I
O njegovim razlozima se govori kao o slutnji,
osjećaju nakon napuštanja legla,
rodnog mjesta, u kojem žive mali mostovi i zgrade bez fasade.
O njegovoj krivici se govori kao o prvoj stvari,
koja ne opstaje dugo sama i neovisna.
Jedno je tačno, od nečeg mora nastati
ovakvo priznanje i shvatanje da organ nikad nije
samo dio čovjeka, nego i njegovo pravo
na kažnjavanje,
kidanje oka, prekidanje puteva,
neodmjerenost decembra,
povampirena koža na obodima.
Ruke proklijale u bunaru,
mape na vratu i potkrovljima,
varljivi dodiri sveštenika, zaspalih među njegovim podnožjima
to je pravi igrokaz sreće i rastojanja,
rastojanja insekta od usne,
i usne od otvora,
uvale vriska, dekade nagona.
II
O njegovim potezima se uopšte ne govori
niti se spominje njihova vjerodostojnost,
i cilj,
soba je posuta šećerom i svijećama,
noćas ustaju prvi upokojeni i njihova osionost istrajava,
važna je i draga, kao udar čela o stepenicu,
život, iznova, postaje savitljiv
i radost postanka otiče na obrazima,
kao tijesto koje guta sopstvo.
To su te kravlje oči i želudac napunjen raljama,
možda mu se ne može pomoći,
ali priznati, ipak,
sanduku, u čast,
da sve što leži otvoreno, čeka na priliv gordog stomaka,
sve to zbilja žudi za prolivanjem
tekućine,
koja se, evo, spušta sa planina
u grad.
A on će kasnije pojesti
malo tuđe kose i izazvati duhove iz vitrina,
jer njegove žudnje su tek jutros dotakle bijelo tlo.
III
Straše ga slike grobnih mjesta, na kojima šiklja
sveti dim,
njegova podložnost jeziku van postojbine,
urezana je u tjeme, kao mačja ogrebotina,
usud je takav, da se od njega mora napraviti pitoma
pjesma.
Sve ostalo je povod za raspravu i rastanak dvije lisice
ili dva prijatelja,
koliko je hrapavosti u jednom narodu,
što ga gura ispred sebe,
toliko je prokazanja u narednom susretu,
samilosti u zakonu.
Zamisao iscjelitelja je snažnija od božjeg truda,
da prevaziđe razočaranje i vaskrsnuće mamuta,
iscjelitelji mogu pojesti ranu, prije nego je
mrtvi svare
i Plutonova kugla se raširi pod prsima.
IV
Goli su posmatrači, njegovi pokreti
pristaju njihovoj kobi,
ravnodušnost osvajača i žrtava,
bliska je i prijatna,
kao vojničko pijanstvo, želja za minskim poljem,
slavljem nakon pogroma.
Intimnosti su narušene onog trenutka,
kada je zavladao mir,
sve što se dogodilo poslije toga,
donijelo je prizvuk napuštenosti
i neujednačenosti pobjede i posrnuća.
Vladan Šipovac – rođen 1987. u Banovićima, BiH. Diplomirao je Engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Istočnom Sarajevu. Objavljivao poeziju u raznim časopisima, zbornicima i na portalima, kao što su: Portal Strane, Balkanski književni glasnik, Afirmator, Libartes, Junaci urbane bede, Bundolo Offline, The Split Mind, Avlija.
Dobitnik je prve nagrade 43. Ratkovićevih večeri poezije za pjesnike do 27. godina. Autor zbirke poezije Koža u kojoj ne živim JU Ratkovićeve večeri poezije, Bijelo Polje 2014.