Image default
Reč i misao

Jhumpa Lahiri, Razgovori

RAZGOVORI

Piše: Jhumpa Lahiri

Iz knjige Drugim riječima (In altre parole) autorice Jhumpe Lahiri

Sa italijanskog jezika prevela Amina Bulić

Po povratku u Ameriku, želim nastaviti govoriti italijanski. Ali s kime? Poznajem nekoliko osoba u New Yorku što ga savršeno znaju. Sramim se razgovarati s njima. Potreban mi je neko s kim se mogu mučiti, mogu pasti.

Jednog dana odlazim na Univerzitet New York, na Italijanski institut, kako bih intervjuirala slavnu rimsku spisateljicu koja je osvojila nagradu Strega. Našla sam se u dupke punoj sali, u kojoj svi osim mene govore besprijekornim italijanskim.

Direktor mi želi dobrodošlicu. Kažem mu da sam željela uraditi intervju na italijanskom. Kako sam učila jezik godinama unazad, no ne umijem ga dobro pričati.

„Potreba vježbati”, kažem mu.

„Trebaš vježbati”, odgovara mi ljubazno.

Godine 2004. muž mi nešto donosi. Djelić papira otrgnut s oglasa koji je slučajno ugledao na ulici u našem kvartu u Brooklynu. Na njemu je stajalo: „Naučite italijanski.” Smatram to znakom. Pozivam broj, zakazujem susret. U moju kuću stiže simpatična, energična žena, također milanskih korijena. Poučava djecu u jednoj privatnoj školi, stanuje na periferiji. Pita me otkud to da ja želim naučiti italijanski.

Objašnjavam da na ljeto idem u Rim kako bih učestvovala na još jednom književnom festivalu. Čini se razumnim motivom. Ne otkrivam joj da je italijanski jezik moj ćejf. Da gajim nadu – radije, čak san – da ga bolje znam. Ne uviđam da tražim način da održim na životu jezik koji nema veze s mojim životom. Koji mi stvara tjeskobu, zbog kojeg se osjećam necjelovitom. Kao da je italijanski neka knjiga koju, koliko god se uspinjala, nisam mogla pročitati do kraja.

Sastajemo se jednom sedmično na satak. Trudna sam, moja kćerka će se roditi u novembru. Pokušavam malo popričati. Na kraju svakog predavanja, ona mi daje dugačku listu riječi koje su mi nedostajale u toku razgovora. Marljivo prolazim kroz listu. Stavljam je u fascikl. Ne mogu ih upamtiti.

Na festivalu u Rimu uspijem s ponekim razmijeniti tri, četri, možda pet rečenica. Nakon toga se zaustavljam; nemoguće mi je išta više reći. Brojim rečenice kao udarce loptice u teniskom meču, kao zamahe kad se uči plivati.

Vratimo se metafori jezera, onog koje želim preplivati. Sada mogu koračati kroz vodu, do koljena, do pojasa. Ali i dalje moram tabanima doticati dno. Preciznije, primorana sam činiti isto što rade oni što ne znaju plivati.

Unatoč razgovorima, jezik ostaje nedostižna komponenta, iščezavajuća. Pojavi se samo zahvaljujući mojoj nastavnici. Ona ga učini prisutnim u mojoj kući na sat vremena, potom ga odnese sa sobom. Čini se konkretnim, opipljivim, samo kada sam zajedno s njom.

Rađa se moja kći, prolaze još četiri godine. Završavam još jednu knjigu. Nakon njenog objavljivanja 2008. godine ponovo dobijam poziv u Italiju da je promoviram. Kako bih se pripremila, nalazim novu nastavnicu. Mladu i pažljivu entuzijastkinju iz Bergama. Ona također jednom sedmično dolazi k meni. Jedna pored druge na kauču razgovaramo. Sprijateljujemo se. Moje se razumijevanje tu i tamo poboljšava. Nastavnica me mnogo ohrabruje, kaže mi da dobro govorim jezik i da ću u Italiji proći uspješno. No, to nije istina. Kada odlazim u Milano i pokušavam zvučati inteligentno, govoriti tečno, konstantno obraćam pažnju na greške, kojih se stidim, koje me zbunjuju, osjećam se obeshrabrenom više nego ikad.

Od 2009. počinjem raditi s trećom privatnom profesoricom. Jednom Venecijankom koja je prije više od trideset godina doselila u Brooklyn te je i djecu podigla u Americi. Udovica je, stanuje s umiljatim psom što joj se uvijek mota oko nogu, u kući obrasloj glicinijama, u blizini mosta Verazzano. Potrebno mi je skoro sat vremena da stignem do nje. Putujem metroom do granice Brooklyna, gotovo do zadnje stanice.

Volim ovo putovanje. Izlazim iz kuće, za sobom ostavljam sve drugo u svom životu. Ne mislim na svoje pisanje. Na nekoliko sati zaboravim ostale jezike koje poznajem. Svaki put mi se to doima poput kratkog bijega. Očekuje me mjesto u kojem je samo italijanski važan. Sklonište na kojem se oslobađa jedna nova stvarnost.

Mnogo mi je draga moja profesorica. Iako se četiri godine persiramo, ostvarujemo blizak, porodičan odnos. Sjedimo u kuhinji na klupi uz njen mali sto. Vidim njene knjige na policama, fotografije njenih nećaka. Predivne mjedene lonce obješene po zidovima. U njenoj kući počinjemo ispočetka: koncidionalna rečenica, indirektni govor, upotreba pasivne forme. S njom mi se moj projekt čini prije mogućim negoli nemogućim. S njom se moja čudna predanost jeziku doima više pozivom negoli glupošću.

Razgovaramo o našim životima, o stanju u svijetu. Radimo pregršt vježbi, suhoparnih ali nužnih. Profesorica me neprekidno ispravlja. Slušam je, pravim bilješke u sveščici. Po završetku predavanja osjećam se iscrpljeno, no već spremno za sljedeće. Nakon što sam je pozdravila, nakon što je zatvorila vrata za mnom, jedva čekam da se vratim.

U određenom trenutku lekcije s venecijanskom profesoricom postaju moja omiljena obaveza. Učeći s njom, ukazuje se naredni neizbježni korak u ovom mom čudnom jezičkom putovanju. U jednom momentu odlučujem se preseliti u Italiju.


Nilanjana Sudeshna “Jhumpa” Lahiri rođena je 1967. godine u Sjedinjenim Američkim Državama. Autorica je poznata po svojim kratkim pričama, romanima i esejima. U skorije vrijeme osim na engleskom, piše i na italijanskom jeziku. Njen književni prvijenac zbirka kratkih priča Interpreter of Maladies (1999) nagrađen je Pulitzerovom nagradom za književnost kao i PEN-ovom / Hemingwayevom nagradom. Godine 2011. Lahiri se seli u Rim. Od tada je objavila dvije knjige eseja, a 2018. godine objavljuje prvi roman na italijanskom jeziku naziva Dove mi trovo. Neke od vlastitih radova kao i radove drugih autora prevela je s italijanskog na engleski jezik.

Od 2015. godine profesorica je kreativnog pisanja na Univerzitetu Princeton. U decembru 2015. godine u New Yorkeru objavljuje esej Teach Yourself Italian, u kom piše o svom iskustvu učenja italijanskog jezika. U eseju obznanjuje kako ubuduće piše isključivo na italijanskom. Iste godine objavljuje i svoju prvu knjigu na italijanskom pod naslovom In altre parole. U njoj Lahiri, kombinirajući esejistički i autobiografski stil s fikcijom, neposredno opisuje svoj odnos s italijanskim jezikom, koji se otkriva kao duboko ličan, emotivan i unekoliko metafizičan. Knjiga prati njen dugogodišnji proces učenja ovog jezika, a ujedno otvara i teme identiteta, egzila, autorstva te kompleksnosti spisateljskog kreativnog procesa.

Related posts

Buđenje u san (Kejt Šopen, „Buđenje”, Službeni glasnik, 2011)

Libartes

Aleksandra Jovičić, Oskrnavljena tela (“U talasima tela“, Željana Vukanac, Književna radionica Rašić, 2020)

Biti književni disident

Libartes