Šampion na Dvadeset šestoj
Ulica kojom najčešće vozim se zove Dvadeset šesta. Podijeljena je na istočnu i zapadnu, da bi na izlazima iz Grada prešla u rutu 20 koja povezuje nekoliko država. Od Nju Jorka, preko Pensilvanije do Ohaja. Na onom dijelu kojim svakodnevno vozim ova se ulica ni po čemu ne izdvaja od ostalih. Osim možda po tome što je poznata kao nevidljiva granica između gradskog geta gdje su kuće načičkane i predgrađa koje se raštrkano, neprimijetno penje uz blaga brda.
Dvadeset šestom, lokalci će reći, nije sigurno voziti kasno noću. Mada, ni usred bijela dana nije ništa bolje. Automobili su parkirani ispred svake oronule kuće. Saobraćaj izrovanom cestom tutnji u oba smjera. Ljudi se gdje stignu u trku prebacuju s jedne na drugu stranu. Preko puta benzinske pumpe banda šutira mladića poleglog po trotoaru. Skidaju mu majicu. Skidaju hlače. Skidaju džordanke i bokserice. Napucaju ga još po jednom u guzicu i potjeraju pred sobom, u bijelinu decembarskog dana. On se u grču, prekštenih ruku, zatetura, plačući. Kroz plač, psujući mater prolaznicma koji ga zaobilaze, zamakne u sporednu ulicu.
Dvadeset šestom vozim s velikom dozom opreza. U svakom se momentu može desiti da neko bez ikakva signala skrene ili jednostavno otvori vrata pikapa, zaustavljenog na sred ulice. Iz pikapa, kao s konja, iskoči kauboj da kupi krofne u obližnjoj radnji.
Takvim i sličnim ispadima nekada davno nisam pridavao veliku pažnju. Neko zatrubi, ja se nasmijem. Neko naglo zakoči, ja sam već pet metara iza nasmijan prikočio. Neko se ne zaustavi na stopu, ja mu uz osmijeh mahnem. Da li to dođe s godinama, ili zbog nečega – ko zna čega, nisam siguran!? To da se živci, poput šmirgl papira, istanje i otupe. Ako nekada i jesu bili poput balvana, danas su bojim se ništa veći od čačkalice.
Kad je Merjem na suvozačevom mjestu, u posljedne vrijeme vrlo često, na Dvadeset šestoj čujem: “Nemoj tako, Imany je tu. Kakav joj to primjer daješ? Prestani!” Nekada jednostavno pogledom otkrije koliko sam pretjerao. Ali, nemam ja više živaca za one na čijim autima, kao znak neurotičnosti, piše Odbij! Vidiš ih kako se zaustavljaju pored, otvaraju prozor i vitlaju srednjakom vičući: “Odbij, odbij, odbij.”
U februarskoj sam noći, dakle, na Dvadeset šestoj. Ulica je čista, iako uslijed niskih temperatura prilično klizava. Ispred mene je tamnoplavi Volkswagen Passat. Ubrza, pa uspori. Potrefi u jednu traku, pa u drugu. Zažmiga udesno, pa ulijevo. Milju-dvije tako, paleći mi živce. Kako svemu što ima predznak evropskog, dakle balkanskog i bosanskog, gledam kroz prste tako sam i njemu. Pored lijevog mu žmigavca naljepnica Stay wild, in the heart, biva Ostani mlad i lud, živi život dok možeš. Kontam, mladić je, izlazna je noć. Razumijem. Otimam se nervozi uz cigaru. Približim se kako bih rastumačio znak, ispostavit će se grb, uz desno svjetlo, a on ubrza. Naguravamo se tako neko vrijeme dok nas ne uhvati crveno. Na crvenom vidim plavi grb. Fudbalski klub Željezničar, 1921. To me oraspoloži toliko da sam zaboravio na prethodne dvije milje. Na zelenom, on baci špuru i odmagli. Ostanem kao ukopan, žaleći što mu nisam uspio dobaciti: “I krv svoju za plavu boju.”
Jezik, pisanje i nedjeljna vožnja biciklom
Izašao sam na vožnju biciklom pored obale jezera. Presque Isle, državni park, krcat je kao protesti. Na sve su strane biciklisti, šetači, trkači, brzohodači, ribari, plivači, kajakaši i automobila vozači. Pedalao sam dobrih deset kilometara, a onda sam ugledao piknik stol na osami. Sjena obližnjeg stabla s kojeg leluja polen što podsjeća na pahulje do pola ga zastire. Laptop iz ranca sam upalio i počeo tipkati priču koja ide ovako:
U Bosnu je otišao nakon petnaest godina. Negdje između Sarajeva i Olova naglo je zakočio. Pored puta koji mu se učinio kao kozja staza, brže-bolje je parkirao. U travi, na stolu, izložene je vidio šumske jagode. Tegla deset maraka. Kupio je odmah, ne razmišljajući, sve do i jedne. Umornom je radniku ostavio pedest dolara na kafu. Kad je došao kući, tražio je mladi kajmak i malo šećera. Umačući, jeo dok je mogao.
Danas, kad o Bosni progovori, obavezno spomene i jagode. Male, šumske, slatke. I kajmak domaći. I to da je tražio garbage od rođene majke. Da baci otpatke. Mati ga naravno nije razumijela, jer garbage je engleska riječ koji su naši ljudi usvojili označavajući njome kantu za smeće.
Slično je i sa chicken. Čiketina bi bila izraz za piletinu koja se konzumirala toliko da je dojadila. Tako je Merjem objašnjavala majci dok se nije sjetila izraza za bijelo meso, na bosanskom. Isto tako, samo u drugom smjeru, Imany me pita nedavno: “Kako se, babo, na engleskom kaže bolan, ili koja je razlika između šuti i začepi i kako sve to adekvatno prevesti?”
Dok pišem, stol do mene zauzima bračni par iz Južne Amerike. Ne bih mogao sa sigurnošću kazati tačno odakle. Ono što čujem jeste kako se na španskom nešto važno prepiru. A možda i ne. Ko će ga znati. Možda u zanosu jedno drugom recituju Lorkine stihove.
Pale roštilj i džointe. Studen vjetar raznosi opori miris plažom na kojoj se, uglavnom bijeli Amerikanci sunčaju, dok afrički Amerikanci sjede u platnenim stolicama. Glave im zabačene k nebu.
Vožnja
Ima nečeg oslobađajućeg u vožnji. U nepoznatim, vijugavim cestama u pogledu. U otvorenom prozoru i proljetnom povjetarcu u kosi. U suncu, na lijevoj strani dok se voziš prema Sjeveru. S obale, plavetnilo jezera se razliježe do kraja horizonta. Krenuo si da kupiš cigare u indijanskom rezervatu Seneka, u saveznoj državi Nju Jork, nadomak Bafala. Pored slapova u koje gleda gigantska bista Nikole Tesle.
Računaš da su tri mjeseca kako nigdje iz grada nisi otišao i uviđaš koliko ti je put, zapravo, nedostajao. Pališ cigaru i povlačiš kratke dimove u ritmu indie folk muzike. Ne trudiš se da upamtiš imena izvođača koji se jedan za drugim redaju, kao usputni znakovi. Kad osamnaestotočkaš prohuji s lijeve ti strane, prihvatiš volan objema rukama i zaljuljaš se u naletu vjetra zajedno s autom. Kafu, koju si uzeo s prozorčića Tim Hortonsa, cijediš kroz zube, misleći koliko lijep je osjećaj biti ponovo na cesti.
Vožnja nije bijeg, vožnja je dolazak samome sebi. Vožnja je lepršanje američke zastave na pikapu, koji vozi cik-cak, trubeći. Vožnja je rotacija u šumarak uvučenog policijskog auta za tvojim leđima. Naumpada ti čovjek koji je pod policijskim koljenom prestao disati. Naumpada ti majka, i otac, i četrnaest novih pozitivnih slučajeva, od kojih je nekoliko iz tvog rodnog mjesta. Misliš se, otkud sada brojke, kad su o brojkama svi prestali govoriti.
Kupuješ cigare, četiri pakovanja i tabakeru boje truhle višnje. Radnik na kasi kaska s lijevom nogom. U očima mu grč. Preko usta maska i dvije duplje što vire na neprirodno velikim nozdrvama. Nudi ti hemp štapiće, s likom indijanskog poglavice i zelenim filterom. Na poleđini, u duginim bojama piše: hajde da poletimo zajedno, prirodno je.
Uzeo si cigare i uputio se prema autu, koje je ostalo parkirano do bijelog kombija iz kojeg dvije sestre, Indijanke (native Americans), prodaju hot dog i hamburgere. Umjesto menija, na pohabanom papiru što visi na vratima piše: nema maske, nema hrane. Njih dvije se smiju i bijeli im se očnjaci, kao u vučica, zarivaju u masno tkivo upravo izgovorene šale. Odsutnog pogleda, stari se čiča bori s velikim hamburgerom, dok sjedi za drvenim stolom za piknik. Iz auta, u koje si sjeo, gledaš u zaobljene balvane koji, naslagani jedan na drugi, čine građevinu na kojoj piše: Native Pride, restoran i benzinska pumpa.
U povratku biraš rutu 5, umjesto autoceste. Ona te vodi kroz omanje gradove uz obalu jezera, gdje je sve življe i pogledu bliže. Propali industrijski gradići, takozvanog zahrđalog pojasa, ili kako bi rekli, mistake by the lake. Kroz uvale koje ti gode i duboku hladovinu visokih stabala, pamtiš nazive Dunkrik, Barcelona, Sugar Creek, i sjetiš se Skočiđevojke i Haj Nehaja.
Na cesti su biciklisti, koje izbjegavaš, i preplanuli šetači koji svraćaju u obližnji McDonalds. Na jednoj ćeš dionici sresti do pojasa golog čovjeka u trku. Sijede mu niti zalepršaju u naletu auta iz suprotnog pravca.
S jedne strane zaplavilo, s druge uzelenilo… Uz crvene farmerske kuće su vinogradi. Uz obalu, veliko jezero. Između njih vijuga siva cesta i ti, koji tražiš prečicu, na kojoj ćeš se, barem nakratko, izgubiti.
*Priče iz zbirke “Hodža u crnoj kronici”
Adem Deniz Garić, rođen u Tešnju. Gazi Husrev- begovu medresu i Fakultet islamskih nauka, završio u Sarajevu. Dobitnik druge nagrade MAK DIZDAR za poetski prvijenac Otići u Švedsku, Stolac 2015. Drugu poetsku knjigu Selidbe objavio je u Izdavačkoj kuci Pressing iz Beograda 2019.g. Poeziju je objavljivao u časopisima: Život, Strane, Avlija, Preporod, Eckerman, Ajfelov most (Miljenko Jergović) i drugi. Nedavno mu je štampana knjiga kratkih priča, Hodža u crnoj hronici u Planjaxovom izdanju.
Budući da je Libartes neprofitna i volonterska organizacija, ukoliko možete i želite da podržite naš rad i finansijski, novac možete uplatiti kao mesečnu donaciju preko Patreona, ili na račun:
205-0000000270414-57 (dinarski, Komercijalna banka)
205-0070800051760-42 (devizni, Komercijalna banka) SWIFT/BIC: KOBBRSBGXXX
Hvala!