće prste u njihove kose. Vijore kaozastave na bojnim poljima.
– Tvoje smo sestre. Zar si zaboravila da si dio našeg plemena? Ratnica. U srcu ti riču lavovi. I ti si kćer Aresa – govori Pentesileja.
Po zidovima oživljavaju prizori rata. Tu si ti iskonska. Ruke se šire, strijela je zapeta, na njenom čelu je plamena buktinja. Oči ti žare jednakim sjajem. Noge lete preko poraženi htijela. Ti si i ptica i žena.
– Jesmo li same rezale svoje desne sise? – pitaš. – Je li sve ovo pokušaj da ostanem dosljedna sebi, vjerna svom izvoru?
– Nekad se moramo nečega odreći da bismo bile ono što jesmo – to je sve što kaže, u ogledalu je komešanje. Amazonke ulaze u sobu. Prilaze ti po dvije, naginju se, u tvoje uši šapuću u svoje ime i bol.
– Pojedi svoje strahove kao jabuku – na odlasku kažu sve u glas.
Senka Marić piše poeziju, prozu i esejistiku. Objavila je tri zbirke poezije: Odavde do nigdje, To su samo riječi i Do smrti naredne, te roman Kintsugi tijela.
Dobitnica je nekoliko književnih nagrada, između kojih se ističu evropska nagrada Vitez/škinja poezije 2013., prva nagrada Zija Dizdarević 2000., te 2019. godine nagrada Meša Selimović za najbolji roman objavljen 2018. na teritoriji Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske i Crne Gore.
Urednica je internetskog portala za književnost, kulturu i umjetnost strane.ba.
Ovaj članak je objavljen u decembru 2019, u okviru temata Mitološki Libartes.
Pročitajte sve tekstove objavljene u rubrici Proza.