Image default
Proza

Tena Lončarević, Ljuba iz Račinovaca

Ljuba iz Račinovaca

Piše: Tena Lončarević

Društvena sala staračkoga doma skromno je opremljena, par razbacanih stolova, u kutu fikus otužno rijetkih listova, visoko na zidu televizor s kojeg na osušena lica galame reklame. Mobilni operateri, krediti, šamponi za volumen kose, mladost iz kreme i erekcija iz tablete. Padaju ushićeni glasovi i razigrane muzičke sekvence po sterilno bijelim zidovima, po fikusu i onih nekoliko pokretnih staraca što se svakog popodneva okupi ovdje. Pred svakim malena šalica kave, šećer u kocki i lončić s mlijekom, izazov za treskave ruke. Dremljivu šutnju prekida tanka starica.

– Ja sam Ljuba iz Račinovaca! – glasno kaže.

Zatim ponovi, više za sebe:

– Ja sam Ljuba iz Račinovaca.

– Jesi, ti si Ljuba – odgovara joj starac do kojeg je sjela i pred nju gurne šalicu s kavom.

Navikla je društvena sala na to opetovano predstavljanje, rijetko tko i reagira slabim smijehom.

Ljubina jedina svojina njezino je ime i ime sela u kojem je davno bila dijete. Hvata se za tih par slova u kojima je zaključano sve do čega više ne može doći. Nje je sad najmanje u njoj samoj, svoje je sadržaje zaboravila. Ljuba ima tamnoplave oči, naivno krupne, prazne. Lijepa je starica, bolesti su poštedjele njenu posturu, a te mlade oči obavijaju je plavkastim sjajem. Ljuba djeluje novo. Sve što je dosada bilo, nije više u njoj i, kada bi se znala tražiti, gledala bi u druge, ne bi se dozivala imenom, tom nerazmrsivom šifrom.

Gdje se to Ljuba rasula?

Dio je ostao u onoj koja je zove bakom. Iako je već odrasla žena, pod prstima još katkada osjeti reljefnu teksturu cvjetića s njezine suknje. Kad joj se u grudima napuše strah, poželi ponovno zabiti lice u tu suknju, u cvjetiće ga izdahnuti.

Dio je ostao u onoj koja ju zove mamom. U načinu na koji navečer odabire i slaže odjeću za sljedeći radni dan, u navici da češlja kosu prije spavanja i prekriži se kada prolazi ispred crkve, iako odavno zna da bog ne gleda.

Dio je ostao u pismima što ih je slala onoj koja ju zove prijateljicom, davno, prije više od pola vijeka, kad je Račinovce zamijenila đačkim domom. Još uvijek postoje, na memljivom tavanu, u kutiji s pospremljenom mladošću. Arhivirana je ondašnja Ljuba, upisana u krupna, ukošena slova, tko je tada bila, teško da će itko više čitati.

U društvenoj sali upoznaje se Ljuba uvijek iznova sa svima, tako izgledaju njezini dani. Navikli su starci na to opetovano predstavljanje, rijetko tko i reagira slabim smijehom. Osjete valjda kako ona čeka, možda će samu sebe sresti.


Tena Lončarević (Vinkovci, 1978.) diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Osijeku, radi kao učiteljica hrvatskoga jezika u Županji gdje i živi. Piše kratke priče, objavljivala ih je na raznim portalima i u časopisima. Voli svoju obitelj, riječi, fotografiju i psa.

 

Povezani članci

Stevan Šarčević – Zidovi

Senka Marić, Kintsugi tijela (odlomak iz romana)

Armin Bolić – Postmoderni prosjak

Ostavite komentar