Image default
Proza

Zoran Predin, Uplakana buha

UPLAKANA BUHA

Montpellier 2001.

„Izgleda da ju je kuhar udario po guzi“, rekao je Medo i bradom pokazao na zgodnu mladu konobaricu koja je skupljala prljave tanjure sa susjednog stola. Polako sam se okrenuo i na privlačno napetoj stražnjici ugledao bijelim brašnom utisnutu mušku ruku. Dlan, palac i prste.

„Vjerojatno se sviđala kuharu, pa se malo zanio“, pokušao sam razriješiti zagonetku.

„Možda su svježe zaljubljeni par i poljube se svaki put kad se sretnu u kuhinji?“, bio je romantičan Medo.

„Da, ali, onda bi imala sa svake strane po jednu ruku“, opet sam zaključio po sebi.

Bili smo glazbeni gosti znamenitog filmskog festivala u Montpellieru. Veće društvo nas je nakon izričite preporuke domaćina došlo na ručak u znameniti restoran potpuno čudnog imena Uplakana buha (La Puce qui pleure) koji je vrijedio kao jedan od najboljih, pod visokim drvećem na prekrasnoj promenadi u starom dijelu grada. Hrana je bila božanski dobra, a francuska vina su jedva stizala. Pao sam na specijalitet kuće, pečenice od tripica. Tripice najprije skuhaju, onda ih začine i ispeku, onda ih isjeckaju i zguraju u crijevo i na kraju kobasice ispeku u pećnici. Za prste polizati.

Jedini u našem društvu koji je također znao što je dobro bio je Medo, s druge strane našeg dugačkog stola. Ženski dio naše ekipe načeo je ženske teme, zato sam se mogao s čokoladnim moussom i čašom bordeauxa elegantno maknuti na njegov kraj.

Tada smo istovremeno ugledali bijelo brašno na napetom dijelu crne suknje okretne konobarice. Otisak ruke me odmah sjetio bijelih indijanskih konja koje su Apači i Komanči znali svečano ukrasiti na sličan način.

„Misliš da gospodična zna da hoda po lokalu s pobrašnjenom guzom?“, više retorički sam promrmljao preko stola.

„Naručimo si svatko još jednu čašu bordeauxa, pa će doći do nas da stvar pogledamo izbliza“, predlagao je Medo.

„Gospodična, dva puta bordeaux, molim!“, odmah sam se izložio sa svojim skromnim francuskim.

Jedan, dva, tri i bila je kod nas. Ne znam zašto, ali u takvim trenucima uvijek mi po glavi odzvanja refren dječje pjesmice: „Srnica mala je doskakala, sunašce zlatno probudilo je…“, i tada je bilo isto. Baš me zanima ima li još netko slične glazbene podloge za izabrane životne situacije koje se ponavljaju.

„Izvolite, gospodo, želite još nešto?“, bila je službeno ljubazna.

„Da, znate, kako da kažem, znate li da… dakle iza na… vašoj odjeći… mrlja“, počeo sam muckati sa svojim francuskim koji se sve više pretvarao u govor ruku.

„Da? Nešto nije u redu s mojom odjećom?“

„Ne. Ne. Odlično vam pristaje, samo iza, pogledajte ovdje…“, ustao sam i pokazao gdje ima bijelu mrlju.

„Ah, to. To nije ništa!“, nasmijala se. Nije se zacrvenila i samo je rukom lupnula po desnoj polutki, očistila suknju i odskakutala preko lokala u kuhinju.

Tako.

Ovdje bi priča mogla završiti.

Ali nije.

Došlo je vrijeme kasnog ručka i za turiste i restoran je u trenutku bio prepun gladnih i željnih putnika. Iz kuhinje su nagrnule i druge konobarice i počele uzimati narudžbe. Došla je i naša.

I što smo Medo i ja istovremeno ugledali?

Na istom mjestu koje smo malo prije svo troje zajedničkim snagama otkrili i očistili, imala je na svojoj crnoj suknji svježi otisak muške ruke u bijelom brašnu.

I to nije bilo sve. I sve ostale konobarice imale su iste otiske muške ruke u bijelom brašnu na svojim stražnjicama.

To je dakle projekt, prosvijetlilo mi se.

To je originalan i jedinstven pristup u uslužno-turističkoj djelatnosti Oplakane buhe. Konobarice koje su uvijek iznova simpatično odigrale iznenađenje kad bih ih nasmijani gosti upozorili na brašno na guzama, kod ponovne narudžbe nove butelje vina ponekad su i iznimno dopustile da im najoduševljeniji stričeki mogu pomoći očistiti otisak.

Svaki je put bilo puno smijeha i dobre volje. I uvijek su se iz kuhinje vratile s novom brašnastom muškom rukom na svojim crnim suknjama.

Feministice bi u tom činu sigurno vidjele neprimjereno ponašanje prema ženama, ali očito je stvar već duže vrijeme uspješno punila blagajne restorana i dizala napojnice veselim curama. Tako malo ulaganje i tako velik uspjeh. To je pravi marketing. Kila bijelog brašna i…

Tada sam postao svjestan da moraju imati nekoga u kuhinju koji svaki put iznova stavi desnu ruku u brašno i njome udari konobaricu po guzi. To je posao! To je posao kojeg je kao i svaki drugi potrebno obavljati savjesno i precizno. Još ti i teče beneficirani staž jer radiš u ekstremnim okolnostima.

Onda sam se sjetio da je bila otisnuta uvijek samo desna ruka.

Ha!

Vrlo vjerojatno imaju zaposlenog onog kuhara koji ima samo jednu ruku.

Znate, onog iz vica, koji radi pljeskavice s dlakama i punjenom paprikom.

Nikada nisam saznao čija je zapravo bila buha i zašto je plakala.


Zoran Predin rođen je 1958. u Mariboru. Neostvareni košarkaš. Domar. Poštar. Noćni čuvar. Agent osiguravajućeg društva. Prodavatelj ploča. Učitelj na selu. Kantautor i povremeni pisac. Objavio je 39 glazbenih albuma, tri zbirke uglazbeljnih tekstova, i dvije knjige kratkih priča. Vuk samotnjak. Otac petero djece. Zasad ima petero unuka. Voli tripice, dunju i crni humor. Zaljubljen je u statičnu i pokretnu ljepotu. Danas je gastarbajter u Ljubljani.

 

 

 


Ovaj članak je objavljen u septembru 2019,  u okviru temata Libertas Libartes.


Pročitajte sve tekstove objavljene u rubrici Proza.

Povezani članci

Matija Otašević – Strašna ljubavna priča

Tihana Gambiraža, Švicarski sir

Milka Knežević Ivašković – Šakti

Ostavite komentar