Image default
Reč i misao

Paun Es Durlić, Nebeska tela i obred “maturija” u kultu mrtvih kod Vlaha

[vc_row][vc_column][vc_column_text]

NEBESKA TELA I OBRED “MARTURIJA” U KULTU MRTVIH KOD VLAHA SEVEROISTOČNE SRBIJE

 

Piše: Paun Es Durlić

Uvod. Najnovija terenska istraživanja pokazala su da uranska epifanija, sa svojim solarnim, lunarnim i astralnim elementima, ima značajno mesto u kultu mrtvih kod naših Vlaha u severoistočnoj Srbiji, i da je građa za njeno poznavanje najbolje očuvana u obredu koji se zove marturija.1Vl. marturija “svedočenje” <martur “svedok” ​ Reč je, zapravo, o “obredu u obredu”, jer se izvodi u sklopu većih običajnih celina kao što su pomana, puštanje vode, namenjivanje odeće i dr. Svi kazivači na terenu slažu se da je marturija neizostavna obredna ceremonija, jer bez nje „mrtvi ne mogu da prime ništa od onoga što im živi šalju”. Ovo shvatanje proizilazi iz animatističkog koncepta vlaške religije, u kojoj kult mrtvih zauzima centralno mesto,1P. Es. Durlić, Kult mrtvih kao osnova za određenje religije Vlaha, Etno-kulturološki zbornik, knj. I, Svrljig, 1995, str. 232-240. zbog čega je obaveza prema mrtvima kod Vlaha češća i složenija nego bilo gde drugde.

Deskripcija. S obzirom na to da je marturija, u suštini, logoroični obred kojim se otvara komunikacijski kanal između dva sveta – ovom činu treba da se pristupi pre slanja kultnih ponuda (jela, pića, vode, vatre i sl.) na onaj svet. Radi ilustracije, daćemo kratki idealtipski prikaz marturije na primeru obreda namenjivanje odeće. Na neko čisto travnato mesto u blizini kuće, prostre se ponjava. Na nju se u pravcu istok-zapad “namontira” kompletna preobuka (od obuće do kape ili marame, u zavisnosti od pola pokojnika). Položaj odeće je isti kao i položaj pokojnika u grobu, (ku faca kîtra rîsarit =”licem prema istoku”). Južno (desno) od ponjave, stavi se belo platno i po njemu rasporede naročito izrađeni kultni hlepčići, tzv. zakuanje (“zakoni”), među kojima se, kao obavezni, nalaze kolači suarilji i luna (“sunce” i “mesec”). Po jedna žena stane kod svakog ugla ponjave i okrene se prema istoku. Žena koja izgovara marturiju stoji takođe s desne strane, ali ona je u toku obreda okrenuta prema Suncu. U ruci drži žrtveni kolač marturiju,2Marturijski kolač (kolaku lu marturije) je najčešće okruglog oblika, sa obručem (žuardă, gard) od uvijenog testa, na kome je u pravilnim razmacima nožem usečeno sedam ureza koji predstavljaju sunčeve zrake. u koji je ubodena sveća, a pored sveće, u uspravnom položaju, utisnut je i jedan novčić, kojim se plaća rugamînće la Suare, să luminje cualjilji (“molepstvije Suncu, da osvetli odelo”). Kad se uveri da je sve na svom mestu, ova žena upali sveću, podigne pogled ka Suncu i, prekrstivši se tri puta, kaže: O, Duamnje ažută, ajde sî śjarem mărturija! (“O, Bože pomozi, hajde da izmolimo3Za obredni čin najčešće se koriste izrazi: śjarem (akcenat na “a”; “tražimo”), prinđem (akc. na “e”; “hvatamo”) i rugăm (akc. na “muklom a”; “molimo”). Žena koja izgovara molitvu nema nikakav poseban obredni naziv. marturiju!”). Na taj znak, žene hvataju ponjavu za krajeve i dižu je ka Suncu (arunkă cualjilji la Suare – „dobacuju odelo Suncu”). Dok one tako drže odeću, ona žena izgovara tekst marturije. Kad završi, ponjava se spušta na zemlju da bi se nanovo dizala i spuštala prilikom drugog, odnosno trećeg ponavljanja. Dužina i sadržina molitve varira od slučaja do slučaja, ali, na osnovu brojnih zapisa s terena (od kojih ovde u prilogu dajemo dvadesetak odabranih primera), u njoj uočavamo: a) inicijalnu formulu, b) medijalni deo i v) finalnu formulu.

Slede kratki prikazi sadražaja naznačenih delova.

a) Inicijalna formula marturije. Molilja se najpre obraća određenom krugu božanskih entiteta, sa zahtevom da se oni, kao svedoci, uvere u izvršenje obreda i da, udruženim snagama, izvedu pokojnika sa “onog” na “ovaj svet” kako bi lično preuzeo odelo, vodu, svetlo, odnosno ono što je za njega pripremljeno.

Tipična početna fraza glasi: Suare, fracîjuare, să fij marturije (“Sunce, brate, budi svedok”), iza koje obično sledi naznaka vrste obreda i ime pokojnika kome se priređuje (npr. pi kum nuoj dăm cualjilji đi pomană la [kutare šî kutare], “kako mi namenjujemo odeću [tome i tome]”). Samo smo u Brnjici zabeležili slučaj da se umesto Sunca poziva Mesec: Lună, suoră bună (“Luno, dobra sestro”),4Vlasi spadaju u onu grupu naroda u čijim se mitologijama Mesec poima kao žensko a Sunce kao muško biće. a među nekim primerima iz Gornjeg Poreča i Homolja nalazimo odmah na početku apostrofiranje oba nebeska tela: Suare, fracîjuare, šî Lună, suoră bună! (“Sunce, brate, i Luno, dobra sestro!”).5Vidi ovde u prilogu primere br. 7, 14 i 18. Posle ovoga uvoda, koji, kao što vidimo, nije svuda ujednačen, sledi deo marturije koji u svim zabeleženim primerima ima istovetnu strukturu, ali različite sadržaje. Tako se, kao sledeći svedoci obrednog čina, pozivaju tuaće stîăljilji šî luśjafiri (“sve zvezde i luciferi”),6Vl. Luśafur, rum. Luceafar ​ šapće dzîlje-n stamînă (“sedam dana u nedelji”, koji se pojedinačno imenuju, počev od dana kada se vrši konkretni obred),6Kod Vlaha je i danas najveći broj dana u nedelji pod uranskim uticajem: ponedeljak je Mesec (lunj), utorak – Mars (marc), sreda – Merkur (mjerkurj), četvrtak – Jupiter (žuoj), petak – Venera (vinjirj). S obzirom na to da se nazivi dana navode s atributom “sveti” (sînta sîmbîta, sînta duminjika, sînta lunja, sînta marca itd.) jasno je da se u ovom marturijskom nabrajanju dana krije takođe apostrofiranje planetarnih božanstava. zatim trijsuće šajdzăś šî śinś đi dzîlje śe sînt pi anu đi dzîlje (trista šezdeset i pet dana u godini dana”),7Broj dana u godini varira od slučaja do slučaja, već prema tome kakve su predstave o narodnom kalendaru očuvane u pojedinim predelima. Zanimljivo je, međutim, da u srcu Homolja (prim. 13, 14 i 20) i susednom Gornjem Peku (prim. 1) nalazimo brojku od “365 i po dana” koji čine godinu. Ta dodatna polovina je, po narodnom tumačenju, vezana za dan koji se zove mjedzîlji parjasîmilji, i pada u sredinu uskršnjeg posta. Dan ima dve različite polovine: do podne se mrsi i radi, a od podneva nastupa strogi post jer se prvi put broje jaja koja se skupljaju za Uskrs. (Kazivač: Ruca Šutulović, iz Selište kod Laznice). ponegde patru stamînj în lună (“četiri nedelje u mesecu”) i doăsprăśe lunj în anu đi dzîlje (“dvanaest godišnjih meseci”), kao i neizostavnih patrudzăś šî patru đi praznjiśe (“četrdeset i četiri praznika”).8U pojedinim selima broj praznika je četrdeset i sedam. U kontekstu marturije, prizivanje se odnosi na sveta mitska bića kojima su ovi praznici posvećeni. Svi oni treba da se sastanu i da se međusobno dogovore, zatim da se uhvate za ruke, da padnu “na kolena i laktove” (sî kadă-n źanunkj šî-n kuaće) i da složno zapnu kako bi pozvanog pokojnika pronašli – ma gde on bio u carstvu mrtvih – i izveli ga na “ovaj svet”.

b) Medijalni deo marturije. Središnji deo marturije nije podjednako razvijen u primerima koje smo našli na terenu. Šta više, u najvećem broju slučajeva on je znatno redukovan, pa čak i izostavljen, verovatno kao posledica korenitih promena u običajnim praksama našega vremena. Tamo gde ga ima, ovaj deo marturije obično se sastoji od dopune spiska sila, koje se pozivaju u pomoć, sa novim svetim emanacijama poreklom, očito, iz hrišćanskog foklora. Tako se, na primer, poziva sveta majka Marija kî ja măj binje šćije (“jer sve najbolje zna”), sv. Jovan bućedzatuorj (“krstitelj”), sv. Aranđel luvatuorj (“uzimač duša”, tj “duševaditelj”), sv. Nikola stražărj la apă (“čuvar na vodi”), sv. Đorđe kîlatuorj šî slobodzîtuorj (“konjanik i oslobodilac”), sv. Petar skrijatuorj (“pisar”),9Negde se sv. Petar javlja kao tajaturoj “koljač”, moguće zabunom kazivača, jer su takvi slučajevi vrlo retki. sv. Dimitrije – ljigatuorj (“vezivač”),10 Na dan sv. Dimitrija (vl. Sîmjedru) sklapali su se (tj. “vezivali”) ugovori o važnijim poslovima za narednu godinu. zatim sv. Ilija “sa svojim sestrama”, itd. Od vanrednog značaja su neki primeri iz Gornjeg Poreča (vidi marturije broj 22 i 25) kao i primer br. 17 iz Majdanpeka, koji je u ovo urbano središte prenet takođe iz porečkog areala.11Kazivač Vladica Janković rođena je u Rudnoj Glavi (Gornji Poreč), gde je od tamošnjih žena naučila marturijsku molitvu. Na mestima gde se u ostalim slučajevima pojavljuje sveta majka Marija, i u istoj ulozi (uzima na onom svetu pokojnika za ruku i izvodi ga na ovaj svet), ovde se javlja Majka Batrînă (prim. 10, stih 13), odnosno paralaleno s njom Majka Đina (22:20) ili Majka Dzîna (25:42). U ova dva poslednja slučaja reč je o povlašenom nazivu za isto božanstvo: rimsku Dijanu! Od svih njih se traži da saslušaju i prime molitvene reči, zatim da potraže pokojnika, da ga pronađu i dovedu (ili puste da dođe) na “ovaj svet”, ali da pritom ne kazne žene koje vrše obred ukoliko su u nečemu pogrešile, već da njihove propuste isprave i dopune. Kazivanje marturije je svakako delikatan religijsko-magijski trenutak, jer ima za cilj odobrovoljenje moćnih božanstava da obezbede kontakt s pokojnikom! U svim religijama od pradavnih vremena takav čin mogu da obave samo naročito obučena lica, koja u društvenoj zajednici imaju priznat status sveštenika. Seoske žene, koje je životna muka naterala da steknu sa mrtvačkim obredima više iskustva od drugih, nemaju takav status pa moraju same da se ograde od eventualnih grešaka i zaštite od moguće kazne. Reč je o svojevrsnom “alibiju” čiji se značaj nešto jasnije sagledava tek u bajalicama.12Vidi: P. Es Durlić, Magijska statistika i alibi – dva aspekta dugovečnosti magije kod Vlaha, “Za zdravlje”, Zbornik radova, Zaječar, 1999, 281-288.

v) Finalna formula marturije. Kada se marturija izgovori prvi put, završava se zahtevom da Suare, frăcîjuare, šî Lună, suoră bună (“Sunce, brat, i Luna, dobra sestra”) budu svedoci na onom, a neka od prisutnih žena, koja se oslovi po imenu, na ovom svetu. Na to prozvana žena izjavi: Să fiu! (“Da budem!”, odnosno “Biću!”). Kod drugog ponavljanja, međutim, od Sunca i Meseca se traži do o izvršenom obredu posvedoče na ovom (pi lumja-sta), a od žene da bude svedok na onom svetu (pi lumja-ja). Treće, poslednje ponavljanje isto je kao i prvo, s tim što žena-svedok svojoj izjavi doda i jedno “bog da prosti”, čime se marturija završava. Ova zamena mesta objašnjava se činjenicom da se Sunce i Mesec kreću i po ovom i onom svetu, a da čovek, posle smrti, odlazi na onaj svet gde se pridružuje pokojnicima iz svoje bivše okoline, i u obavezi je da im prenese sva zbivanja koja se odnose na njih.13U praksi, ipak, ima prilično zbrki u vezi sa ovom detaljem. Bili smo svedoci situacija da mlade majke gunđaju kada njihove nedorasle devojčice treba da svedoče (a poznato je da se devojčice kod Vlaha veoma rano uvode u kult!). Obično kažu: “Pa one su još male! Ko zna kad će da budu u prilici da odu na onaj svet!” Svuda je “svedok” žena, sem u zviškom selu Duboka, gde je to muškarac “zbog toga što je Sunce muško”. Njemu se na desno rame stavlja marturijski kolač s upaljenom svećom, i on ga tu drži dok obred traje. Od uobičajenog načina odudara delimično i praksa u selu Vlaška kraj Ćuprije, gde žena “svedoči” samo za pokojnicu a za “svedoka” muškom mokojniku uzima se neko od prisutnih muškaraca.

Marturijski obred, ovde opisan na primeru namenjivanja odeće, sličan je i kod “puštanja vode”, gde se vrši – kad god to okolnosti dopuste – na desnoj strani vodotoka.14Libacija vode vrši se na komad belog platna, položenog u maticu vode. U to se platno danas ušiva novčić, sa adekvatnim objašnjenjem „da bi pokojniku voda bila plaćena”, ali se ranije umesto novčića ušivao rečni belutak, koji su babe zvale Luśjafur, a on je, kao što smo videli (f.8), hijerofanija Venere. Verovalo se da će ovo nebesko telo, kao što svakog jutra “zna da donese Sunce i dan”, najbolje znati i da odnese vodu željenom pokojniku. Nešto je drugačiji mizanscen samo pri izradi rajske sveće, gde se marturija izgovara u izrazitom htonskom molitvenom položaju (dok govori, žena kleči na zemlji, oslonjena na laktove), o čemu smo opširnije pisali ranije.15P. Es Durlić, Kult mrtvih kao osnova …, str. 235. Vidi: isti, Rajska sveća u kultu mrtvih kod Vlaha u istočnoj Srbiji, Razvitak, br. 209-210, Zaječar, 2002, str. 124-143.

Mitološka osnova marturije. Prema našem nalazu, posredi je refleks prastarog verovanja da su Sunce i Luna (mesec) brat i sestra, koje se u narodnom stvaralaštvu Vlaha16S. Sandu-Timoc, u svojoj zbirci Cîntece bătrîneşti şi doine, Bucureşti, 1967, donosi tri varijante ovog motiva iz severoistočne Srbije: Ileana Cosînzeana, sau Soarele şi Luna, zapisane 1937. g. u Mokranju, (str. 63-67), Gheol Dumitru şi Soarele, zapisane u Golubinju 1947. godine, (str.70-72), i Cele trei surori, zapisane 1947. godine u Ljubičevcu. Mi smo, pak, varijante ovog motiva evidentirali, zabeležili u fragmentima, ili snimili u celini, u Rudnoj Glavi, Žagubici, Dubokoj i Voluji. Videti još i: J. Urošević, Sveta Jana, Raskovnik br. 7, Beograd, 1970, str. 83-85. i Rumuna17I. Datcu (redactor), Folclor din Oltenia şi Muntenia, III, Bucureşti, 1968, donosi tri primera s područja Oltenije, zabeležena u vremenu 1942-1964. g. Jedan je iz okruga Gorž (Soarele şi Luna, str. 572-576), a preostala dva su iz doline Arđeša (Cîntecul Soarelui, str.767-773 i Soarele şi Luna, str. 767-773). Nešto ranije (1896-1913. g.), takođe u Olteniji, C. Radulescu-Codin zabeležio je isti broj varijanti, koje su posmrtno štampane u knjizi Literatura populară, Bucureşti, 1986. (Vidi primere: Iana Sînziana, str. 96-100, Soarele şi Luna, str. 100-101 i Iana Sînziana str. 101-104.) razvilo u popularne pesme o pokušaju sklapanja braka između njih dvoje. Incestuozni nasrtaj Sunca na sestru Lunu – koju prvi put nalazi “na ulazu u jednu dolinu, u zemlji Nedođiji, kako tka na devet razboja” – završava se njenim tragičnim samoubistvom (skakanjem u more), posle čega ih Bog kao svetlila stavlja na nebo, ali trajno razdvojene.18Po jednom mitu, koji je saradnik Muzeja u Majdanpeku Marjana Tufonić snimila 1997. godine na terenu u Debelom Lugu, Sunce i Luna (Mesec) su se prvobitno sretali svakoga dana u podne na sredini neba. Ali, kad se Sunce strasno zaljubilo u svoju sestru i počelo da joj nudi brak – Bog se naljutio i razdvojio ih za večna vremena! (Muzej u Majdanpeku, Fonoteka, traka 43.A, kazivač Vesela Glišić). Luna je dobra sestra upravo zbog visoke etičnosti koju je pokazala, jer je suicidom izbegla kršenje moralnih pravila koja su – kako se navodi u većini primera – uvedena baš da bi se sprečio incest između brata i sestre. Incestna hijerogamija nosi u sebi veliku kosmogonijsku opasnost, zbog toga se uranski bog prikazuje u pesmama kako sedi na nebeskom prestolu i drži ta pravila pred sobom neprestano otvorena! Sunce insistira na braku “da bi zemlja rodila” (“Să dea rod pămîntul” u primeru iz Mokranja), a bogovi ga sprečavaju zato što će Luna, u tom slučaju, “izroditi mnogo sunca”, pa bi zavladao večiti dan i orači bi, radeći bez prekida, popadali od umora. A onda bi nastupila glad i nastao pomor, jer čovečanstvu (pa i bogovima!) ne bi imao ko da obezbedi hranu!

Lunarni aspekt mita navodi nas na zaključak da se marturijska simbolika formirala na stupnju zemljoradnje. Zna se da je dominacija žene u ovom tipu ekonomije dovela u vezu misterije vegetacije sa njenom seksualnošću, Mesečevim menama i shvatanjem Zemlje kao materice.19M. Elijade, Istorija religijskih ideja, knj. I, Beograd, 1991, str. 40. U tom kontekstu naš mit se može i ovako čitati: Sunce (nebo, muški princip), nalazi Lunu (zemlju, ženski princip) na “ulazu u dolinu” (vagina-rodnica), kako tka (seksualni čin) na devet razboja (devet = prenetalni period, bremenitost). U mitovima sa ovakvom antropokosmičkom strukturom, suicidna “smrt” semena održava agrarni ritam, jer agrarni ciklus počinje semenom i semenom se završava. Zato sveta pravila, koja uranski bog neprestano drži u krilu, ne daju da se hieros gamos (“sveti brak”) ostvari, već se incestna pretnja razrešava ritualnom žrtvom (samoubistvom). Neminovno je bilo da taj rites de passage bude baš smrt utapanjem u vodu, jer je voda (vlaga) potrebna semenu više nego išta da isklija kako bi novi agrarni ciklus mogao da počne.20U vlaško-rumunskim mitološkim pesmama o ženidbi Sunca, Luna ima različita imena: Luna, Ileana, Leana, Iana Sînziana, Ileana Cosînzeana (u rumunskim i starijim vlaškim zapisima), ili Jana, Jana Sîmdzîjana (u našem materijalu). Očito je reč o spajanju neke lokalne lunarne epifanije sa rimskom boginjom nebeske svetlosti Janom, i poznatom italskom boginjom plodnosti, materinstva i divljači, Dijanom, koja je na Karpatsko-dunavskom području u rimsko vreme bila veoma popularna. Etimološku identifikaciju Sinziene i svete Dijane, prihvata D. Antonijević u svojoj knjizi Ritualni trans, [Beograd, 1990, str. 203] mada čuveni rumunski lingvista, Al. Rosseti, oblik Sînziene izvodi iz lat. Sanctus Johannes. [Vidi: Istoria limbii romane, Bucureşti, 1986, str. 129]. Lat. Sanctus Johannes pre je, po našem mišljenju, mogao dati rumunski oblik Sînzion, koga, kao demonsko biće Ion Sînzion, ponegde srećemo u rumunskim bajalicama, (kod naših Vlaha Jon Sînđijon, Jon Sîmdzîjon i sl.). Sama Dijana (zbog imena izvedenog od indoevropskog *di “sijati”), smatrana je i za boginju svetlosti, pa je poistovećivana sa rimskom boginjom meseca Lunom. [D. Srejović, A. Cermanović-Kuzmanović, Rečnik grčke i rimske mitologije, Beograd, 1987, kod reči Dijana]. Cela ova materija ima nesumnjivo stariju kulturnu podlogu, i to orijentalnu. Na to nas, između ostalog, upućuje Ileana kao jedno od imena Meseca. Poznato je da je religijama Mesopotamije termin ana označavao “nebo” a il je bio opšte rašireni pojam sa značenjem “bog, božanstvo”. (M. Višić, Zakonici drevne Mesopotamije, Beograd, 1985, str. 14 i 34). Shodno tome, naša Ileana treba da je II-Ana, “boginja neba”. Nema sumnje da je svim ovim likovima prauzor Velika Majka, čiji je kult bio podržavan od najstarijih vremena u htonskim agrikulturama Male Azije. (O Jani kod drugih balkanskih naroda, vidi u: Lj. Radenković, Narodna bajanja kod Južnih Slovena, Beograd, 1996, str. 40-41). Ako, pak, razloge za zabrane incestnog braka tražimo u sveri racionalnog, opet u agrarnoj ekonomiji nalazimo dobre razloge za njegovo uvođenje: zabranom braka među srodnicima podstiče se uzimanje van roda, čime se istovremeno obezbeđuje preko potrebno širenje površina obradivog zemljišta.

Zemljoradnička kultura prenosi ideje o cikličnom rađanju i umiranju, pored generativnog, i na tanataloški plan. Kreacionistički motivi dobijaju svoje glavne junake u likovima prvih ljudi “stvorenih od zemlje”, a mrtvi se inhumiraju, vraćaju Majci Zemlji u potajnoj nadi da će ih ona ponovo roditi. Stoga se uranskim božanstvima, koja prvobitno upravljaju kultom plodnosti, pridodaje i kult mrtvih. U toj transpoziciji leže, uvereni smo, lunarni koreni marturije. Marturija je, u suštini, magijski uticaj na uranska božanstva s ciljem da se pokojnici vrate među žive, a prilike u kojima se to očekuje sasvim su u skladu sa ritmom vegetabilnog sveta.

Solarni aspekt. Lunarna hijerofanija, vidimo iz primera, nije glavna u marturiji. Štaviše, lunarna hijerofanija potisnuta je sasvim na račun solarne i u nekim oblicima pogrebnog pevanja, čija je svrha da pokojnika pripremi za snalaženje u “posmrtnoj geografiji”. Tzv. “pesme zore”, o kojima je reč,21Ove pogrebne pesme su se na ispitivanom prostoru potpuno izobičajile, a prilično su se kod Vlaha razredila i ostala jutarnja posmrtna pevanja. Kod Bufana u Majdanpeku “zore” su se pevale do posle Drugog svtskog rata. Etnomuzikolog Milan Vlajin uspeo je da snimi jedan primer u Jabukovcu šezdesetih godina (v. isti, Karakteristike muzičkog folklora iz okoline Negotina, Mokrančevi dani 1967, Zaječar, 1969, str. 20-21). Kod Rumuna u jugoslovenskom Banatu Cîntecul zorilor praktikuje se samo u selima Fratuca, kolonista iz planinskog dela rumunskog Banata. Radu Flora ističe da je ona bila retka na celoj dakorumunskoj teritoriji, a da se zadržala jedino u severo-zapadnoj Olteniji i u Banatu. (Isti, Zapisi, književnost i kultura kod Rumuna u SAP Vojvodini, Zrenjanin, 1981, str. 50-53). Mi smo na raspolaganju imali 17 primera iz Rumunije (D. Şandru, Folklor românesc, Bucureşti, 1987, passim), i zbornik Folklor din Oltenia şi Muntenia, vol. I, u redakciji I. Serba, Bucureşti, 1967, passim), i šest s područja jugoslovenskog Banata (zb. Foaie verde, lămîiţă, Zrenjanin, 1982, passim). i koje se u sam osvit, dok pokojnik leži na odru u kući, pevaju izlazećem Suncu – nedvosmisleno ovom nebeskom telu dodeljuju ulogu svojevrsnog, dvosmernog psihopomposa. Za Suncem obavezno treba ići ukoliko se želi smeštaj u raj, a potom, kad nastupi eshatološko “čudesno proleće”, povratak među žive.22U jednom primeru se doslovce nalaže pokojniku: “Ne povedi se za vodom, jer ona teče u nepovrat, već idi za Suncem, jer ono odlazi i ponovo se vraća!” Sunce ovu ulogu može da ostvari zato što i samo, i to svakodnevno, “preživljava” dramu umiranja i rađanja.

Predstave o Suncu koje se svakog jutra rađa na istoku i svake večeri umire na zapadu, veoma su stare i potiču od praistorijskih lovaca i sakupljača hrane. Njihov simbolički svet mtrvih bio je na zapadu, a sahranjivanje su vršili u pećinskim staništima. Podzemlje, kao boravište mrtvih, javlja se tek sa neolitskom zemljoradnjom, kada se pećine i jame pretvaraju u ulaze u taj donji svet. Nebo se odvaja od zemlje, a ova se zamišlja kao ploča oslonjena na stubove. Sunce počinje da kruži, danju preko sveta živih od istoka ka zapadu, a tokom noći vraća se s donje strane na istok, obasjavajući usput svet mrtvih. Solarna tanatologija diže potom ovaj svet do uranskih visina, koje će kasnije biti prihvaćene i od strane hrišćanstva.23“Nebo”, “nebesa” i slični pojmovi osnovne su dogmatske kategorije u današnjim visokim religijama. U “pesmama zore” (kao i u ostalim posmrtnim pesmama Vlaha i Rumuna) nalazimo isprepletene rudimente svih ovih kulturnih slojeva, ali dominira “posmrtna geografija” koja onaj svet smešta gotovo u istu ravan sa svetom živih. Najčešće je to prelepa livada na nekom brdu, oivičena šumom, sa velikim drvetom u sredini ispod koga neprestano izvire voda – prava pastorala kojoj su stočari nesumnjivo udarili svoj završni pečat! To je krajnje odredište umrlog čoveka, do kojeg će doći ako se prepusti Suncu, ili ako se drži desne strane pri putovanju u zagrobni svet; a za desnu stranu znamo da je u prostornoj simbolici mnogih naroda, izrazito solarna. Ali, ako se desi nesreća i čovek umre bez sveće, zapašće u tamne predele onoga sveta, i živi će morati u pomoć da mu šalju sunčevu pticu – belog petla – da ga odande izbavi!24Beli petao, sa upaljenim svećama koje mu se metnu na krila, “šalje” se pokojniku u pomoć preko prozora sobe u kojoj je ležao na odru. Ovaj običaj se zadržao do danas kod Vlaha u Zviždu. Carani, kao i Vlasi Poreča, Crne reke i Homolja, u ovakve svrhe izrađuju rajsku sveću, koja je u Zviždu i okolini nepoznata. Vidi više o “tehnikama” izvođenja pokojnika “na svetlo” u navedenom radu: Rajska sveća u kultu mrtvih …

Sunce i smrt. Pozicija sunca u kultu mrtvih postaje jasnija u primerima posmrtnog pevanja, u kojima se ono prepire sa smrću oko toga ko je od koga jači.25Vidi npr. bocet br. 57 iz Oltenije u: D. Şandru, Folkor românesc, str. 460. Sunce veli da je ono, jer “greje doline duboke, planine visoke i ravnice široke”, a smrt odgovara da je ono jače jer boravi u osušenoj voćki na kraju sela, odakle, kad god joj se prohte, silazi na igranke i tamo probira “momke prema kapama, devojke prema vencima a neveste prema kolevkama”; hvali se kako trajno razdvaja brata od brata, muža od žene, decu od roditelja itd. Time, nad otvorenim kovčegom običnog smrtnika, pevač iskazuje kosmološki pesimizam, jer priznaje da smrt ima vlast i nad prirodom i nad kulturom, naročito nad njenim socijalnim delom. Izlaz iz ove nepodnošljive antinomije krajnje je jednostavan: ritam smrti predupređuje se tako što se pokojnik predaje božanstvu Sunca, kao zalog za nova vaskrsnuća! Jer, “ako bi nešto sasvim bez prestanka nastajalo iz bivstva, a da se u njega ništa ne vraća, presahnulo bi bivstvo nastalih stvari”, zapisaće u IV veku jedan od poslednjih paganskih careva antičke Evrope, i Mitrin žrec – Julijan Imperator.26Himna kralju Heliju, 137d, у: J. Imperator, Izabrani spisi, Beograd 1987. Njegov kralj Helije, alijas Mithra, alijas Sol invictus, biće na zvaničnoj sceni teško poražen u sukobu sa nastupajućim hrišćanstvom. Ali, ostaće da živi – vidimo – kao Suare fracîjuare u engramima kolektivnog nesvesnog nekih balkanskih naroda sve do naših dana.

* * *

NAPOMENA O PRILOŽENOJ GRAĐI

Građa koja ide uz ovaj rad kao prilog, priređena u srpskoj latiničnoj redakturi (uz grafemsku dopunu znacima ă, î, ś, ź) predstavlja uži izbor iz obimnog korpusa snimljenog materijala. Nastojalo se da svaki primer po nekom detalju bude osoben. Građa se u etnološko odeljenje majdanpečkog muzeja slivala na različite načine, tokom dužeg vremenskog perioda. Kod primera koji nije zabeležio kustos odeljenja, autor ovog rada, naznačeno je ime saradnika koji je to učinio. Nešto od tog materijala je već publikovano pa se ovde ne ponavlja. Od autora koji su se u međuvremenu dotakli ovog problema i publikovali vredni terenski materijal, treba spomenuti S. Gacovića i njegov zapis marturije iz Krivelja kod Bora. (Vidi: “Putevi istine”, Zaječar, 1999, str. 118-120). U istoj knjizi, na str. 120-126 S. Gacović donosi i jedan naš zapis marturije iz 1984. godine, zbog čega taj primer ovde objavljujemo samo u odlomku (vidi ovde primer br. 19), odnosno samo njegovo prvo ponavljanje, kao što smo učinili i u svim ostalim slučajevima. Sem u primeru br. 10 koji smo objavili u celini, zbog toga što on odudara od svih ostalih po mestu gde je nastao: izgovoren je nad pokojnikom koji je ležao u kovčegu, neposredno pred njegovo iznošenje iz kuće i odvoženja na groblje. Raduje interesovanje opstalih struka za vlašku tanatološku liriku. Prvi put, koliko znamo, napisan je i jedan diplomski rad sa tom tematikom. Olgica Petković, prof. srpskog jezika i književnosti iz Majdanpeka, stekla je ovu akademsku titulu maja 2003. godine odbranivši na istoimenoj katedri Filozofskog fakulteta u Beogradu rad pod nazivom “Tanataološka lirika istočne Srbije”, u kome se najveća pažnja posvećuje upravo vlaškom usmenom materijalu. Mentor je bila prof. dr Nada Đorđević Milošević.


Paun Es Durlić je diplomirani etnolog koji se službeno vodi kao radnik u Muzeju u Majdanpeku, na poslovima i zadacima kustosa. Po nacionalnosti je Pesnik, poreklom iz roda Liričara, podvrsta Homo Ludens. Neki ga smatraju čistim Vlahom, što je istina, jer se redovno kupa.

 


Ovaj tekst je objavljen u decembru 2019, u okviru temata Mitološki Libartes.


Pročitajte sve tekstove objavljene u rubrici Reč i misao.[/vc_column_text][/vc_column][/vc_row]

Related posts

„Junak našeg doba” i demonizam

Libartes

Sofija Živković, Prizivanje Vajlda u Drinčićevoj ulici

Libartes

Lamija Milišić, Identitet književnih likova: kreacija vs. interpretacija