Image default
Reč i misao

Igra elemenata realnosti i fantastike u pričama Jorgea Luisa Borgesa

Piše: Slađana Golijanin

Borgesova proza je, posebno u okviru anglosaksonskog kruga kritičara, označena kao „metaphysical fiction“. Ovakva sintagma upućuje na karakterističan borgesovski spoj realnog i fiktivnog, u kojem se u postojanim elementima otkrivaju elementi nepostojećeg, prije nego obrnuto. Upravo zbog ovako originalnog pristupa koncipiranjapriča, Borges se ne uklapa ni u jednu tradiciju evropske književne fantastike. Zato o njemu treba govoriti kao o postmodernom piscu, kod kojeg je historijsko prisutno jedino u obliku priča, i to takvih priča koje nas „zavode“ svojom metafizičkom pozadinom. Njega, tako, najprije zanima povijest ideja i ljudskih konstrukcija, koje potom podvrgava različitim strategijama naracije, počevši od jednostavnog nacrta za moguću priču. Dakle, zastupa određenu „metaforu teksta“ kao žudnju za metafizičkim sintezama, odnosno za koncepcijom vječnosti. Na ovom mjestu je bitno spomenuti promišljanje Tvrtka Kulenovića o Borgesovom spoju nespojivog i stvaranju nekih novih, do tada potpuno nepoznatih svjetova. U tom kontekstu, Kulenović kaže:

„(…) Borhes nije toliko onaj koji postavlja metafizička pitanja koliko onaj koji oblikuje metafizičke slučajeve, daje lik nepostojećem. Sa takvim ciljem pred očima on i „muštra“ svoju imaginaciju koja već po definiciji „podrazumeva unepostojavanje realnog, što je peduslov nastajanja „druge“ realnosti, „presagrađenog svemira“ (P. Džadžić). (…) Pri tome, Borhes je pisac koga ne intrigira toliko draž nepostojećeg kao takva, koliko virulentnost načina na koji su mogućnosti implicirane u datostima.“1

Obraćajući pažnju na prethodni citat, a imajući u vidu konkretne Borgesove priče, prekrajanje svemira u njima je očigledno. U priči „Alef“, uvrštenoj u istoimenu zbirku priča, Alef je tačka perspektive u prostoru koja obuhvata beskonačnost. S pravom Muris Idrizović kaže da u ovoj priči „Borges gradi hipotezu jedne stvarnosti koja je, na način kako je postavljena, beskonačna.2 Tako je Borgesov Alef tačka koja obuhvata sav prostor zemaljske kugle, promatran iz raznih uglova.

„Prečnik Alefa bio je neka dva ili tri santimetra, ali kosmički prostor bio je tu u nesmanjenoj veličini. Svaka stvar (recimo, Mjesec, ogledalo) bila je beskonačno mnogo stvari jer sam je ja jasno vidio iz svih tačaka u kosmosu. Vidio sam prostrano more, vidio sam zoru i sumrak, vidio sam ljudsko mnoštvo Amerike, vidio sam prosrebrenu paukovu mrežu u središtu jedne crne piramide, vidio sam oronuli lavirint (u Londonu), (…).“3

Borgesova okupiranost simbolima lavirinta i ogledala, kao onih preko kojih najlakše, ali najupečatljivije, može prikazati prelamanje različitih (izmišljenih i postojećih) svjetova, i njegova autoreferencijalnost, koja mu osigurava specifičnu tačku gledišta, samo su neki od izuzetno bitnih postupaka njegove pripovjedačke vizije. Unoseći sebe u pripovijedanje, Borges naglašava i mogućnost postojanja drugih posmatrača ili aktera. Pored simbola lavirinta i ogledala, takvom pripovjedačkom vizijom obuhvata i tematiku smrti koja je obrađena u priči „Mrtvac“:

„Tu nastaju brutalne okolnosti. Žena pokušava da se otrgne, ali dva čovjeka je hvataju za ruke i bacaju na Otaloru. Sva u suzama, ona mu ljubi lice i grudi. Ulpijano Suares vadi revolver. Prije no što će umrijeti, Otalora shvata da su ga izdali u samom početku, da je već tada bio osuđen na smrt, da su mu dozvolili ljubav, vlast i pobjedu jer su ga već smatrali mrtvim, jer je za Baudeiru bio mrtav. Gotovo s prezirom, Suares povuče obarač.“4

Borges u svojim pričama zapravo svjedoči o nemogućnosti čovjeka da bilo šta promijeni ili učini za sebe, jer zna da ga u krajnjoj liniji sigurno čeka samo jedno — smrt. Dakle, sve je unaprijed osuđeno na neuspjeh. Možda Borges, priznajući besmisao postojećeg svijeta, gradi nove ne bi li pronašao neki smisao. Taj smisao, koji je zasnovan na fikciji i prividu, možda ne može biti istina stvarnosti, i on to naglašava upozoravajući čitaoca na koji način je sačinio svoju viziju. U osnovi su dvije stvarnosti: ona koja nas okružuje i vizija iz fantazije. Stvarnost u kojoj živimo postaje metafora, na kojoj autor gradi jedan sasvim nov, nepoznat, neviđeni svijet — svijet imaginacije. U ovom svijetu nema ni određene zemlje, ni čovjeka, već jedino novog ustrojstva svemira. O ovome svjedoči sljedeći citat iz priče „Asterionova kuća“: „Nisam samo izmišljao igre, već sam razmišljao i o kući. Svi njezini dijelovi ponavljaju se više puta, bilo koje mjesto takođe je neko drugo mjesto. Nema u joj jedne cisterne, jednog dvorišta, jednog pojila, jednog odmarališta; ima četrnaest (bezbroj) odmarališta, pojila, dvorišta i cisterni. Kuća je velika kao svemir; bolje rečeno, ona jeste svemir. Međutim, prolazeći pored svih tih cisterni, kroz dvorišta, kroz prašnjave hodnike od sivog kamena, stizao sam na ulicu, odakle sam vidio hram svjetlosti i more (…). Tad sam shvatio, takođe, da ima četrnaest (bezbroj) mora i hramova.“5

Ucrtavanje ovozemaljskog u kosmičko prisutno je u cjelokupnom Borgesovom opusu, i to prvenstveno kao potvrda činjenice da je čovjek svugdje, ali da ga nigdje nema. Čovjek, kao ni mora, hramovi, dvorišta, odmarališta, pojila, nije određen. Iz te perspektive sveprisutnog posmatrača, junak, zajedno s čitaocem može da vidi i dan i noć, zemljinu kuglu, zalazak Sunca, cirkulaciju krvi, pa čak svoju utrobu i svoje lice. U osnovi otkrivamo igru duha i smisla, u kojoj je sve nejasno i prepušteno pretpostavkama.

Borgesove priče, a, isto tako, i djela ostalih autora, nezamisliva su bez postojanja prethodnih produkata književnosti. Michel Foucault tvrdi da je svaka knjiga čvor unutar mreže knjiga. Kod Borgesa je to na prvi pogled neizostavno, pa ne čudi što ga mnogi nazivaju mitotvorcem, koji je i sam u svojim tekstovima nerijetko naglašavao važnost osvrtanja na prethodna književna ostvarenja, a posebno na mitove. Borgesove priče imaju prizvuk dokumentirane stvarnosti; one u koju je jako teško ne povjerovati. Međutim, i stvarnost iz njegovih snova djeluje ništa manje ubjedljivo, te u nekim slučajevima ne znamo sa sigurnošću da li je riječ o realnom ili fantastičnom. Tvrtko Kulenović govori o načinu Borgesovog stvaranja svjetova:

„Dok se pisac kreće u krugu prepoznatljivih sadržaja, sve je uredu: on ponovo stvara ono što je bog već jednom stvorio, zbog čega ga je već Platon osudio i izvrgao ruglu. Ali kako je moguće biti metafizički pisac, izvlačiti stvari iz nepostojećeg, a da se pri tom ne bude lično bog? Zapravo i nije moguće: jedini je Borhes u našem vremenu to mogao. Neko je napisao da ona čudesna opojnost, neobjašnjiva prijemčivost Borhesovog pripovijedanja proizlazi otuda što to i nije nikakvo pripovijedanje, nego neka vrsta kaligrafije: pismo kojim se neka viša bića među sobom dopisuju, a mi, ljudi, vidimo samo njegovu ljepotu, ne razumijući njegov smisao.“6

Borgesova pretežno novelistička proza upozorava na mogućnosti proznih oblika kao igre, intelektualne kombinatorike, sukobljavanja stvarnih motiva s fantastičnim. U tom smislu, fantastični motivi nisu prihvaćeni samo kao mogući, nego i kao legitimni u modeliranju svijeta, čak kada se radi o društvenoj stvarnosti. Obične kategorije vremena i prostora gube ovdje svoju vrijednost, tako da stičemo dojam alogičnosti svijeta u kojem je pojedinac nemoćan i postaje igračka u rukama nekih nepoznatih snaga kojima se ne može oduprijeti. To je očigledno u priči „Nevjerovatna varalica Tom Kastro“, iz zbirke priča pod nazivom „Univerzalna istorija beščašća“, u kojoj glavni lik ne može pobjeći od sudbine koliko god se trudio. Svjestan toga na kraju, on postaje razapet između riječi koje izgovara, a, također, i paraliziran za svako potencijalno djelovanje. Priča završava ovako:

„Kada je došao kraj ovom poslednjem — zatvorskom — gostoprimstvu, obišao je sela i gradove Ujedinjenog Kraljevstva, držeći male govore u kojima se proglašavao nevinim ili je potvrđivao svoju krivicu. Njegova skromnost i žudnja da se dopadne bili su toliko postojani da je mnogih noći počinjao odbranom, a završavao priznanjem, uvek u službi raspoloženja publike.

Umro je 2. aprila 1898. godine.“7

Smrt stoji kao pečat na kraju skoro svake Borgesove priče, poput onoga što je jedino sigurno u moru neodređenosti. Nesklad između privida i stvarnosti se ne može pomiriti, i sve predstavlja svojevrsnu igru vremena s beskrajem.

„Možda je sveopća povijest povijest nekoliko metafora. (…) U tom obeshrabrenom stoljeću, apsolutni prostor koji je nadahnuo Lukrecijeve heksametre, apsolutni prostor koji je Brunu bio oslobođenje, postade labirint i ponor Pascalu. On je mrzio univerzum i želio je slaviti Boga, ali je Bog, za njega, bio manje stvaran od omrznutog univerzuma. Tužio se što nebeski svod ne govori, usporedio je naš život sa životom brodolomnika na pustom otoku. Neprestance je osjećao teret fizičkoga svijeta, osjećao je vrtoglavicu, strah i samoću i pretočio ih u ove riječi: „Priroda je beskrajna kugla kojoj je središte posvuda, a površina nigdje.“ (…) Možda je sveopća povijest povijest različite intonacije nekoliko metafora.“8

Literatura:
1. Tvrtko Kulenović „Lektira“, Svjetlost, Sarajevo, 1978.
2. Tvrtko Kulenović „Rezime“, Slovo, Sarajevo, 1995.

Lektira:
1. Jorge Luis Borges „Alef“, BH MOST, 1999.
2. Jorge Luis Borges „Univerzalna istorija beščašća“, PAIDEIA, Beograd, 2002.
3. Jorge Luis Borges „Sabrana djela. Aleph. Druga istraživanja“, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1985.

1Tvrtko Kulenović Lektira, Svjetlost, Sarajevo, 1978., str. 10-11.
2Jorge Luis Borges Alef , BH MOST, 1999., str. 6-7.
3Ibid., str. 25-26.
4Ibid., str. 58.
5Ibid., str. 84.
6Tvrtko Kulenović Rezime, Slovo, Sarajevo, 1995., str. 184.
7Jorge Luis Borges Univerzalna istorija beščašća, PAIDEIA, Beograd, 2002., str. 28.
8Jorge Luis Borges Sabrana djela. Aleph. Druga istraživanja, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1985., str. 100-102.


Slađana Goljanin: rođena 1987. godine, magistrirala na Odsjeku za komparativnu književnost i bibliotekarstvo na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Piše kritike vizualnih umjetnosti i književne kritike (od kojih su mi do sada dvije objavljene u časopisu za književnu i umjetničku kritiku „Novi Izraz“), eseje, pjesme i kratke priče.

 

 

 


Pročitajte ostale tekstove ove autorke:
Izložba Ervina Babića „Revolucija to smo mi“ kao obzorje suvremene umjetnosti (Anatomija antinomija, decembar 2011)
Žensko pismo u romanu Dubravke Ugrešić „Štefica Cvek u raljama života” (Ecce femme, mart 2012)

Ovaj članak je objavljen u avgustu 2012, u okviru temata Igraj, igraj, igraj.

Pročitajte sve tekstove objavljene u rubrici Reč i misao.

Možda će vas zanimati i:

Fraktalne apokalipse Džejmsa G. Balarda

Povezani članci

Pripovedačka otmenost Ljubice Arsić

Fraktalne apokalipse Džejmsa G. Balarda

Život posle Apokalipse: Šta je bilo posle

Ostavite komentar