Image default
Poezija

Željana Vukanac, poezija

[vc_row][vc_column][vc_icon icon_fontawesome=”fa fa-rocket” color=”sandy_brown” css_animation=”fadeInUp” link=”url:https%3A%2F%2Flibartes.net%2Fzeljana-vukanac-poetry%2F|title:ENG|target:%20_blank|”][vc_empty_space height=”20px”][vc_column_text]

Zatvorene

Mi mislimo svaka na svojoj strani
svaka u sebi
mislimo jedna o drugoj
svaka svojom ćoškastom misli
(mislimo).

Od jedne do druge ne dolazi zvuk
promuklost odmaknutost
sumanutost pomorenost
sve sa akcentom na ja
prvo ja pa ti u obe misli.
I ne damo se
u svojim misaonim ćoškovima.

Kad bi znale da pojma nemamo o bliskosti
i kako se ona gradi
ne bi birale trenutke
i zvale kad bi nam bilo bolje
već bi pohitale jedna drugoj u reči
prozukle na rubu jutra;
ne bi kapale same po papiru u ćošku
tresle svoje sirenske repove kroz oči
mutave.


odrastanje

ruke mi se gube u trkačkim nogama
drhtaji usana su jedini tragovi da smo prisutni
bez mogućnosti za celovitu reč
otima se nešto lepo
očaravajuće zvezdano ali nestaje u vazduhu bez oblika
uzdah udah
postajemo nemoćni za konvencije koje smo dosledno primenjivali
duboke poklone izuvanje pred vratima
osećamo se drugačijima

pobuna pobuna nered nered

udobno je u belim košuljama ne moraju biti svečane
udobno je biti čist biti ispeglan biti lep
ali svet je kratak krevet bez dušeka u koji moraš da se ušuškaš
zato grabimo četvoronožno u belim košuljama
i spavamo na šljunkovitom tlu pruženi
beskonačno izduženi
desna ruka u indijskom okeanu
leva noga u azijskoj pustinji
druga leva noga u afričkoj savani
mokra glava u severnom moru
nos zabijen u plamteći vulkan
mirišemo na zvezdani beskraj planktona
i spremni smo da budemo drugačiji


Maks i njegova svest

Maks je običan građanin,
radi u firmi, nosi šešir i odelo, nosi okrugle naočare
Maks je običan građanin,
nije Jevrejin ni Ciganin ni Goranac sasvim običan građanin
Maks radi u firmi
a godina je četresprva
i znate kako već stoje stvari sa tim.
Ima piljara Jevrejina cvećarku Ciganku
i pekara Goranca za komšije
Maks koji nije sve to
prolazi svaki dan pored njih,
maše im i osmehuje se
jer je on običan građanin
i nema razloga da brine tuđe brige
kada su pretukli piljara,
silovali cvećarku i zapalili pekaru
Maks je postao Jevrejin, Ciganin, Goranac
i komšija građanin


Jesenje popodne

Svetlost poslednjeg sunca
izdužuje lica rada u limenim točkovima
dim pred naše plastično izgaranje
nagoveštava nešto što nam izmiče
ne vidimo maglu u kojoj smo
ne dopiremo do neba iznad nje
nešto nam izmiče ne učimo
nešto nam izmiče vraćamo se svakim krugom na sebe
nešto nam izmiče

zapalićemo se
goreće vatre konzervansa u nama
mislićemo o alergijskim reakcijama naših pakovanja
beton nam je uzglavlje
nećemo videti šume
ni čuti pomeranja zelenih divova oko naših kuća
papiri putokaza će postati ništa
kada budemo motali svilu poslednjih buba oko svojih pilećih vratova


Jedan recept za gospođicu, molim

nije da te volim ali si okej
lepo je bilo sa tobom
pričati kako si ostao nedorečen
onog leta kad sam se odselila
nije ni bitno to
nego toplina kojom si to govorio
kao da držiš svoje paperjasto srce i pokazuješ
nikada nisam mislila o tebi
i sad mi je teško

raširio si ruke za zagrljaj
nisam vešta u odmeravanju prostora
postavim laktove previsoko
ne bih volela da se oseća miris
bio je baš vreo dan u pedesetici
neočekivano lako si prislonio telo
osetila sam detinjstvo
i vedar osmeh leta

ubeđivala sam te da nema ništa lepše
od hodanja tuđom zemljom
smočiti cipele travom
vrlo često prošetam gradom iz čistog nedostajanja
ne javim se nikom
neon me dotakne po čelu
ne izgledam kao kod kuće

jednu trećinu zemlje čine pustinje
život vri sakriven od sunca
otkriva se u adrenalinskim šokovima
nestaju hrabri istupi
zidovi skrivaju brojanje do sto
ako drugi bude ogoljen
još jednom će me proći
i ako uspem tako ceo život
neću morati da kažem ko sam

uzela sam emocije iz biblioteke
sve je u knjigama i sve je objašnjenje objašnjenja
i to kako ponekad za tobom zaplačem
objašnjavam sebi
moja stanja imaju recepte

obiđem pola sveta
ne nađem se
a celinu osetim mokra na groblju


Željana Vukanac – rođena je 1990. u Zadru. Živela je u Žegaru, Obrovcu, Obiliću i Beogradu, gde je završila V beogradsku gimnaziju, osnovne i master studije Srpske književnosti na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Prva zbirka poezije „Prostori“ (2019) nagrađena je prvom nagradom književnog konkursa „Mak Dizdar“ u Stocu, 2018. Radila je kao nastavnica srpskog jezika i književnosti. U martu 2019. nastavlja studije u Kelnu. Većinom živi kao književni junak.


Ovaj članak je objavljen u martu 2019,  u okviru temata Buđenje.

Pročitajte sve tekstove objavljene u rubrici Poezija.

[/vc_column_text][/vc_column][/vc_row]

Related posts

Valentina Bakti, Na mestima na kojima te nema

Libartes

Željko Gordić, jedan poetični audio-zapis

Monika Herceg, Ogrebotine

Libartes