Utjecaj Komedije dell’arte na modernog glumca i na modernu dramu
Piše: Silvio D’Amico
Komedija dell’arte, koju su neki držali prvenstveno narodnim spektaklom, daje i jedan od najznačajnijih dokumenata o tome u čemu se između XVI i XVIII stoljeća uprkos naporima katolika i protestanata, isusovaca i jansenista, sastojalo intimno propadanje stanovitih društvenih klasa, onih klasa, naime, koje su je sandbijevale najboljim gledaocima. Pa ako su oni što su zbog ćudorednih razloga prosvjedovali jamačno bili u manjini, oni što su s estetskoga motrišta odbacivali njezine prikazbe može se reći da gotovo i nisu postojali. U Francuskoj je slučaj Malherbea kojemu se komedija dell’arte nije sviđala bio više jedinstven nego rijedak.
Ne bi ipak bilo neumjesno primjetiti kako se i u tom slučaju etički sud može složiti s estetičkim. Komedija dell’arte, bar koliko se to moglo rekonstruirati modernim istraživanjem, nije bila književna pojava, nije bila pjesnička pojava.
Tonelli ju je smatrao nečim što ima jednaku važnost kao barok u likovnim umjetnostima, samo, razumije se, kao barok koji se burno pojavio i raspršio poput vihora. Ona ne pripada povijesti drama, nego povijesti kazališta, kazališta kao scene i tehničke organizacije. Njezina je golema važnost bila u pokušaju, junačkom pokušaju u razdoblju opadanja drame, da se odrekne dramatičara, da istakne pjesnika. To je pokušaj Šestero osoba Pirandellovih, koje kad ih dobro pogledamo uopće ne traže pisca, dapače žele ga isključiti da bi se oslonile jedino na glumce. To će reći da žele nemoguće, pa otud i njihov slom. I povijest komedije dell’arte, kad se promatra kao napor prema pravoj poeziji (poeziji od poiesin, činiti, praviti), također je povijest jednog sloma. Što od nje ostaje nije trajno djelo, to je blistava uspomena.
No komedija dell’arte daje nam zaista pozitivnu poruku promatramo li je s gledišta na koje se u svojoj definiciji odnosi riječ arte: glumčeva arte, to jest umjetnost. Posve suprotno za onome što su mislili i tvrdili za to nepozvani i lijeni romantici i njihovi sljedbenici, temeljna vrlina talijanskih glumaca nije se sastojala u neuglađenu prepuštanju nagonu, kao što su činili genijaloidni diletanti ili histrioni na trgu. Ako su glumci dell’arte bili djelomice i onako kako smo objasnili improvizatori, to nipošto ne znači da su bili improvizirani glumci; dapače, znači baš obrnuto, bili su prvi glumci koji su iskustvo u umjetnosti stekli dugom i redovitom pripravom prenošenom često od oca na sina. Tu je bila tajna kako su stoljećima mogli čak i sjenama davati tijelo.
Glumci dell’arte dali su Europi, kako je dobro pripomenuo Croce, organizaciju modernog glumišta. U njemu su, s vremenom, iščezle maske, ali na njihovu su mjestu stoljećima ostale uloge, odnosno naznake duhovnih i fizičkih granica preko kojih nijedan glumac ne može ići baš zato što je čovjek pa prema tome ograničen. Pa ako se danas u Francuskoj, Njemačkoj i u Rusiji ne samo učeni ljudi već i glumci i njihovi učitelji sa sjetom vraćaju komediji dell’arte to ne čine u romantičnom smislu, kao slavitelji pjesničkog sadržaja koji ona nije imala, nego u tehničkom smislu, kao uzoru glumačke umjetnosti.
S druge strane talijasnki glumci dell’arte, dva i po stoljeća skitnice od Istoka do Zapada, nisu samo poučili u glumi cijelu Europu, učinili su i više od toga. Sa svojim formularima i sa svojim scenarijima, oni kazališnom svijetu što ih je išao slušati prenijeli neku vrstu kazališne biti, posebice komičke, koju su nagonski naslijedili od latinskog teatra i od teatra Južne Italije. To je poslužilo kao pouka i novim piscima, a to su bili u Španjolskoj Lope de Vega i u Engleskoj Shakespeare, obojica prožeti duhom talijanske renesanse i obojica znalci i obožavatelji talijanske komedije dell’arte, od koje su obilno uzimali motive i tehničke postupke. U Francuskoj je to bio glumac, reditelj i pisac, izravan učenik velikog Scaramuccije, Moliere, a u Italiji pjesnik koji je iz već ukrućenih maski stare komedije dell’arte na nov život izvukao zaplete i obraze nove komedije, Carlo Goldoni.
Preuzeto iz: Povijest dramskog teatra, Matica Hrvatska, Zagreb 1972.
S talijanskog preveo: Frano Čale
Silvio D’Amico (1887. – 1955.) – talijasnki teatrolog, pisac i pozorišni kritičar, jedan od boraca za modernizaciju talijanskog pozorišta. Prvi je u Evropi organizirao rad na pozorišnoj enciklopediji, a među njegovim djelima zasigurno je najpoznatija opsežna pozorišno-povijesna studija Povijest dramskoga teatra (Storia del teatro drammatico, 1939–1940).
Članak koji ste upravo pročitali je besplatan, ali je na njega uloženo vreme (i novac). Podržite Libartes i pomozite nam da budemo još kvalitetniji!
Libartes je nezavisni projekat, neprofitni, što znači da se finansira samo zahvaljujući slobodnim donacijama. Redakcija, kao i saradnici, prevodioci, učestvuju volonterski na projektu, ali kako bi se održao kvalitet, kompetentnost i neophodno održavanje čitavog posla, potrebno je vreme , kao i određeni finansijski izvori. Vašim doprinosom bismo mogli da budemo još zanimljiviji i kvalitetniji! Donirajte već danas!