Image default
Proza

Andrea Popov Miletić, Tri odlomka iz romana “Pioniri maleni, mi smo morska trava”

[vc_row][vc_column][vc_column_text]

Tri odlomka iz romana Pioniri maleni, mi smo morska trava (Treći trg, 2019)

Piše: Andrea Popov Miletić

Tvoja čežnja za morem samo je hipertrofija čežnje za izgubljenim detinjstvom. I vidi se da je ovde nekad bilo more, ostadoše neke prazne školjke i spečeni mali rakovi da se puće u prazno.  Sve je to grebanje po površini. Ne kopaj preduboko, može biti opasno. Teško je izgubiti more nekoliko puta: najpre Pramore, zatim Panonsko, a potom i Jadransko, pa onda skupo plaćati da do njega dođeš i da se u njemu kupaš. Demonštrand, osećaj koji te toliko često hvata da si mu morala dati ime. Uz vikendicu si dobila i krošnjasti tunel gratis, put ka onoj strani kao iz dečijih knjiga. Ići kroz njega bos kao kroz hram ispleten rukom prirode-arhitekte, gde su se grane spojile za tvoje čisto zadovoljstvo, šetati zelenom avenijom, alejom velikana. Biti u njemu pećinska žena u sigurnom zaklonu i dete koje protrčava kao ponovo rođeno – tunel u drugi svet. Proći kroz špalir počasne straže, biti krunisan, proglašen vitezom; tvoja zelena svečanost. Jesen. Pronašla si jednu sedu na glavi, brzo si je iščupala i oprala kosu. Hadski magnetizam nam stvara bore i podočnjake. Na prelazu u novo godišnje doba zbacujemo staro krzno – kad je sve isto ludiš. Ujesen opada kosa i stare navike. Lažeš, one ne opadaju, ali 11 u jesen ti više smetaju. I voliš i ne voliš kad se linjaš. Prskaš u nos sol-de-mare, da saspeš u sebe kapi morske soli kad već ne možeš da u nju umočiš celo svoje telo, kad ne možeš biti klizava usoljena sardela, mala hostija koja pluta po plavoj svetoj vodi, pliva i izmiče belim čeljustima hotela. U glavi se pripremaš za sneg.

***

Jednom te je poklopio talas. Jednom te je poklopio, nikom nisi rekla. Ne znaš koliko si dugo bila dole, nekoliko sekundi, dva minuta ili mnogo duže. Ležala si na dnu i gledala gore u plavo. Čestice su se slegle kao šljokice u dečijim olovkama. Kad ih protreseš, nalik na novogodišnje kugle, tečnost se zamuti i mnoštvo zasvetluca, ali kada ti se ruka dovoljno umiri, konfete se spuste i slavlje polegne po dnu. Nije bilo mutno, sve se videlo potpuno jasno, videla si tišinu i zrnca belog peska nataložene u dubini u kojoj si ležala kao u grobu. I ti si se slegla, a onda te je nešto diglo i izbacilo. Ima dana kad bi se vratila tamo sama, ili kada bi s drugima ležala na tom tihom, peščanom dnu držeći se za ruke.

***

Sediš udobno smeštena ispred TV-a. Gledaš u ekran i istovremeno jedeš sendvič kao Snupi dok Čarli Braun lupa po vratima. Ili je to bio Garfildov vlasnik? Ko je čiji vlasnik uopšte? U desnom gornjem uglu ekrana piše MTV. Ide spot Nirvane Smells like teen spirit i veoma ti se dopada. Odlučuješ da nosiš bakin džemper u školu. Odlučuješ da nosiš kosu preko oka i razmišljaš kako bi bilo snimiti ceo film iz tog kadra da pramen plave kose pada preko kamere i delimično zaklanja pogled na svet. Zatim puštaju tvoj omiljeni spot u kojem devojčica peče barbike na roštilju (barbecue, nekakav reizam), a kezava lica im se razvlače. Ne možeš da objasniš sebi zašto ti se to toliko sviđa (još ne znaš šta je groteska, ni šta je melanholija), ali melodija i celokupan doživljaj odgovaraju baš tebi i tvom raspoloženju, osećaš ih kao nešto svoje. Nešto je mutno i preplavljujuće u tebi. Prelaze i na nešto drugačije: momak i devojka se valjaju po plaži, a pesma je ljubavna. Kada devojka zagrize pramen kose koji je mokar i slan, kroz tebe prođe struja. Morska lizalica. Jednu lizalicu sa ukusom mora, molim. Izvolite, samo se pokvasite. Iako su na plaži, nema ljudi, ni sunca. Oboje su lepi i umrljani peskom i mada je sve crno-belo vidi se da oboje imaju zelene oči. To što se između njih dešava nisi mogla videti nigde, ni na ulici, ni kod tuđih roditelja, ni iza škole, tamo gde đaci krišom puše kod narandžastog stepeništa (gde se visoki osmak i ona ofarbana sedmakinja drndaju iza zidića), gde petaci ne smeju ni da prismrde. Uz to, muški glas se lomi na neobičan način, dobija grudi i postaje žena.


Andrea Popov Miletić (Novi Sad, 1985) autorka je zbirke priča Bezazlene crtice objavljene u ediciji Prvenac, SKC Kragujevac, 2013.  Zahvaljujući nagradnom konkursu Trećeg trga objavila roman Pioniri maleni, mi smo morska trava (Beograd, 2019) koji je ušao u širi izbor NIN-ove nagrade i uži izbor Vitalove nagrade “Zlatni suncokret”. Haiku na engleskom jeziku objavljen u on-line i štampanom zborniku Vladimir Devide Haiku Award (The International Academic Forum, Osaka, Japan). Prva nagrada 14. West Herzegowina festa za kratku priču Čovek koji nije video Deda Mraza; Široki brijeg, BiH, 2016. Priča Ja sam svakog dana sve više nemirna publikovana u višejezičnom zborniku Biber 02, CNA, Beograd/Sarajevo, 2018.  Zastupljena u štampanim i onlajn časopisima: Rukopisi, Sveske, kARTon, Afirmator, Konkursi regiona, Balkan express, PULSE, Alma, Republika, knjizevnost.org, strane.ba, Polja, astronaut.ba, covjekcasopis.art.blog. Dnevničke beleške Ostani suva danas u Pečuju objavljuje kao rezultat rezidencijalnog boravka (Mađarska, 2017.) Proza joj je prevedena na makedonski, albanski i nemački jezik.


Ovaj tekst je objavljen u decembru 2020. godine, u okviru temata Melanholija.


Pročitajte sve tekstove objavljene u rubrici Proza.

[/vc_column_text][/vc_column][/vc_row]

Related posts

Pavle Zelić – Rođen spreman

Libartes

Ivan Bunjin, O proleću u Judeji

Libartes

Entoni Keli, Ljubavna priča

Libartes