Švicarski sir
*
Dišem ubrzano. Ruka mu je na mom vratu, prstima dodiruje potiljak, a palac je usjekao u meso. Boli me, ali šutim. Tako hodamo. Kao gospodar i pas. Ne onaj maženi i paženi, onaj balkanski, na metar lanca u dvorištu, ispred njega kost, a ne može je dohvatiti, zdjela s vodom za vrijeme ljetne žege, a ne može se napiti. Šutnja se napuhuje kao balon, do trenutka pucanja. Znam da čeka da prođemo kroz gužvu iako nije mu problem ni ovdje uraditi scenu, ali obično slijedi uvod. Nećutiništa. Palac na vratu me već sad dobrano boli, ali znam ako prigovorim, bit će još gore. Pozdravljaju nas znanci. Oni vide izraz privrženosti u njegovom stisku. Nikad ga nisam osramotila pred ljudima pa neću ni sad. Smiješim se, pokazujem zube, glumim sreću do neba koje samo što mi nije prsnulo u grlo. Najgore je čekanje. Najgori je ovaj hod neizvjesnosti. Smišljam isprike, ali mozak je kao i uvijek u ovim situacijama televizor koji sniježi, nema signala, ništa se ne događa. U tim trenucima zaista vjerujem da sam glupa. Samo glupača ne zna što je skrivila.
*
Stisak na vratu popušta, skoro uzdahnem od olakšanja, ali znam da je to samo zato što smo konačno došli do šume. Lagano se osvrnem oko sebe. Neka žena baca granu psu. Nikog nema osim nje i nas. On je već sjeo na klupu, glavu je zabio u ruke. Srce mi preskoči dvaput. Nervozno se klatim s noge na nogu.
– Sjedi, drekne. Zapovijed propara bubnjić i stuštim se na klupu kao strijela.
Prvi put mi se dešava nešto čudno. Možda zabrinjavajuće. Njegov je glas distorziran i isprve ga čujem samo iz daljine, a onda više nikako. Gledam kako zijeva kao riba na kopnu. Ušla sam u opnu svog straha i kroz nju zvuk ne dopire. Uvrede ne dopiru. S njegovih usana otpada kiša slova koje povremeno sastavim u riječi. Kurva. Govno. Đubre. Ništa što već nisam čula. U ovoj je opni skoro pa udobno, samo kad ne bih tako glasno čula otkucaje srca.
– Što šutiš, majku ti tvoju, dopire ponovno distorzirani glas kao s usporene snimke.
Nije to više odluka. Sve i da hoću, glas ne nalazi put. Možda sam konačno postala katatonična. Zašto ne. Kod slučajeva zlostavljanja, takvo stanje ne bi bilo nemoguće. Jasno mi je da sam zlostavljana. Ljudi se ponekad pitaju koliko smo svjesne. Mi, žrtve. Svjesne smo svega. Kao i težine lanca kojeg recimo ova žena koja i dalje baca granu psu ne vidi, ali ja se s tim lancem krećem dvadeset i četiri sata. Kondicionirane smo. Posebno ako smo to preživjele puno puta. Još od djetinjstva. Ne zaslužuješ ništa. Ti si meso za lov, roba za organe, rođena da budeš meta za našutavanje. To je monolog koji se odvija stalno, kao šum u pozadini. Po potrebi se pojačava.
*
Jedino smiješno u ovoj predvidljivoj šaradi mučenja je kad se silno iznenadi ako mu ponovim njegove vlastite riječi. Nikad na njegov račun, tad bi morao prijeći granicu fizičkog nasilja. Ponovim ih na svoj. Sve ono što mi misli izgovoriti, kažem unaprijed. Tad me gotovo zabavlja njegov šok, to što sam mu oduzela oružje i sama ispalila rafale u dušu izrupanu kao švicarski sir. Zašto govoriš te užase? Luda si, ti si potpuno luda, maše glavom u nevjerici. Ono što slijedi izljev je lažnog kajanja. Slatkorječivost se slijeva niz moje grlo, izaziva povraćanje. Povraćam u sebi, tiho i dugo. Nijedan zlostavljač nije najodvratniji kad napada. Najodvratniji je kad se kaje. Najodvratnije su isprike. Najodvratnije je „volim te“. To slinavo dahtanje za vratom, taj pokušaj iskupljenja, ta bijedna potrebitost.Ta vapeća molba „reci mi da nisam čudovište“. Jesi. Jesi. Jesi. Odzvanja odgovor na jeziku, ali umjesto njega izbacujem „oprosti“. To je vrhunac odvratnosti. Moja isprika njemu. Do „opraštam ti, ali nemoj to više ponoviti“ već sam izbacila svu žuč iz želuca u krv i svjesna sam trovanja.
*
Ovaj put to ne radim. Ne vrijeđam se preventivno. Ne odgovaram mu. To ga puni još većim bijesom pa ustaje s klupe i gledam njegove majmunske pokrete. Zaista izgleda kao životinja. Bijesnoj bi zvijeri netko puškom skratio muke. Ima li u ovoj šumi lovac? Sposobnost za ironiju je ono što me čuva od psihoze. Znam da ako odemo na policiju, on će biti gospodin, a ja drolja. Znam da će me pitati za modrice, a ja ću patetično reći da njih ne mogu pokazati jer one su na duši i duboko u sebi osjećati ću kao da trošim vrijeme tog službenika koji vjerojatno ponekad prilijepi i svojoj ženi jednu iza ušiju ako baš pretjera. Nemam ni modrice. Nikad me nije udario. Razmaženo je žaliti se. To su sitne čarke i ako vam ne paše, vi odite, već čujem nezainteresirani odgovor dok njemu upućuje sućutni pogled. S kakvom rospijom ima posla. Strašno.
*
Žena s psom nam prilazi. Pobogu, ženo božja zar ne vidiš da se ovdje odvija prebijanje na mrtvo ime, što ti nije jasno? Odlazi. Samo odlazi. Ispričava se, kaže da je izgubila pojam o vremenu, a nije ponijela ni mobitel. Gledam kako se zvijer u sekundi preobražava u šarmantno uljudno stvorenje koje sam jednom zavoljela. Kako joj svojim normalnim za tri oktave tišim glasom govori da je pet i dvadeset. Ja šutim. Ne pozdravljam je kad odlazi. Dosta mi je kurtoazije za danas. Ona nastavlja dalje u slobodu. Doći će kući i mužu reći kako je bilo divno popodne i kako je Rex bio naročito živahan, a neki se mladi par svađao i djevojka je bila tako ljuta, reći će tako su slatki, podsjećaju me na nas kad smo bili mladi i onda će on spustiti naočale i nasmiješiti joj se toplo, onako kako se meni nitko nikad nije nasmiješio. Kako se muškarci smiješe ženama koje nisu ja.
*
Malaksao si. Nisam sigurna jesam li prvi put dobila rundu. Ležim li to ja mrtva u boksu ili si ti odustao. Ti koji nikad ne odustaješ dok ne pustiš krv. Nešto je u meni drukčije. Nešto se pomaknulo, odlomilo, nešto se opasno valja. Odjednom te gledam onako kako sam te trebala gledati prvi put kad ti se s usta odvalilo „droljo, sramotiš me“. Kao neprijatelja. Nikad nisam shvaćala da se borimo na život i smrt. Ta nisi me davio, nisi me bacao po podu, nisi me udarao nogama. Nisi me, zaboga, ni ošamario. Ipak si gospodin. Svaki put kad te vidim, navre mi okus mučnine od suza u grlo. Onaj poznati okus kad se toliko gušim u plaču da se grlo stiska na povraćanje. Tako je već dugo vremena. Ipak, ne odlazim. Mogu samo otići, zar ne? Istrpjeti tvoje prijetnje i molbe naizmjence, navale bijesa pa kajanja, istrpjeti cijeli taj uhodani scenarij koji ljudi poput tebe rade kad ih se ostavi. Jer ljudi poput tebe odlaze kad oni to žele. Oni ostavljaju. Obično kad je žrtva toliko sažvakana da više nema životnog soka koji mogu ispiti iz nje. Kad je sva podlivena unutarnjim krvarenjem da bi još jedan udarac u pleksus bio besmislen. Kad je duša posve raspolovljena pa je nema smisla više rešetati. Tad zvijeri poput tebe odlaze. Moćni i sjajni, a pred ljudima vječno u pozi žrtve kao oni koji su izgubili rat s „luđakinjom“.
*
Možda i jesam luđakinja. Možda je vrijeme da je pozovem, tu luđakinju koju neprestano zazivaš. Gledam kako bacaš kamenčiće u dalj. Udario si šakom o drvo i sad te boli ruka. Odustao si. Nijem si. Možda si me naučio najvažnijem triku zlostavljača. Žrtvu se uvijek udara kad je već na podu. To je najslađe. Okrenem se oko sebe. Nema nikoga, a i pao je mrak.
*
Napipala sam ga u torbici. Dodir hladnog metala me ohrabruje. Gledam te iskosa. Još uvijek vidim samo zvijer. Negdje si nestao, a moja su sjećanja nepouzdana, iskrzana traumom. Sjedim sa strancem u šumi. Strancem koji me želi ubiti.
*
Želi me ubiti od prvog dana. Nije bitan način na koji ću stradati. Hoće li me izjesti rak, hoću li jednom uplakana i smetena izletjeti pod auto, hoću li uzeti jednu tabletu za smirenje previše, hoću li sasuti cijelu bočicu, nije uopće bitno. Ubit će me. Kad-tad.
*
U posljednjim trenucima vidim ga samo kao sjenu. Tamnu ogromnu sjenu koja je došla po mene. Trebam se dokopati svjetlosti. Ubadam je brzo i precizno. Izgleda kao švicarski sir. Kroz rupe se nazire svjetlo. Nazire se sloboda.
Tihana Gambiraža rođena je 1985. u Zadru. Poeziju i prozu objavila je u nizu tiskanih i elektronskih časopisa od kojih su neki Zarez, Riječi, Poezija, Balkanski književni glasnik, a dio je i zbornika Rukopisi 33 i zbirke priča udruge ZaPis “Samo ti pričaj. Dobitnica je druge nagrade na natječaju “Iskopane priče 4” i dio istoimene zbirke. Osvojila je treću nagradu za rukopisnu zbirku poezije na natječaju “Mak Dizdar” u okviru kulturne manifestacije “Slovo Gorčina” 2019. godine. Živi i radi u Zagrebu.
Ovaj članak je objavljen u septembru 2019, u okviru temata Libertas Libartes.
Pročitajte sve članke objavljene u rubrici Proza.