Image default
Proza

Tijana Rakočević, U zemlji besmrtnih

U ZEMLJI BESMRTNIH

Jer sve te gadne stvari čine ljudi
koji su u tu zemlju došli pre vas,
i zato je zemlja
nečista.

 Mojsijeva, 18, 27

            Sylvia, mora da se zove Sylvia, reče prateći je pogledom, ti golubice moja sa teškim, želatinastim nadlakticama i mesnatim pazuhom koji ispada, pazuhom koji se gipka kao loj – i divno je i tužno je i strašno je, mada ja nikad ne bih isto rekao – Lily, ako tako mogu da te zovem, pjesmo koja me miri sa sopstvenim srcem i ljubavno moje podvižništvo čini opravdanim, dozvoli mi da ti se zakunem: čak i kad crvi budu izgrizli ovo srce, u tvojim ušnim resicama od nakita istegljenim sagradiću novi svet u kome će i česme šumiti kako t i  ž e l i š, makar se leckao na svaku okrutnost koju obuhvatiš svojim okom; reći ću zato: Sylvia, Lily, anđele moj. Dok se, udaljavajući se od tačke susreta, pretvarala u pigmentisani krug, trudio se da procijeni ima li u njoj zaista nečeg specifičnog ili ga je zavela vještim izbjegavanjem poznanstva; jer, da ga je primijetila, zacijelo bi rekla: gadan je, bože, kao puž. Međutim, ako ju je to što je odabrao da je voli učinilo besmrtnom (pri čemu se usudio da pretpostavi kako žensko stvorenje sa malim viškom prelivajuće kože oko vrata nema osobito širok izbor ljubavnika), onda bi i ona mogla malčice da zažmuri na činjenicu da taj čovjek koji je već sedamsto četrdeset dva dana iz prikrajka posmatra, taj proktofantazmist koga urođena odvratnost čini dobrim a dosljednost u sebičluku dostojanstvenim – gaji sasvim prihvatljive nastranosti, te ako je Bog video da je to dobro i poslao ga među ljude, ona mora biti, u najmanju ruku, krotka i zahvalna, više krotka nego zahvalna, i biće sve u redu, živote moj, Lily.

            Imao je punačke, mlade, zašiljene prste sa noktima do živaca podrezanim, sa noktima duboko uśečenim u pihtijasto meso koje ih je svojim postojanim crvenilom definisalo, ali ni to što je znao i кто такие были амаликитяне – premda se, zahvaljujući toj činjenici, držao visoko kao kokot na strehi – nije s njega skidalo utisak da male neuroze kojima njegove šake podliježu mogu imati veze sa nedostatkom intimnosti za kojom je svaki promaštaj u njemu žudio. Ne bi morao ni da otvori usta, one su već znale da mu nešto važno i nenadoknadivo nedostaje; ne bi, pabirčeći malo poznate reference iz oblasti verbalne kulture, stigao ni do hominum divumque voluptas – svršeno, ugrušak bi se zakucao u suženje njegove prisebnosti. Довольно, довольно, вижу, что знаешь, da su imale pameti rekle bi, moleći ga očima da ode. Zadesi li se pak koji mrtvac sa očima širom otvorenim (bilo bi odveć zgodno nagovijestiti da je naš junak perač mrtvih i nevoljenih, a između toga dvoga često stoji znak jednakosti), on bi, podnimljen, stajao satima više njegove glave i deklamovao sve ono što je u nekom od minulih saopštenja ostajalo neizrečeno: Quod tibi tantopere est, mortalis, quod nimis aegris, vrli Adame; znaš li ti, odnosno jesi li znao, da plakati a ne biti u mogućnosti da to nekome povjeriš isto je što i imati klin u nozi i – smiješiti se? Biće mi žao kad odeš, reče naoko zadovoljan upokojenim koji ga je ćutke saslušao, i bezmalo sablažnjen time što će ga za koji trenutak svojeručno položiti u kovčeg, a ti si moj prijatelj, Adame, ružan i nevoljen, dakle pravi prijatelj, i zato počivaj u miru, čovječe.

Sanjao je kako ga tuče limenom modlom dok se njegovo toplo tijelo nije pretvorilo u žitki sos: još jednom, još jednom, samo štrccc; probudivši se, ośeti da su mu čarape u toku noći skliznule sa stopala i – ne pravdajući tu nesretnu okolnost radošću zbog onoga što tek predstoji – umjesto zar je opet cio, pas mu mater, zar ga ne mogu ubiti, on izusti »dobro jutro«. Otac ga ne gleda dok govori, otac mu se ne obraća čak ni onda kad su u prostoriji sami, otac ga s isprošupljivanog kauča nadzire dok ovaj kuva kafu; kaže: »prvo šećer pa kašičica« ili »neka provri triput«, a samo ponekad, kad mu se učini da se u ponavljajućem redosljedu dogodila greška, otac insistira da taj proces prati izbliza, nadnesen nad ringlom, i kafa tada prekipi, uvijek prekipi. On, otac, nasmije se, kaže »he«. Još gore, kad mu zlopamćenje sasvim pomuti vid, imaoca jedinstvene sposobnosti da prospe i razvali on nazove malodušnim (zbog čega mu je kaustična soda u snu prethodne noći i pojela ono malo očiju), čudeći se kako je svemoćni Bog, ako je već svoj dio govnarine platio, poslao k njemu ovo da ga dokusuri, ili se, može biti, u računu malo prešao. U tome je, istina, bilo mnogo više naslade nego stvarne predostrožnosti, makar se ispostavilo da se samo nad poljem svog estetskog djelovanja može biti superioran; doduše, za to što što mu pucketaju kosti u imaginarnom a ne pravom škripu mogao bi zahvaliti jedino tome što se njegovim krvološtvom bavi uglavnom umjetnost a ne psihijatrija. »Prvo šećer«, golubice moja, neka triput provri.

            Kad ju je ponovo sreo, lice joj je bilo oblijepljeno flasterima – izgledalo je kao da se njena velika krecava glava, staknuvši se s ramena, otkotrljala niza stepenice. Nije ga primijetila kako se, zagledan u bistu koja se prilikom hoda naginjala poput raskljuvane oklasine, napinje da je dohvati (iako se taj cilj, gledano iz paralelne perspektive, činio kao lako dostižan); štaviše, zaklela bi se da ga vidi prvi put, nesvjesna da sve vrijeme biva grotesknim predmetom njegove trajne opčinjenosti. Koračala je ivičnjakom, tik ispred njega koji se u tim trenucima, suzdržan od pomisli da je njegova osuđenost na život u nimalo poetičnoj istočnoevropskoj zabiti tek romantična okolnost, zadovoljavao onesvješćujućim prisustvom estrogena po mjestima kuda se ona najviše znojila: čak ga je i ritmično škriputanje kožnog remena na njenoj podlaktici asociralo na divlji snošaj. Dođi u travu visoku da ti cvetovi poljube kolena, poželio je da joj šapne dok se Lily, žena zdepasta i snažna, neumoljivo primicala uobičajenom mjestu njihovog rastanka, ili da ti p o lj u b i m kolena, budući da se u međuvremenu priśetio izgleda njenih bedara u debeloj četrdesetodenskoj likri, no kako se ona u njegovoj svijesti ukazivala kao biće koje se, polećevši jednom, moglo zaustaviti samo otfikarenim krilima, odnosno, daleko se kazalo, izborom supružnika koji za voshićenja njena ne bi mnogo mario – on odluči da zastane: nije još vrijeme, ptičice, nije još. Tako malaksao kao da je sve vrijeme udisao nervni gas a ne njen žuti Roxanne Mood, privremeno ispražnjen kao nakon vođenja ljubavi, zaputio se u svoj mali purgatorijum.

            Ako bi ona bila besmrtna, reče sebi kad mu je najzad natukao crni okovratnik, ako bi stvarnostvarno bila besmrtna, ne bih mogao ništa da učinim. Penis je u mrtvaca bio ogroman, i glava mu je bila ogromna, ali je povezanost tih dviju stvari ostala do kraja neispitana, najprije usljed okolnosti koje ga strašnome stolu nijesu dovele ranije, a i sad je tu, sad bi – da je u toj nekroutopiji vidio imalo zadovoljstva – dopuštio veselom spremaču da ga zlostavlja dok se iz jezivog sna ne probudi. Udarajući čekinjavom bradom u njegovu vajzbratnu koja je iz profila podśećala na gudalo, śetio se otkud mu je sve vrijeme djelovao poznato: novopečeni pokojnik śedio je na samom dnu bioskopske sale kad se prikazivao The killing of a sacred deer, čak mu se učinilo i da ga je tom prilikom, dok su se gledaoci na kraju projekcije razilazili, pozdravio blagim spuštanjem glave. Ti budi Anna, ja ću biti Steven, reče mu umalo se ne zacenuvši od smijeha na pomisao da bi se to moglo tumačiti i kao neka ostane među nama, lezi i ne pomjeraj se.

            Vaše je samo da umrete, izgovara se Isus, ali ne onaj kome su čavli utrli put ka vječnom životu, nego njegov imenjak kome oni ne bjehu ni najmanje potrebni da bi se smatrao razapetim, i mada ionako ne bješe čuven po ljubavi za lijepo, umio je da isposluje poneku lijepu priliku poput ove koja mu je omogućila brz progres na Aggrawalovoj skali, a ako je pored svega što mu se tih dana dešavalo i stizao da misli o svome ocu i njegovom srozanom autoritetu, ostajao bi u uvjerenju da je, u konačnom, sve ono čemu se odao – plod cjeloživotne tiranije kojoj je bio izložen. Isus se, takoreći, isprva čudio lakoći s kojom je, ne znajući još da li je to u čemu se vrti krug ili trougao, eliminisao svog boga iz računice već svojom riješenošću da ga ne ubije nego da ga malčice osramoti, ali dijagram »mrtvac – otac – Lily, Lily – mrtvac – otac« ponudio je toj hipertrofiranoj figuri slobodu da donosiocu zlovijesti lično presudi prije nego što kaže jedno jaje muć. Uloga je zahtijevala od njega poslovičnu nedodirljivost momka koji obećava, a on je odvratio nečim što bi se, za potrebe metanisanja, moglo nazvati uskrsnućem; zabavljali su ga, razumije se, samo sadržaji koji bi njegovu opsesiju tretirali kao varijetet sa neznatnim procentom rasprostranjenosti a ne kao, primjera radi, devijaciju ozvaničenu izostankom saglasnosti s druge strane. Vic o trojici muškaraca koji svojim partnerkama ne zamjeraju malorječivost ili, uopšte, to što su tokom ljubavnog čina sasvim nepomične, nego ih, naprotiv, uzbuđuju njihova tijela koja na prodiranje odgovaraju novim ulegnućima, poslužio mu je kao skriveni argument u moralnoj dilemi koja se, polazeći od anonimnosti karakteristične za ovu proznu vrstu, završila kao pretpostavka da autorstvo mora pripadati nekome nalik njemu, jer kako bi se, inače, čovjek bez ośećaja za lijepo śetio da vic završi rečenicom kraste su kraste, a gnoj je gnoj.

            Do tada mu se činilo da ništa ne zvuči tako nežno kao muskatni oraščić.

            Glede milolike Lily bio je savršeno uzdržan, ali i gotov da svoju pomjerenost zataška tako što će reći da to što je prati i proganja zaslužuje skuplje i uzvišenije objašnjenje: on je, ponavljaj za mnom, ne uhodi nego pazi na nju. Isusov otac nikad nije bio čuo za Sylviju Plath, niti mu se, naviknutom da sve sluša napreskoke, zbog toga na pleća mogao staviti teret neupućenosti (tim prije što je, samostalno reprodukujući nesvarene djelove, bio jednako samouvjeren kao onaj ko oduvijek barata pojedinostima); nije, prema tome, znao ko je ona, ali je, hoteći da čuje kako malokrvnoj đevojčici iz radio-prijemnika ponestaje daha dok izgovara morali su da me zovu i zovu / i crve da s mene skidaju kao biserje lepljivo, iznenada zaćutao: šta ovo reče, umalo mu se ote, ali stid bješe jači. Za to vrijeme je Isus, prikovan za trpezarijski sto po kom je ćuškao ostatke užine, naizgled ohrabren beznačajnim sinhronicitetom koji je sve stvari imenovao onako kako on želi, zamišljao da se u očevo desno uvo, ka njemu okrenuto, zavlači crv iz pjesme odslušane s pažnjom onoga koji, učestvujući u toj audio-vizuelnoj simultanki, postaje svjestan ozbiljnosti svoje zablude; mora da se zove Sylvia, reče najzad, zabrinut isto kao da su mu rekli da u posljednjem pribježištu za njega nema mjesta.

            – Isuse! Vi?

            – A ja…

            Upoznali su se u mimohodu, kao dvije čestice prašine koje je pad zbližio.

            Zapitao se, prvo streknuv, otkud ona zna njegovo ime, a onda mu bi jasno da se, kao uostalom i on, samo prepala. S glavom u njenom međugruđu, lišen visine kojom bi joj nažuljao bradu ili čelo, bio je dijete u čijoj je ruci greškom prihvaćena dojka emitovala toplinu; to je, ako se izuzme kontekst, ličilo na onu pažnju koju joj sve vrijeme obećava. Zaštitivši se od primisli da je lijepa mogla biti samo njemu, gledao ju je s divljenjem koje je on, kao bog i besvjestan, njegovao uprkos tome što je praktična strana indukovanih susreta, a takvih je bilo mnogo, donosila i razočaranje njenim objektivnim svojstvima: koža joj je kao truleks, ruke su joj mrtve hobotnice s mirisom po malcu. I zaista, da li će se oni sada u prolazu pozdravljati, zaustio je, pun poštovanja prema njenoj onostranosti, da li će se distanca između njih ikada svesti na mjeru ljubavništva, i da li – ali nije to smio da pita – ona u toj viziji budućnosti nad njime stoji i provjerava ga umije li, obla i strpljiva kao plinska boca pored koje je neko ostavio upaljenu šibicu? Rasplet ga silno ražesti iako u tih nekoliko momenata ništa nije rečeno, ni pardon, ni dešava se, ni – što bi se, s obzirom na okolnosti u kojima su nabasali jedno na drugo, smatralo ogromnim iskorakom – jedno sasvim nevino ah koje bi ukazalo na to da se određena stvar, čak i onda kad se čini da se u svim svojim detaljima ponovila, nikada ne događa dvaput; motiv mrtve drage, zar nije to isto ono u čast čega se, mimo propadljive ploti, po obljetnicama piše in memoriam, zar nije tako, razmišljam, ako vole i śećaju se samo stari.

Pismo u kom je cijeli događaj izložen smjelo i sa nezaobilaznim preuveličavanjem završilo je u njenom pretincu, a napisao ga je, izračunavši prethodno koliko mu vremena treba da pristigne, Isus lično. Ne plašeći se da ga može pročitati neko drugi, štaviše – udešavajući isporuku tako da se ona u kući obrete prekasno, u zenitu njegove momačke usijanosti, da kad ga pita kakve su to gluposti on odgovori dobro je učinio i hvala mu, a tamo piše da njegova Lily (to jest, Perunika kojoj je slučaj, kao i glasovitoj Aldonzi, dodijelio ljepše ime) nema putera samo na glavi nego i među nogama, nimalo se, k tome, ne plašeći da bi muža svojom ljepotom mogla smekšati, Isus je zamisli bestrasnu i plavu, s usnama koje su i maločas bile iskrivljene kao da će reći odbij. I kad su je, tri dana docnije, unijeli s licem koje bješe izgubilo autentičnost, on nemade glasa da joj zahvali što mu je učinila pośetu; čamio je, blijed i tankoćudan, dok su njegovi neurastenički prsti bojažljivo prelazili preko naježenih malja na njenim stegnima. To je to, reče potišten što mu ne dolaze ušećerene priče koje je čuvao za taj čas, a je li sve bilo u njegovoj glavi naštimano kao simfonijski orkestar – ono jeste, i bude li da se njegov stari otac u mrtvačnici pojavio tek tako, zatekavši ga kako joj, stisnut uz njen torzo, broji zvijezde u očima, to nije njegovo, nije dio plana.

Šta to radiš, Isuse, progovorio je otac, ośetivši kako mu se vid polako puni krvlju.


Tijana Rakočević

Tijana Rakočević  je rođena 23. 6. 1994. godine u Podgorici. Magistrirala je na Odsijeku za crnogorski jezik i južnoslovenske književnosti Filološkog fakulteta u Nikšiću, odbranivši temu pod nazivom “Estetske, stilske i kulturne paradigme u odabranoj poeziji Radovana Zogovića”. Objavila je jednu knjigu poezije — “Sve blistavi kvanti” (RVP 2018), a njeni radovi (eseji, prikazi, pjesme i priče) mogu se naći u regionalnim i inostranim književnim časopisima. Član je uredništva časopisa za književnost i kulturu Fokalizator, a obavlja dužnost saradnika u Crnogorskoj akademiji nauka i umjetnosti.


Ovaj tekst je objavljen u septembru 2020, u okviru temata Telesni Libartes.


Pročitajte sve tekstove objavljene u rubrici Proza.

Povezani članci

Jagoda Nikačević – Iza zavese

Igor Marojević – 25 godina ljubavi

Anđela Pendić, Dva pisma

Ostavite komentar