Mjesečina
O, ogromno zimsko nebo
o, bijeli mjeseče
o, zvijezde
usamljene, zamagljene –
o, vječni cvjetovi duboke tame –
da li je ijedna sniježna voda
ikada tako čista u ustima bila
kao vaša spokojna svjetlost
u noći srca?
Duša se na mjesečini
bjelasa – poput groba –
no ispod kamena se čarolija
obnavlja – uništeni vrt.
Uskrsavaju biljke pogažene –
drveće mrtvo oživljava
ispijajuć – bistre gutljaje –
krepke rajske rose –
Snovi se iz drijemeža
dugog bude – rasanjuje se
drevni srebreni pjev –
jao – pokopani
plač
kolijevke to je.
13. februar 1933.
Bajke
U carstvo vjetrova pođi,
oprezno
na glavi jaglačev vjenac
noseć’.
Zelenokose žene
po drveću,
na slapovima patuljci
što sudbinu sriču –
Među granjem blijedi ratnici,
djevojke što umiru
sunca ištuć’ –
i kolibe napuštene
međ’ spomencima,
poljane
s čapljezima na vrhu stijena –
vrata što se raskriljuju
ponad blaga zakopana,
izlomljene duge
u jezera položene –
Između sivih šiljaka
popni se uz plavu morenu:
na ramenima
usnulo dijete
noseć’.
18. februar 1935.
Život koji sam sanjala
Onaj koji mi govori ne zna
kako već sam život jedan proživjela –
taj je poput nekog
ko bajke
ili parabole svete priča.
Jer ti si bio
moja čistota,
ti, čije bi lice blijedi talas
tuge zapljuskivao
ako bih te nečistim usnama dozivala,
ti, iz dubina čijih očiju
slatke bi suze navirale
ako bismo ka nebu pogled podizali –
a tada bih ti se ljepšom činila.
Ili si
velo – moje mladosti –
svijetlo ruho,
iščezla istina –
ili blistavo
čvorište – čitavog jednog života
prosanjanog – možda –
oh, da sam te sanjala,
moj živote mili,
Blagosiljam preostale dane –
uvehlu granu dana što još imam,
tebe da oplakujem
njima.
25. septembar 1933.
Odrazi
Riječi – stakla
što nevjerno
zrcalite moje nebo ¬–
na vas mislih
u mračnoj ulici
kada zađe sunce
tada na kamenje neki vitraž pade
a krhotine dugo rasipahu
svud po zemlji svjetlost –
26. septembar 1933.
*Sa italijanskog jezika prevela Amina Bulić
Antonia Pozzi rođena je 1912. godine u Milanu. Njeni roditelji, vrsni režimski advokat Roberto Pozzi i Carolina Cavagna Sangiuliani di Gualdana, aristokratkinja drevne loze te praunuka italijanskog pjesnika i romanopisca Tommasa Grossija, bili su važni i cijenjeni u tadašnje doba. Godine 1922. započela je školovanje u Gimnaziji Manzoni, gdje je upoznala profesora latinskog i grčkog jezika Antonija Mariju Cervija, u kojeg se zaljubila. Taj romantični odnos s Cervijem ostavit će dubok trag u njenom ne baš tako dugom životu. Tome će pridonijeti i činjenica da je njena veza s Cervijem okončana 1933. godine, vjerovatno zahvaljujući intervenciji i insistiranju njenih roditelja.Godine 1930. Antonia Pozzi započinje studij na Filološkom fakultetu Univerziteta u Milanu, gdje se sprijateljuje s pjesnikom Vittorijem Serenijem i drugim piscima svoje generacije. Diplomirala je 1935. godine iz oblasti književnosti temom o Gustavu Flaubertu. Poeziju je počela pisati za vrijeme tinejdžerskih dana. Vodila je dnevnik, pisala pisma te se bavila fotografiranjem, bilježeći tako trenutke i uspomene sa svojih mnogobrojnih putovanja u inozemstvo, u kojima je kao potomkinja imućne porodice uživala. Njena porodična vila i privatna biblioteka nalazili su se u Pasturu, u podnožju planine Grigna u Lombardiji. Planirala je napisati historijski roman čiju bi radnju smjestila upravo u Lombardiju. Godine 1938. radila je u magazinu Corrente. Drugog decembra 1938. godine poslije pokušaja samoubistva, pronađena je bez svijesti u jarku ispred opatije Chiaravalle, u predgrađu Milana. Preminula je narednog dana u 26. godini života. Porodica je odbijala priznati da se radilo o samoubistvu te je njenu smrt pripisala upali pluća. Iako nijednu svoju pjesmu nije objavila za života, napisala ih je oko tri stotine, a posthumno ih je uredio i objavio njen otac. Roberto Pozzi revidirao je i kćerkinu oproštajnu poruku, a iz pjesama je izostavljao i prepravljao riječi i stihove koji su se odnosili na njenu vezu sa A. M. Cervijem kao i one u kojima je prizivala samoubilačke misli. Tek su 1989. godine urednice Alessandra Cenni i Onorina Dino pjesme vratile u njihove izvornike u zbirci Parole. U poeziji Antonije Pozzi uočava se suštinsko žensko iskustvo srednjih 20-ih godina prošlog stoljeća, umnogome nalik na ono koje se veže za pjesnikinju Sylviju Plath. A. Pozzi važi za jedan od najorginalnijih glasova u modernoj italijanskoj književnosti. Iako nije bila priznata za vrijeme svog života, njena poezija posthumno je objavljivana mnogo puta u Italiji te je prevedena na nekoliko svjetskih jezika.
Amina Bulić rođena je 1991. godine. Magistrirala je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu s temom “Osnovni elementi italijanskog neorealizma u filmovima Vittorija de Sice”. Zamjenica je glavne urednice internetskog časopisa za poeziju i kratke književne forme “Fragment”. Živi i piše u Sarajevu. Objavljuje naučne radove, eseje, književnu i filmsku kritiku, kratke priče, poeziju, te književne prijevode s italijanskog jezika.