Image default
Poezija

Vladan Šipovac – Rodna mjesta su grobna mjesta

I

O njegovim razlozima se govori kao o slutnji,

osjećaju nakon napuštanja legla,

rodnog mjesta, u kojem žive mali mostovi i zgrade bez fasade.

O njegovoj krivici se govori kao o prvoj stvari,

koja ne opstaje dugo sama i neovisna.

Jedno je tačno, od nečeg mora nastati

ovakvo priznanje i shvatanje da organ nikad nije

samo dio čovjeka, nego i njegovo pravo

na kažnjavanje,

kidanje oka, prekidanje puteva,

neodmjerenost decembra,

povampirena koža na obodima.

Ruke proklijale u bunaru,

mape na vratu i potkrovljima,

varljivi dodiri sveštenika, zaspalih među njegovim podnožjima

to je pravi igrokaz sreće i rastojanja,

rastojanja insekta od usne,

i usne od otvora,

uvale vriska, dekade nagona.

 

II

O njegovim potezima se uopšte ne govori

niti se spominje njihova vjerodostojnost,

i cilj,

soba je posuta šećerom i svijećama,

noćas ustaju prvi upokojeni i njihova osionost istrajava,

važna je i draga, kao udar čela o stepenicu,

život, iznova, postaje savitljiv

i radost postanka otiče na obrazima,

kao tijesto koje guta sopstvo.

To su te kravlje oči i želudac napunjen raljama,

možda mu se ne može pomoći,

ali priznati, ipak,

sanduku, u čast,

da sve što leži otvoreno, čeka na priliv gordog stomaka,

sve to zbilja žudi za prolivanjem

tekućine,

koja se, evo, spušta sa planina

u grad.

A on će kasnije pojesti

malo tuđe kose i izazvati duhove iz vitrina,

jer njegove žudnje su tek jutros dotakle bijelo tlo.

 

 

III

Straše ga slike grobnih mjesta, na kojima šiklja

sveti dim,

njegova podložnost jeziku van postojbine,

urezana je u tjeme, kao mačja ogrebotina,

usud je takav, da se od njega mora napraviti pitoma

pjesma.

Sve ostalo je povod za raspravu i rastanak dvije lisice

ili dva prijatelja,

koliko je hrapavosti u jednom narodu,

što ga gura ispred sebe,

toliko je prokazanja u narednom susretu,

samilosti u zakonu.

Zamisao iscjelitelja je snažnija od božjeg truda,

da prevaziđe razočaranje i vaskrsnuće mamuta,

iscjelitelji mogu pojesti ranu, prije nego je

mrtvi svare

i Plutonova kugla se raširi pod prsima.

 

IV

Goli su posmatrači, njegovi pokreti

pristaju njihovoj kobi,

ravnodušnost osvajača i žrtava,

bliska je i prijatna,

kao vojničko pijanstvo, želja za minskim poljem,

slavljem nakon pogroma.

Intimnosti su narušene onog trenutka,

kada je zavladao mir,

sve što se dogodilo poslije toga,

donijelo je prizvuk napuštenosti

i neujednačenosti pobjede i posrnuća.


Vladan Šipovac – rođen 1987. u Banovićima, BiH. Diplomirao je Engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Istočnom Sarajevu. Objavljivao poeziju u raznim časopisima, zbornicima i na portalima, kao što su: Portal Strane, Balkanski književni glasnik, Afirmator, Libartes, Junaci urbane bede, Bundolo Offline, The Split Mind, Avlija.

Dobitnik je prve nagrade 43. Ratkovićevih večeri poezije za pjesnike do 27. godina. Autor zbirke poezije Koža u kojoj ne živim JU Ratkovićeve večeri poezije, Bijelo Polje 2014.


Ovaj članak je objavljen u decembru 2018, u okviru temata Strašni Libartes.

Pročitajte sve tekstove objavljene u rubrici Poezija.

Možda će vas interesovati i:

Uroš Kotlajić, poezija

Povezani članci

Ana Seferović, Odsustvo je tok svesti 

Medina Džanbegović, poezija

Željana Vukanac, poezija

Ostavite komentar