Image default
Reč i misao

Silvio D’Amico, Machiavellijeva Mandragora

Machiavellijeva Mandragora

Piše: Silvio D’Amico

Umjetnost u potpunosti trijumfira s remek-djelom Niccoloa Machiavellija (1469 – 1527). Pošto se vježbao oponašajući Aristofanove Oblake u komediji kojoj je naslov Le maschere (Krinke) i prevodeći Terencijevu Djevojku s otoka Andra, odjednom uzima temu tipičnu za Boccacciovu novelu, scenski je obradi i tako nastane Mandragola (1520). Čini se da je to samo šala, ali pjesnik ju je uzdigao do usijane atmosfere, dao joj je značenje koje sažimlje i prevladava stoljeće. Rido, ma il riso mio non passa drento: to je komika koja užasava, koja zaleđuje.

Zaplet je više nego poznat. Riječ je o jednom mladiću, Callimacu, ludo zaljubljenu u mladu i lijepu, bojažljivu i pobožnu Lucreziju udanu za starog i budalastog doktora Niciu, koji je sav očajan što nema djece, ali misli na sve drugo prije nego na to da je tome on kriv kao muž. Kad bi se Callimaco izravno obratio Lucreziji, sigurno je da od njene čestitosti ne bi ništa postigao. Ali po savjetu Ligurija, varalice koji zna s kim ima posla, položaj se okreće. Žena će biti nagovorena. A tko će je nagovoriti? Baš oni koji bi je od toga najviše morali odvraćati, a to su njezina majka Sostrata, njezin ispovjednik fra Timoteo i konačno sam njezin muž, gospar Nicia. Kako? Stavljajući na znanje Niciji da će postati ocem, samo ako žena proguta neku mandragoru iliti čudotvoran napitak od kojeg svaka žena postaje plodnom. Budući da, međutim, prvi muškarac koji opći sa ženskom što je na taj način učinjena rodnom, upija smrtonosan sok koji ga ubija, treba da Lucrezija, pošto popije mandragoru, samo jednom potajno primi bilo kojeg neznanca, prvog snažnog mladića koji bude obnoć prolazio ulicom, koji će biti uhvaćen u zamku, povezan i začepljenih usta. On će (dakako Callimaco, samo što to ne znaju ni muž ni žena) tako biti njoj po mraku doveden i, kad obavi svoju zadaću, otpušten, a poslije toga će gospar Nicia nastaviti svoje supružničke dužnosti sa sigurnim uspjehom. Da se Nicia od razumljiva početna nepovjerenja dovede do pristanka i čak oduševljenja nije potrebno mnogo truda. Mnogo je teže privoljeti Lucreziju. I u tom času pored slijepe gluposti majčine, hvata se u kolo, zahvaljujući milodaru, ispovjedniku. Posljedice svatko može zamisliti. Pošto je jednom osjetila razliku između Nicije i Callimaca, Lucrezija se više neće zadovoljiti onim potajnim susretom, pa ako Nicia dobije sina,  to baš neće zahvaliti mandragori.

Šala, rekosmo. No u njoj ima jedna novost, koju možda gledaoci tog doba nisu zapazili, a sastoji se iz toga što se na njezinoj pozornici, između kuća koje više od dvije tisuće godina stoje na uobičajenom trgu, nalazi crkva: katolička Crkva. Iz te je crkve jednog dana izašla crkvena drama, dok sad iz nje izlazi komedija prijevare i besramnosti.

Ne znam je li itko ikad opazio kao ova Mandragola u povijesti kazališta zaista zauzima suprotan pol u odnosu na srednjovjekovno crkveno prikazanje. I to ne samo, razumije se, zbog scenske tehnike koja je u biti klasična, nego zbog duha koji je prožimlje i koji je iznutra pokreće. Veliki motiv crkvene drame, Čudo, tu je postao specifičan lijek koji na prijevaru spletkar predlaže starom glupanu. Cio srednji vijek, od Miracles de Noter Dame do pobožnih priča o Svetoj Ulivi, o Rosani i o Stelli, čini se da je oklijevao iznijeti kao primjer ženske kreposti junakinje pasivnosti, poslušnosti i trpljenja po svaku cijenu. A Machiavelli eto postavlja na scenu čednu, jednostavnu i poslušnu suprugu, koju pokoravanje i pasivnost vode ravno do izopačenosti. Dadnete li ženi (ili čovječanstvu) kao najvišu etičku normu da pasivno prihvati zapovijed koju nalažu pretpostavljeni ili Crkva, dovoljno je da se pretpostavljeni zovu Sostrata, majčin autoritet u službi najpopustljivije gluposti, dovoljno je da je Crkva fra Timoteo odnosno katolicizam na djelu kako ga je mogao shvatiti jedan Machiavello u šesnaestom stoljeću, urođena i već dobroćudna amoralnost, utilitarizam sav u blagu dokazivanju – i Lucrezija će (ironija junačkog rimskog imena) po njihovu nagovoru postati plijenom zavodnika.

Jasno je da za pobijanje pjesnikove teze ne bismo trebali biti učitelji teologije. Ali jasno je također da je u tome moral njegovih pet činova. Zgusnuti i uzavreli, oni blago vode prema sladokusnom raspletu preko sjajnog, neobuzdanog, vrlo živopisnog dijaloga, koji u krešendu, neusporedivom snagom otkriva likove malog komičkog svijeta, ne više one uobičajene marionete na koje su se sveli fratri, prevaranti i nasamareni muževi kojima je obilovala naša novelistika, nego stvorenja u trzaju, promatrana nekom hladnom objektivnošću, koja žive kao obični ljudi, a ipak već uzdignuta do tipova.

No, je li fra Timoteo, koji je stožer zbivanja, lik pretvorice onog tipa, recimo, kao što su Aretinov Ipocrito ili svodnica bogomoljka? Ili pak u njegovoj prikazbi ima nečeg nova, dubljeg? Nisu rijetki tumači koji brižljivo odgovaraju da je fra Timoteo izopačen i oruđe izopačenosti, ali dobronamjerno ili gotovo tako. Samo što razlozi s pomoću kojih fratar nagovara Lucreziju ne pokazuju nevinost ili bezazlenost. Oni su najoštrije izrugivanje stanovite katoličke kazuistike. Pripovijeda se da su se papa i kardinali pred kojima se djelo prikazivalo tome smijali. U tom slučaju njegov pravi smisao shvatili smo tek mi moderni ljudi, koji tom komedijom možemo objasniti povijest duha dvaju stoljeća, onog koje joj je prethodilo i onog koje joj je slijedilo.

Hladnoća sasvim drugačije prirode prožimlje moralizam, molierovski ante litteram, Clizije, gdje je Machiavelli oponašao Plautovu Casinu: to je ljubavno suparništvo između starca i njegova mlada sina, s pobjedom potonjeg, što će reći prirodnog prava i razborita poštenja. I tako je Mandragola osamljeno remek-djelo, koje je reklo bi se slučajno nastalo zahvaljujući tome što se gotovo hirovito na području glumišta pojavio genijalan čovjek koji se obično bavio drugim stvarima.

Preuzetno iz: Povijest dramskog teatra, Matica Hrvatska, Zagreb 1972.

S talijanskog preveo: Frano Čale


Silvio D’Amico (1887 – 1955) – talijasnki teatrolog, pisac i pozorišni kritičar, jedan od boraca za modernizaciju talijanskog pozorišta. Prvi je u Evropi organizirao rad na pozorišnoj enciklopediji, a među njegovim djelima zasigurno je najpoznatija opsežna pozorišno-povijesna studija Povijest dramskoga teatra (Storia del teatro drammatico, 1939–1940).

Članak koji ste upravo pročitali je besplatan, ali je na njega uloženo vreme (i novac). Podržite Libartes i pomozite nam da budemo još kvalitetniji!

Libartes je nezavisni projekat, neprofitni, što znači da se finansira samo zahvaljujući slobodnim donacijama. Redakcija, kao i saradnici, prevodioci, učestvuju volonterski na projektu, ali kako bi se održao kvalitet, kompetentnost i neophodno održavanje čitavog posla, potrebno je vreme , kao i određeni finansijski izvori. Vašim doprinosom bismo mogli da budemo još zanimljiviji i kvalitetniji! Donirajte već danas!

Povezani članci

Jelena Pilipović, Vergilijev dar

Strah od slobode? (Margaret Atvud, “Sluškinjina priča”, Laguna)

Jelena Nidžović, “Blizanačka trilogija” Agote Kristof

Ostavite komentar