Opustjeli gradić. Tu, između kamenih nastambi i kuća zvižduće vjetar i poziva more da se uzburka. Nema mnogo onih koji žele doživjeti i osjetiti more zimi. Čak i oni koji su tu, zatvoreni su svoje domove i bez velike nužde ne idu van. Ne žele da čuju buru ni hladno šibanje vjetra i udarce valova. Iskrljušteno drveće žilavo se odupire nemilosrdnom mučenju i jedino ono pre življava sumornu zimu.
Ona nije sama. Društvo joj pravi mačka. Petnaest je godina kako je napustila Grad i došla živjeti ovdje. Ne svojom voljom. Njeni su joj kupili sobičak ovdje i zauvijek je povukli iz grada.
Da. Prihvatila je. Ali ona stalno pakuje kofere u nadi da će se vratiti i svima reći Istinu. Petnaest godina tu živi i sipa mržnju na sve oko sebe. Makar je niko ne čuo, ona misli da je ipak neko sluša. Ako ne čovjek, to je mačka, ako ne mačka, onda ptica, ako ne ptica, onda će govoriti praznoj telefonskoj slušalici, ako ne ni to, govoritće kamenu, zemlji, moru, suncu. Oni znaju slušati.
Zamrznuo je osmijeh i lijepa riieč na njenim usnama. Ne osjeća primorsku ljepotu ni ljeti. U njenom glasu je gorčina i bijes. Užas i strah potresli su njen mozak i sada brka sadašnjost i prošlost. Bivša novinarka, nekadašnja ljepotica i dama postala je sjena zarobljena i zagrađena u svoj mali kutak neprestano opominjući svijet koji se sažalijeva nad njenom sudbinom.
U cik zore čuje se njen glas.
„Severina kurva! Severina i Danijela kurve!”
I uzurbano zveckanje štikli.
U glasu je bijes. Uzima telefon i ruke i okreće neki broj. Krhki zidovi i bliski susjedi su čudo: uvijek postaješ svjedok dešavanja.
„Halo, mama! Zovem te cijeli dan, a ti ne ne javljaš. Nema veze, ako neće Muhamed brdu, hoće brdo Muhamedu. Ja živim sa zlotovorima: oni mene prisluškuju, prate me i uhode. I OZNA i OSA i KOS i CIK i svi. Prokleti špijuni! I ovdje su došli da me uhode, da me u tamnicu bace. Žele da zašutim: a ja to ne ću. Tu, su, agenti. Po zadatku. Došle su i neke kurve s njima. Četiri sfinge. Zlotovori! Cijeli dan ih gledam, kako se šepure, kako su su sve zauzeli i kupili. Krvavim parama! Nema pravde, nema poštenja, sve je iščezlo. Sve se raspalo u paramparčad. Znao je je to Nietzsche: Tako je govorio Zaratustra. Državom se naziva najhladnija od svih aždaja: hladna i laže i ta laž gmiže iz njenih usta: Ja, država, ja narod! A gdje je tu čovjek? Nema danas ljudi. Samo su ostale kurve i skitnice. Ta pogledajte te suvišne! Stječu bogatstva i time postaju siromašniji. Hoće moć, i ponajprije poluge moći, puno novca – ti nemoćnici! Gledajte ih kako se veru, ti hitri majmuni! Veru se jedan preko drugoga i tako povlače jedan drugoga u mulj i dubinu. Svi hoće tamo k prijestolju: to je njihovo ludilo – kao da sreća sjedi na prijestolju! Često sjedi mulj na prijestolju – a često i prijestolje na mulju. Nema tu sreće, ne, ne. Propastće i njihovo bogatstvo i moći sve što su stekli preko noći. Ima boga, đavo će doći po svoje!”
Bjesomučno tresne telefonsku slušalicu. Mlaz vode iz tuša ponovo razbija zlokobnu tišinu. Miris cigareta.
„Ja sam lijepa! Oni će meni reći da sam ja stara, a još dobro izgledam. Još sam mlada i poželjna. Kažu mi da sam luda. Znam ja: prisluškuju me zato što me se boje, što znaju koje tajne skrivam. Što sam pronikla u njihove prljave poslove i maloverzacije. I oni će mene da ušutkuju. Oni, sfinge! Kriminal cvate, a oni su došli po svoje. Kurvini sinovi! Politika i kriminal ide jedno uz drugo. Nema tu pravde. Ali vratitću se ja u Sarajevo i svima objelodaniti Istinu, makar robijala.
Šta je ovo??? Maco, šta to radiš? Uhvatila si jadnog miša! Fuuuj! Nesretnice!”
Mačka, tigrastosiva pratiteljica i svjedokinja njenog govora znalački se spremala da proguta svoj lovački plijen.
„Pusti ga, šta to radiš? Šta ti je on skrivio, on mali, jadni mišić? Kako si samo ogavna, pusti ga.”
Uz nespretno mlataranje metlom, maca je ipak ispustila plijen i pobjegla.
Vratila se u sobičak. Dan i noć su zamijenjeni, a samo zrak guta njene govore mržnje. Plač.
Njeni trenuci, puni buke i bijesa i krikova koji ipak pozivaju u pomoć.
Njeni dani polako otkucavaju. Prolaze u gnjevu i dišu skupa sa surovom prirodom u kojoj samo lovci preživljavaju. Još uvijek uvjerena da se tragovi godina ne vide na njenom licu odibija priznati da se neumitno skupljaju i da ubiru danak.
Ovdje vrijeme nema značaj. Nestaje u moru i javlja se s plimom i osekom. Ovdje zimska pustoš ulijeva strah u kosti.
Emina Japalak, rođena 1983. u Sarajevu. Profesorica bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika i književnosti. Radove objavljivala u časopisu Libartes. Dobitnica grupne nagrade za kratku priču IEMED-a i Fondacije Anna Lindh za 2012. godinu. Živi i radi u Sarajevu.