Image default
Reč i misao

Jhumpa Lahiri, Egzil

EGZIL

Piše: Jhumpa Lahiri

Iz knjige Drugim riječima (In altre parole) autorice Jhumpe Lahiri

Sa italijanskog jezika prevela Amina Bulić

Moj odnos s italijanskim jezikom razvija se u egzilu, u stanju odvojenosti.

Svaki jezik pripada određenom mjestu. Može migrirati, može se širiti. No obično je vezan za geografski teritorij, za zemlju. Italijanski prije svega pripada Italiji, dok ja živim na drugom kontinentu, gdje se s njim ne može lahko susresti.

Mislim na Dantea koji devet godina iščekuje da progovori sa Beatrice. Mislim na Ovidija prognanog iz Rima u dalek kraj. Na jezičku predstražu, okruženu tuđinskim zvucima.

Mislim na svoju majku, koja u Americi piše poeziju na bengalskom. Gotovo čak pedeset godina nakon što se doselila, ona ne može pronaći knjigu napisanu na njenom jeziku.

U određenom smislu svikla sam na svojevrsni jezički egzil. Moj maternji bengalski u Americi je strani jezik. Kada se živi u zemlji u kojoj se vaš jezik smatra stranim, moguće je iskusiti osjećaj neprekidnog otuđenja. Riječ je o tajnom jeziku, nepoznatom, lišenom korespondencije s okolinom. Nedostatku što stvara distancu unutar sebe.

U mom slučaju postoji druga distanca, drukčiji raskol. Ne poznajem bengalski perfektno. Ne znam ga ni čitati ni pisati. Govorim ga s naglaskom, bez samouvjerenosti, zbog čega sam uvijek uviđala neku nepovezanost između mene i njega. Zbog toga vjerujem kako je moj maternji jezik, paradoksalno, ujedno i strani jezik.

No, kada je riječ o italijanskom, egzil ima drukčije obličje. Italijanski jezik i ja još se uvijek nismo ni upoznali, a već smo se udaljili. Moja nostalgija doima se kao glupost. Pa ipak, osjećam je.

Kako je moguće da se osjećam prognana iz jezika koji i nije moj? Koji ne poznajem? Možda zbog toga što sam ja spisateljica koja nijednom jeziku ne pripada posve.

Kupujem knjigu. Naslovljena je Teach Yourself Italian. Naslov je to poticajan, pun nade, mogućnosti. Kao da je moguće samostalno učiti.

Kako sam prije mnogo godina učila latinski, prva poglavlja ovog priručnika bila su mi poprilično jednostavna. Uspijevam upamtiti nekoliko konjugacija, uraditi vježbe. No, ne dopada mi se tišina, izolacija koju proces samopoučavanja podrazumijeva. Djeluje hladno, pogrešno. Kao kad bi se učilo svirati muzički instrument a da se na njemu nikada ne zasvira.

Odlučujem pisati doktorsku disertaciju na univerzitetu o utjecaju italijanske arhitekture na pojedine engleske dramatičare sedamnaestog stoljeća. Pitam se zašto su se određeni dramski pisci odlučivali svoje tragedije pisane na engleskom jeziku smjestiti na italijanske dvorove. Disertacija će govoriti o jednom drugom jazu između jezika i okoline. Tema mi daje dodatni motiv da učim italijanski.

Pohađam početničke kurseve. Prva predavačica je jedna gospođa porijeklom iz Milana koja živi u Bostonu. Završavam zadaće, polažem ispite. Ali kada, nakon dvije godine učenja,  pokušam čitati Ćoćaru Alberta Moravije, jedva da išta razumijem. Podvlačim skoro svaku riječ na svakoj stranici. Neprestano moram provjeravati riječi u rječniku.

U proljeće 2000. godine, gotovo šest godina poslije mog putovanja u Firencu, odlazim u Veneciju. Pored rječnika, sa sobom nosim sveščicu na čiju zadnju stranicu pišem bilješke koje bi mi mogle koristiti: Da li biste mi mogli reći? Gdje se nalazi? Kako se dolazi do? Podsjećam se razlike između buono i bello. Osjetim se spremnom. A u stvarnosti, u Veneciji, uspijevam jedva upitati za smjer u kom se nalazi ulica i naručiti buđenje u hotelu. Uspijevam poručiti u restoranu i razmijeniti dvije riječi s konobaricom. Uprkos tome što sam se vratila u Italiju, osjećam se izolirano od jezika.

Poslije nekoliko mjeseci dobijam poziv na književni festival u Mantovi. Tamo srećem svoje prve italijanske urednike. Jedna od njih je između ostalog i moja prevoditeljica. Izdavačka kuća nosi špansko ime Marcos y Marcos. Oni su italijani. Zovu se Marco i Claudia.

Sva svoja predstavljanja, kao i intervjue, moram uraditi na engleskom jeziku. Uz mene je uvijek prisutan prevodilac. Više-manje umijem pratiti razgovor na italijanskom, no ne uspijevam se niti izraziti niti objasniti bez engleskog. Osjećam se ograničenom. Ono što sam u Americi naučila u učionici nije dovoljno. Moje je razumijevanje toliko tanko da mi ovdje, u Italiji, ne pomaže. Jezik mi se još uvijek doima poput zatvorenih vrata. Stojim na pragu, vidim unutrašnjost, ali vrata se ne otvaraju.

Marco i Claudia mi daju ključ. Kada spomenem da sam učila nešto malo italijanskog te da ga želim poboljšati, prestaju pričati sa mnom na engleskom. Prebacuju se na svoj jezik, iako ja umijem odgovarati samo na najjednostavniji mogući način. Bez obzira na sve moje greške, unatoč tome što ne razumijem sasvim to što govore. Unatoč činjenici da oni govore engleski mnogo bolje no što ja govorim italijanski.

Oni toleriraju moje omaške. Ispravljaju me, ohrabruju, dodaju mi riječi koje mi zafale. Govore s jasnoćom, sa strpljenjem. Kao što to čine roditelji sa svojom djecom. Kao što se usvaja maternji jezik. Shvatam da engleski nisam učila na ovaj način.

Claudia i Marco, koji su preveli i objavili moju prvu knjigu na italijanski i koji su me kao spisateljicu prvi put ugostili u Italiji, podarili su mi ovu prekretnicu. Zahvaljujući njima, u Mantovi sam se napokon našla unutar jezika. Jer na koncu, da bi se naučio neki jezik, da bismo se osjetili povezani s njim, potrebno je voditi dijalog, koliko god on bio djetinjast ili nesavršen.

 Nilanjana Sudeshna “Jhumpa” Lahiri rođena je 1967. godine u Sjedinjenim Američkim Državama. Autorica je poznata po svojim kratkim pričama, romanima i esejima. U skorije vrijeme osim na engleskom, piše i na italijanskom jeziku. Njen književni prvijenac zbirka kratkih priča Interpreter of Maladies (1999) nagrađen je Pulitzerovom nagradom za književnost kao i PEN-ovom / Hemingwayevom nagradom. Godine 2011. Lahiri se seli u Rim. Od tada je objavila dvije knjige eseja, a 2018. godine objavljuje prvi roman na italijanskom jeziku naziva Dove mi trovo. Neke od vlastitih radova kao i radove drugih autora prevela je s italijanskog na engleski jezik.

Od 2015. godine profesorica je kreativnog pisanja na Univerzitetu Princeton. U decembru 2015. godine u New Yorkeru objavljuje esej Teach Yourself Italian, u kom piše o svom iskustvu učenja italijanskog jezika. U eseju obznanjuje kako ubuduće piše isključivo na italijanskom. Iste godine objavljuje i svoju prvu knjigu na italijanskom pod naslovom In altre parole. U njoj Lahiri, kombinirajući esejistički i autobiografski stil s fikcijom, neposredno opisuje svoj odnos s italijanskim jezikom, koji se otkriva kao duboko ličan, emotivan i unekoliko metafizičan. Knjiga prati njen dugogodišnji proces učenja ovog jezika, a ujedno otvara i teme identiteta, egzila, autorstva te kompleksnosti spisateljskog kreativnog procesa.

Povezani članci

Hroničar apokalipse: Henri Miler

Horor u teoriji na srpskom jeziku

Aleksandra Jovičić Đinović, Prekinuto ćutanje („Sedmo nebo“, Biljana Dojčinović, Povelja, 2020)

Ostavite komentar