Image default
Reč i misao

Žensko pismo u romanu Dubravke Ugrešić „Štefica Cvek u raljama života”

Piše: Slađana Golijanin  

Cilj ovog teksta jeste otkriti osnovne elemente ženskog pisma, koji su, kao takvi, prepoznatljivi u romanu Dubravke Ugrešić „Štefica Cvek u raljama života“. Prema tome, cilj rada nije interpretacija ovog, posve multidimenzionalnog djela, već posmatranje jednog njegovog (jezičkog) aspekta i rekonstrukcija pisma na osnovu predloženih modela. Već sam naziv ovog romana je izrazito simptomatičan i simboličan, a čitajući roman prodiremo u njegovu dubinsku simboliku, svojstvenu samo jednom ženskom autoru u stvaranju jednog ženskog književnog lika. Roman nije napisan isključivo za direktno i razumno čitanje, nego iziskuje mnogo truda u smislu razotkrivanja grafičkih znakova, koje Dubravka Ugrešić u narativnom sklopu itekako koristi. Mogli bismo reći da ona zapravo ne piše; ona kroji svoju priču. Izlazeći iz kanonskog okvira pisanja, ova autorica izražava svu slobodu u prikazivanju ženskih problema, načina razmišljanja, želja i pobuda, na primjeru nesretne Štefice Cvek. Štefica Cvek je „u raljama života“, kao što je, grubo rečeno, ovaj roman napisan „u raljama (muškog) kanona“. Milena Kirova, u tom kontekstu, u kraćoj studiji pod nazivom „U čemu je problem sa matrijarsima: Žene i kanon u književnosti“ (2002), kaže da nas „ustvari ne interesuje celokupna književnost koju pišu žene već samo ona književnost koju žene pišu na „ženski“ način; to jest, odbijanje izvesnih spisateljica da sebe i svoje tekstove identifikuju prema normativnim modelima tradicionalnog književnog iskustva.“ Kako Dubravka Ugrešić zapravo prelazi granice kanona i književne tradicije putem ženskog pisma?

***

Elaine Showalter u tekstu pod nazivom „Feministička kritika u divljini“ (1985), definira žensko pismo s obzirom na četiri modela različitosti: biološki, lingvistički, psihoanalitički i kulturološki model. Stoga je značajno razmotriti u kojoj mjeri su ovi modeli različitosti ženskog pisma prisutni u spisateljstvu Dubravke Ugrešić. Pođimo od biološkog modela.

Zdenko Lešić u knjizi „Nova čitanja. Poststrukturalistička čitanka“ navodi sljedeće:
„L’ ecriture feminine je način pisanja koji afirmira prisnu povezanost žene s njenim tijelom i koje negira ono shvatanje po kojem je pisanje isključivo aktivnost duha i kao takvo rezervirano za muškarce.“1

Tijelo žene se bitno razlikuje od tijela muškarca, pa, s tim u vezi, i žensko pisanje treba da bude različito u odnosu na klišeirano pisanje muškaraca. Ova spolna različitost upravo je osnovna značajka ženskog pisma. Obrise svoje ženstvenosti, iskazane kroz svoje tijelo, žena prenosi direktno na papir. Tako se u „Štefici Cvek u raljama života“ daje važnost ženskoj seksualnosti, koja proističe iz njenog tijela. Štefica Cvek je depresivna jer ne može da ispuni svoje seksualne fantazije, ali, također, ni pravu ljubav. Ona je bespomoćna i traži savjete od prijateljica Anuške, Marijane i Ele, koje su, usput rečeno, iskusne po pitanju muško-ženskih odnosa. Savjetuju je da oblikuje svoje tijelo, koje će kao takvo biti izvor njenog seksepila. Veoma lako možemo osjetiti tijelo Dubravke Ugrešić, koje kao da kroz tijelo i tjelesnost Štefice Cvek „probija“ kroz svako poglavlje romana. Evo jednog takvog primjera:
„Štefica je neko vrijeme osluškivala njegovo disanje a onda pokušala pomaknuti ruku. Intelektualčevi prsti čvrsto su oblijepili Šteficinu dojku. Pomirila se s tim da će u tom položaju morati ostati sve do jutra. Promatrala je Intelektualca i osjetila kako je ispunjava nježnost prema njemu i kako joj zapravo uopće nije krivo što je tu, pokraj nje. Promeškoljio se i naslonio glavu na njezino rame. Sada je bila potpuno zarobljena. Osjećala je kako im se miješa dah i kako dojka bubri u njegovoj šaci.“2

Primjetno je koliko Dubravka Ugrešić stavlja akcenat na punoću i snagu ženske biološke predodređenosti. Luce Irigaray u knjizi „Spol koji to nije“ navodi kako žena zapravo ima seksualne organe skoro po cijelom tijelu i da su stoga i njena seksepilnost i užitak prilikom seksa svestraniji. Sve se to premješta u sferu jezika ženskih tekstova, koje doslovno ispisuje žensko tijelo.

Potrebno je sada razjasniti lingvistički model različitosti ženskog pisma, koji prožima ovaj roman od početka do kraja. Jezik žene je osoben. U njemu se artikulira neobičnost i nehijerarhiziranost ženske rečenice, naspram uobičajene i hijerarhizirane muške rečenice. Neobičnost ženske rečenice Dubravke Ugrešić ogleda se, prije svega, u odstupanju od strogo ustaljenog reda riječi u rečenici i upotrebe interpunkcijskih znakova. Ovako izgrađena rečenica ostavlja dojam lepršavosti i neobaveznosti, što proističe i iz diferencijacije ženske prirode u odnosu na mušku. Moramo napomenuti da često ovako izgrađena rečenica ostavlja i dojam nesklada i rastrzanosti, no tako bi najvjerovatnije protumačili muškarci, koje ćemo, barem u ovom kontekstu, ostaviti po strani. Sljedeći citat pokazuje način na koji je strukturirana Dubravkina „ženska rečenica“:
„Hlače žarko crvene boje visokog struka s koso ukresanim đepovima na bokovima i velikim našivenim đepovima na bedrima, bijele hlače takođervrlo moderne linije, struk ukrašen s dva rečenčića kontrasne boje a na dokovima su urezani duboki repovi uvijek lijepo plavo na točkice kontinuirano s bijelim ponovo točkasto ovoga kuta okre boje ravno dojena suknja s prorezima sa strane i gornji dio naliven kao šira košuljica s naborima na rebrima ovećim repom na prsima i skrivenim vezivanjem oko pasa (…)“3

Primjer „ženske rečenice“ su i sve rečenice koje izgovara tetka Štefice Cvek, koja zbog nedostatka zubala „s“ izgovara kao „š“, a „z“ kao „ž“. Druga, bitna odrednica ženskog pisma na lingvističkoj razini je odbacivanje čvrste strukture i upotreba određenih kodova. Dubravka Ugrešić svoj roman kroji, imenujući svako poglavlje, pored standardnog naslova, i odgovarajućom etapom u postupku krojenja. Poglavlje, koje nosi naslov „Anuška, vrlo iskusna po pitanjima depresije, javlja novost Štefici Cvek“, tako dobija i naziv „petljica“, ili, naprimjer, poglavlje „Šteficu Cvek savjetuje emancipirana Ela“, autorica naslovljava još i kao „opet futranje“. Također, ova autorica, koja je stvorila „patchwork roman“ (inspirirana usmenom prozom koju su vijekovima kreativno stvarale žene na tkanjima, vezenjima, prelima, itd.), koristi grafičke oznake u obliku makaza, rupica i raznih šavova. Upotreba ovih slikovnih prikaza nema za cilj izrazito uljepšavanje teksta, nego mogućnost pružanja čitaocu jedne nove dimenzije i razine čitanja. Po potrebi, a u skladu s određenim znakom, čitalac, prema uputama na početku romana, može da „izreže“ tekst, da ga „razvuče“, „suzi“, „nabere“, „nadrži“, i sl. I sama autorica kaže:
„Kuckam dalje. Šivam priču koja treba biti ženska. Šivam proznu haljinu, u duljinu i širinu, poprijeko i uzduž, ja sam pisac – puž što traži ruž, ja sam tkalja što traži kralja, autor što štepa bez glave i repa, ja sam ptica čipkarica, ah, nevješt mi je prvi vez, tu će biti rez! Rez! Rez“ Rez-etak! Počni već početak!“4

Mašina za šivenje za Dubravku Ugrešić predstavlja mašinu za kucanje, a njena proza je ništa drugo do odjevni komad. Jedna od zastupljenijih preokupacija i razonoda ženskog svijeta – šivenje, dobila je presudno mjesto u izgradnji naracije i fabule ovog romana. Razigrani jezik ove autorice otvara mogućnost višestrukog analiziranja i tumačenja određenih oznaka.Njeno poigravanje riječima u potpunosti zasjenjuje logiku muškog diskursa. Razum muškarca ovdje ne pronalazi svoje mjesto. Spontanost i ženska emotivnost da.

Roman „Štefica Cvek u raljama života“ nema čvrstu kompoziciju, što Julija Kristeva uviđa kao još jednu jako bitnu karakteristiku ženskog pisma. Također, ova predstavnica feminističke orijentacije navodi kao jednu od značajnih odlika l’ecriture feminine i prividnu odsutnost događajnosti u romanu. U romanu koji mi razmatramo u svjetlu ženskog pisma, prednost se daje trenucima, koji, pak, čine život jedne žene. Jedan od trenutaka u kojima Štefica Cvek najviše uživa jeste trenutak dok jede, što opet predstavlja tjelesni (hedonistički) užitak. Nasuprot muškarcima, koji pišu o značajnim epohama, stoljećima, milenijumima, o prekretnicama u razvoju čovječanstva, ratovima, borbama, podvizima i drugim sličnim temama, žene, kao i ova autorica, pišu o onim „sitnim dijelovima“ vremena, u kojima se ogleda sva tuga, sreća, radost, depresija, želja, osjećajnost jedne žene. I zaista, u romanu „Štefica Cvek u raljama života“ nema nijednog krupnog događaja, koji bi mogao donijeti neku istaknutu promjenu u ustrojstvu čovječanstva. Zbog odsustva događajnosti, teško možemo odrediti i fabulu ovog romana. Treći model različitosti je psihoanalitički model. Sigmund Freud govori o „zavisti na penisu“ i o „kompleksu kastracije“, koji su prisutni u ženskoj psihi i koji se očituju u djelima autorica. Freud je, između ostalog, tvrdio da su neispunjeni snovi i čežnje kod žena erotskog karaktera, dok fantazije, koje nalaze svoje mjesto u zapletu muških priča, imaju i egoističnu i ambicioznu pretencioznost. Neispunjeni snovi Štefice Cvek jesu erotskog karaktera, ali ni njena egoističnost i ambicioznost nije ostala po strani. Ona je čak i u stanju duboke depresije spremna da se bori za ispunjenje svojih snova i pokreće se u tom smjeru. Depresija, kao jedno od težih psihičkih stanja, u ovom romanu je pripisana ženi, a nema gotovo nijedne muške priče u kojoj muškarac preživljava depresiju. Ne znamo na koji bi način Freudova psihoanalitička orijentacija analizirala ovakvo stanje nemoći i nezadovoljstva, ali znamo da su izvor ovakvog stanja Štefice Cvek oni trenuci koji bi njen život, kada bi se ispunili, oslobodili depresije. To su trenuci, ne veliki događaji. O utjecaju psihoanalize na žensko pisanje, govori Beatrice Slama:

„Međutim, psihoanaliza djeluje i prodire još dublje u govor o ženskome pismu i u ženske „tekstove“. Jer ona je na kraju nametnula sveprisutnost seksa, seksualnosti, digla u zrak stari kršćanski tabu tijela i puti, žudnje i užitka, omogućila da brizne nakon naučne „sumnje“, analitička „slutnja“, upućena u „pronalaženje kroz privide“; frojdovska je psihoanaliza razmakla „granice priznatljivog“ i razbila granice pisma.“5

Pored isticanja seksualnosti, koja nalazi svoje značajno mjesto u romanu „Štefica Cvek u raljama života“, psihoanaliza je preko Freuda došla i do još jedne bitne instance u ženskoj prozi, kao i, inače, u prozi. U svojoj knjizi „Tumačenje snova“ Freud ističe koliko se u snovima zapravo inkorporira ljudska podsvijest. Snovima se u tom smislu približavaju fantazije, maštanja, proročanstva, vizije, itd. Ovdje možemo svrstati san Štefice Cvek u kojem se pojavljuju svi sudionici njenog stanja. Metaforički je u njenom snu predstavljeno njeno psihičko propadanje, i to slikom njenog „topljenja“ poput sapuna. Ona polako iščezava u vidu mjehurića i topi se među vlastitim dlanovima. Ne smijemo zaboraviti ni pokušaj samoubistva Štefice Cvek. Ipak, ovaj pokušaj samoubistva morao je završiti što pozitivnije, kako bi ona na kraju doživjela ono o čemu je oduvijek sanjala, tj. naći ljubav svog života i, kao u bajkama, usrećiti se s njim. No, autorica naglašava riječ „možda“, koja ostavlja i dalje pod upitnikom daljnju sreću Štefice Cvek:
„Kad se nekoga voli, i jednostavne stvari ispunjavaju život radošću.Ne misli se samo na tu osobu, ljubav, nego i na zajedničku kuću, vrt, djecu… Možda njeni snovi nisu bili isprazni i možda će je Mister Frudić uistinu usrećiti.“6

Treba sada razmotriti četvrti i posljednji model različitosti ženskog pisma. To je kulturološki model. Kultura je pojam širokog spektra konotacija, no, nas u ovom kontekstu zanima kultura muškaraca naspram kulture žena. Poznato nam je da su žene u kulturnom i društvenom patrijarhalnom svijetu bile više nego zanemarene. Nisu imale pravo slobodnog mišljenja, izražavanja, glasa, obrazovanja, političkog niti bilo kakvog drugog društvenog angažmana. Bile su predodređene za brigu o porodici i obavljanje kućnih poslova. Muškarci su bili ti koji su pomoću svog obrazovanja zauzimaliradna mjesta, sticali različita znanja, istupali javno i zarađivali za život. Naravno, jasno je da su se u ovakvom ustrojstvu žene osjećale podređenima, pa se mogu izjednačiti s koloniziranim narodima Istoka. Kultura je polje na kojem su žene mogle najprije pokušati dobiti određene kompetencije. Tako su se počele „boriti“ svojim pisanjem. Kako je tekao razvojni put žene prilikom borbe za dobivanje osnovnih prava, objašnjava Elaine Showalter, koja:
„smatra da je ženska podkultura prošla kroz iste faze kao i mnoge druge – crnačka, jevrejska, kanadska, angloindijska, pa čak i američka. To su: faza imitacije preovlađujućih modela dominantne tradicije i pounutarnjenje njenih standarda umetnosti, zatim, faza protesta protiv ovih standarda i vrednosti, i faza odbrane prava i vrednosti manjine, uključujući i zahtev za samostalnošću. Poslednja je faza samootkrića, potrage za identitetom. U ženskom pisanju, Ilejn Šouvolter ove faze naziva Ženstvenom, Feminističkom i Ženskom (Feminine, Feminist, Female).“7

Bitan aspekt ženske kulture i književnosti jeste i književna tradicija. Prethodna književna iskustva žena jednostavno se ne smiju zanemariti u pisanju novih djela. Podržavanje ove tradicije je primjetno i u romanu Dubravke Ugrešić. Štefica Cvek čita Flaubertov roman „Madam Bovary“ i potcrtava ona mjesta u romanu koja bi se mogla identificirati s njenom sudbinom. Citati iz „Madam Bovary“ , koje izdvaja Štefica Cvek, opisuju nezadovoljstvo i bijedan život Eme Bovary, koja je, ako se prisjetimo, kao i glavni lik romana Dubravke Ugrešić, živjela u svijetu snova, maštanja i iščekivanja. Štefica Cvek je pokušala izvršiti samoubistvo, Ema Bovary je to učinila. Štefica, tako, nalazi sličnostis gospođom Bovary, živeći nakratko u svijetu književne fikcije, a bježeći od stvarnosti (isto kao i Ema). Jedan od dijelova romana „Madam Bovary“, u kojem Štefica Cvek pronalazi istovjetnost sebe i Eme, je sljedeći:
„Muškarac je barem slobodan; on može zadovoljavati svoje strasti, putovati po svim zemljama, svladavati sve zapreke i uživati najveću sreću. Ženu, međutim, neprekidno nešto priječi. Nepokretna i u isti mah povodljiva, ona ima protiv sebe svoju putenost i ovisnost o zakonu. Njena volja, poput koprene njezina šešira, koji drži jedna traka, podrhtava pri najmanjem povjetarcu, uvijek je vuče kakva želja, uvijek je zadržava kakav obzir.“ 8

Ovdje se oslikava i suštinska razlika između muškog i ženskog svijeta. Upravo ova kočnica, koja koči mnoge žene, uključujući i gospođu Bovary i Šteficu Cvek, proizvod je višestoljetnog potcjenjivanja ženskog roda i uzdizanja muškaraca.

Kada govorimo o kulturnim elementima uvrštenim u život jedne depresivne i nesretne djevojke, ne možemo zaobići dešavanja poput njenog odlaska u kazalište i na izložbu. Epizodu Šteficinog odlaska na izložbu autorica nije u potpunosti razradila, jer jednostavno nije znala na koji način da postavi Šteficu na mjesto jednog ovakvog kulturnog događaja. Koji god način da je izabrala, kaže, Štefica bi se na kraju rasplakala. Možda ženi još uvijek nije mjesto na jednom ovakvom umjetničkom okupu?

Šteficin odlazak u kazalište, također, nije prošao bez njenog razočarenja i plača, jer joj atmosfera nije odgovarala. Činilo joj se čak da je najmanja prostorija kazališta „mala kutija iz koje više nema izlaza. „Grob…“.“ Prisjetimo se grčkog teatra, rimskog teatra, šekspirijanskog pozorišta. Tu jednostavno nije bilo ostavljeno nijedno mjesto za žene; ni u publici, ni na pozornici. Dakle, diskriminacija žena u prošlosti, veoma se lijepo provlači kroz cijeli roman Dubravke Ugrešić, a posebno kroz prikazivanje ovih kulturnih momenata.

Umesto zaključka

„U zaključku svog rada želela bih da podsetim na jednu veoma popularnu legendu iz bugarske narodne poezije koja je široko rasprostranjena i u drugim zemljama balkanskog regiona, na primer u Rumuniji (M. Elijade (Mircea Eliade) je analizirao u rumunskom kontekstu). Ona govori o grupi muškaraca koji grade crkvu. Oni je zidaju tokom dana ali se crkva svake noći sama poruši. Da bi mogli da završe posao, moraju da prinesu žrtvu, to jest, da u zidove crkve zazidaju jedno živo ljudsko biće. Nema potrebe da naglašavamo da će biti žrtvovana najmlađa i najlepša žena jednog od graditelja crkve. Ova legenda je karakteristična za način na koji patrijarhalna civilizacija iskorišćava žene da bi se sama širila i jačala. Sada, na početku novog milenijuma, to zazidano žensko telo počelo je da govori. Ono pokazuje da nije mrtvo ni otuđeno ni neurotično. Ono jednostavno želi da se oslobodi i počne samo da gradi, bez potrebe da žrtvuje bilo koje drugo telo ili bilo koju drugost zarad ljudske civilizacije.“9

1Zdenko Lešić Nova čitanja. Poststrukturalistička čitanka, Buybook, Sarajevo, 2003., str. 129.

2Dubravka Ugrešić Štefica Cvek u raljama života, Konzor i Samizdat B92, Zagreb; Beograd, 2001., str. 41.

3Ibid., str. 24-25.

4Ibid., str. 12.

5Republika: časopis za književnost, OOUR Knjigotisak, Zagreb, 1983., br. 11-12, str. 97-98.

6Dubraka Ugrešić Štefica Cvek u raljama života, Konzor i Samizdat B92, Zagreb; Beograd, 2001., str. 79

7Ženske studije: časopis za feminističku teoriju, Centar za ženske studije, Beograd, 1996., br. 5/6, str. 74.

8Ibid., str. 55.

9Milena Kirova U čemu je problem s matrijarsima: Žene i kanon u književnosti u Ženske studije: časopis za feminističku teoriju, Centar za ženske studije, Beograd, 2002., str. 127.

Literatura:
1. Zdenko Lešić „Nova čitanja. Poststrukturalistička čitanka“, Buybook, Sarajevo, 2003.
2. „Republika: časopis za književnost“, OOUR Knjigotisak, Zagreb, 1983.
3. „Ženske studije: časopis za feminističku teoriju“, Centar za ženske studije studije, Beograd, 1996.
4. Milena Kirova „U čemu je problem s matrijarsima: Žene i kanon u književnosti“; Ženske studije: časopis za feminističku teoriju, Centar za ženske studije, Beograd, 2002.
5. Sigmund Freud „Tumačenje snova“, Stari Grad, Zagreb, 2001.

Lektira:
Dubravka Ugrešić „Štefica Cvek u raljama života“, Konzor i Samizdat B92, Zagreb; Beograd, 2001.


Slađana Goljanin: rođena 1987. godine, magistrirala na Odsjeku za komparativnu književnost i bibliotekarstvo na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Piše kritike vizualnih umjetnosti i književne kritike (od kojih su mi do sada dvije objavljene u časopisu za književnu i umjetničku kritiku „Novi Izraz“), eseje, pjesme i kratke priče.

 


Izvor fotografije Dubravke Ugrešić: ERSTESTIFUNG.ORG


Pročitajte ostale tekstove ove autorke:
Izložba Ervina Babića „Revolucija to smo mi“ kao obzorje suvremene umjetnosti (Anatomija antinomija, decembar 2011)
Igra elemenata realnosti i fantastike u pričama Jorgea Luisa Borgesa (Igraj, igraj, igraj, avgust 2012)

Ovaj članak je objavljen u martu 2012, u okviru temata Ecce Femme.

Pročitajte ostale tekstove objavljene u rubrici Reč i misao.

Related posts

Boris Petrović, Melanholija kroz prostor i vreme

Libartes

Dinko Kreho, Jezici Dylana Doga

Groteska koja sili na razmišljanje – “Mrtve duše”

Libartes