Image default
Poezija

Dario Beleca, Koloseum

[vc_row][vc_column][vc_column_text]

Priredila i sa italijanskog prevela Nina Živančević

KOLOSEUM

 

Koloseume, izgrađen si od mojih ljubavi

I u tebe ulazim kao u majčinu utrobu,

Ostavljam iza sebe onaj bedni malograđanski svet

koji me vređa; a kada utihne buka saobraćaja i zvuci

drskih automobila, budi mi se svest koja preispituje  moju

sopstvenu želju i potrebu da ih posedujem.

 

Sve se ovde brzo menja. Cilj se gubi u tvojim

vlažnim hodnicma i vraća nas

onom prvom, telesnom i animalnom

koji se tu iscrpi da ne bi dalje rastao, da bi sprečio

da se dalje razvijaju  Želja i volja za Moć.

 

Međutim, ja lično sam i dalje siromašan k’o crkvenjak

koji je sklopio đavolski savez sa siromaštvom, a pošto takođe

odbijam da me rane i posećuju oni konkretni snovi ispunjeni

misterioznim seksualnim avanturama, okrećem se

normalnom životu, ispunjen stidom od sopstvene neopredeljenosti. Ne znam gde

da idem. Ličim na nekog koji udara glavom o zid.

Izgubljen sam, ništa me ne privlači, osećam u sebi novi kapacitet za sve nehumano i

Isprobano kako se vraća. I pri tome sam onaj koji u sebi čuva istinu o pravoj bedi, o sudbini

onog ko se predao lažnoj tajni seksualnog čina prebrzo doživljenog  koji pak caruje ovim

nezaboravnim, da, skoro večitim mestom. Pristajem na sve to, u svoj svojoj bedi.

Delim komplimente naokolo kao vredni đačić- brucoš tek pristigao na fakultet.

Jer u ovom času možda neki od mojih velikih prijatelja-čistunaca

ulažu najinteligentnije od njihovih im misli u stvaranje patnji drugima, u bol koja

će se biti jača od one trenutne  obeležene  svakodnevicom;

rastaču se u surovim ritualima, u protestnim marševima koji se zalažu

za demokratiju proleterijata.

Malograđanska demokratija dopušta mi da preživim a i ona neutralna raznorodnost

koji iskupljuju ovim svoj vlastiti opstanak. Prihvatio sam tu činjenicu jer sam prožvakao

sistem kojeg se gadim kao nečeg stvarnog i odvratnog koje prevazilazi moje lične gadosti,

a što je podvig u mome beskućništvu; pokusni sam kunić koji i nije više kunić već neko prepušten

antipoetskoj poruci, neslavnoj ali savršenoj, poruci koja pretvara srednju klasu u univerzalnu kategoriju, neophodnu za nju da bi opstala.

U nekom svetu drugačejim od ovog, možda manje otuđenom, ne bih ni imao pravo da

postojim, ne zato što sam drugačiji od ostalih, već što sam prigušen raznovrsnim dodirima ruke koja dotiče pravu svest ljudi koji se hrane pravdom i slobodom.

Ovde, u ovom bednom i sramotnom svetu sve razlike važe, jer se manifestuju kakve jesu – političke,

Rasne i seksualne – one su deo sveta čiste teskobnosti: teskobe prouzrokovane neokapitalizmom kao i teskobom srednje klase preplašene njihovim demonima. Međutim, tamo, u svetu ravnopravnosti koji se oslobodio demona razuma, ja i dalje važim za večitog prokletnika sa ukletog mesta gde će me ostaviti po strani sve dok mi neko ne naredi da izvršim samoubistvo.

Ovde ja ucenjujem dok me u tom drugom svetu drugi ucenjuju, nema trećeg izbora.

U tvom kamenom carstvu, Koloseuče, osećam se siguran kao delfin koji

pliva u sjajnom kraljevstvu svoga oca.

Sve mi je ovde poznato, svaka rupa, čak i ona najskrivenija izložena nestrpljivom pogledu koji traga

za nekom slatkom perverzijom, za neobrazovanim seksom koji se hrani i truje noć,

kada svetla izblede i otpočnu luckasti i nežni rituali  brzih i dahtavih erekcija, rituali gorkog semena

nabrzinu progutanog, a ponekad i na miru jer evo policije koja šeta u odeći travestita, opsednute

njihovom žudnjom da hapse, ili evo stare Tetkice iz staračkog doma koja traga za nekim plavušanom

ili tamnim lepotanom, surovim i veselim, odbeglim iz Pakla ili  Doma za Nezbrinute, nekim ko se obreo u ovom novom Paklu, manje zahtevnom od prethodnog ali još užasnijem, gde samoća još glasnije odzvanja od usamljenosti duha i tela, koja te zgrabi iznutra i nikada ti više ne obeća mogućnost za neki bolji susret.

Ovde, Koloseume moj, sve liči na ogromnu erekciju i sve oplakuje onog koji je svršio ljubeći mnoga usta po prvi put, onoga koji je izazvao mnoge ejakulacije, pa i sopstvenu, po prvi i poslednji put.

Ali, što bih ja tragao za nečim što ovde nikada neću pronaći?

Za onom samodestruktivnom, neverovatnom tajnom?

Vraćam ti se ovde kao večiti dečak, iako više nisam kakav sam nekada bio – genijalan i nesretan – danas kada u mom srcu više nema mesta za osećanja. U ovom sretnom trenutku, srce mi je nesposobno da oseti zlo i surovost , već unapred izgubljeno za budućnost. Seme mi se skoro sasvim isušilo, potrošilo grozno – da ga prinesemo ustima osetili bi da odiše smrću – možda upravo zato još uvek teče u brzom i dugačkom mlazu niz bele stomake zdravih i bespomoćnih maminih dečaka.

Sputana i grozna, ova epoha je prigušila moju jedinu prednost – to što sam rođen bezbolno, bezgrešno i  kao idiot!

Čekam da se završi ova noć koja izgelda dugačka nekome koji broji početne gorke erekcije, mlečnog i sivkastog semena nastalog u dugim masturbacijama, duge noći i tužan neki vetar znaju šta se tačno događa u tim rupama labirinta sa preoranim zemljištem. Opkoljene su gorkim mirisom urina, a natopljene radosnim urinom grubih seljana koji su pristigli iz neke užasne provincije i opkolili zloćudni drevni grad Rim, stavili ga u klopku.

Sretan neki vetar cepa bezimena sećanja anonimnog beznačajnog dečaka

Koji je živeo isključivo da  pobedi bedu koja caruje u ovom hladnom spomeniku,

drevnom i  bednom koga povremeno posete besposleni oženjeni muškarci, dok brinu o tri vlastita sina

koji ih muče i guraju u propast od neba pa sve  do dna.

 

Prepuštam te, Koloseume, tvojoj beskrajnoj agoniji koja traje već vekovima, ostavljam te da

oslušneš  samo onaj radosni glas mladića ili mornara koji se divno provodi na kratkom odmoru.

Ostavljam te tvom sumornom snu iz kog ćeš se probuditi, možda u nekom novom veku, manje uslužnom od ovog našeg.


NEPRIJATELJ POEZIJE

Oni pesnici koji se najviše bave nesigurnostima i svojim ljubavima

vlastitim ekstravagantnim opsesijama , najviše zaslužuju da ih svi časte

univerzalnim prezirom jer se bave beznačajnim Erosom dok putuje

sa svima u goste onoj neprijatnoj i posesivnoj životinji

koja srlja u propast.

Pomenuti, po svaku cenu skaču da bi nešto otkrili, nešto rekli,

bezbrižni u zagrljaju pomodne modernosti


Nešto o poeziji „identiteta“ Darija Belece (Dario Bellezza)

Dario Beleca je rođen 1944. godine u Rimu, u gradu u kojem je i umro 1996, a koji je voleo i evocirao u mnogim pesmama. Beleca je počeo da piše poeziju i da je objavljuje u ranim šezdesetim dvadesetog veka. Njegov rad je odmah počeo da privlači pažnju kritike i nagrađivan je od trenutka kada se pojavio na književnoj sceni; tada ga je primetio i Pjer Paolo Pazolini i nazvao „najboljim pesnikom mlađe generacije“ (1971). Skoro sve knjige Darija Belece (bilo ih je desetak, što proze što poezije) nagrađene su visokim nagradama među kojima je i najprestižnija za poeziju, „Zlatni Lav“  (1983). U njegove knjige spada i zlosrećni roman „Pisma iz Sodome“ zbog koga je proganjan i cenzurisan, a ništa bolju sudbinu nisu imali ni njegovi romantični i lirski epovi „Koloseum“ i „Apologija Teatru“ iz kojih su napravljeni ovi prevodi. Prevod „Koloseuma“, lirske poeme, sam prvo objavila na engleskom jeziku, u američkom „Talismanu“ krajem devedesetih, situacija u srpskoj književnosti nije još pogodovala objavljivanju ovog kontroverznog dela.

„Koloseum“, opšte uzevši je Belecin odgovor na zabrane nametnute katoličkim obrazovanjem i mentalitetom koji su se jasno ocrtali u pesnikovom stvaralaštvu. Kako nam pesnik slika rimski Koloseum, vidimo ga kao ukleti krug i okruženje koji sadrži ne samo istorijska artefakta slavne rimske prošlosti već i demone italijanske sadašnjosti; kameno je to okruženje u kome ništa nije zabranjeno jer je u njemu sve već odavno mrtvo i zaboravljeno. Napisan  slavne 1968, „Koloseum“ istovremeno predstavlja buntovni protest protiv neokapitalizma u kome i dalje živimo a koji nam nudi mogućnost učešća u  svakoj igri osim one u kojoj nam je dozvoljeno da sanjamo i puštamo duhu i imaginaciji  na volju da se slobodno  razvijaju.


Nina ŽivančevićPesnikinja, esejistkinja, prozna autorka i umetnička kritičarka, Nina Živančević je objavila svoju prvu knjigu «Pesme» 1982. godine, za koju je dobila nagradu Branko Radičević, za najbolju prvu pesničku knjigu. Laureatkinja književne nagrade Z-Press iz Njujorka. Objavila je petnaest knjiga poezije na srpskom, engleskom i francuskom, kao i četiri knjige pripovedaka i tri romana u Parizu, Londonu i Beogradu. Njene studije o Milošu Crnjanskom (doktorski rad, 2001) i o umetnicama u egzilu objavljene su u Francuskoj. Prisutna je u brojnim antologijama svetske savremene poezije.

Nina Živančević je bila član brojnih književnih  i teorijskih redakcija : Delo, Književne novine, New York Arts Magazine, American Book Review, East Village Eye, République de lettres, a u skorije vreme uređuje časopis za balkanološke studije Au Sud de l’Est kao i filozofsko-antropološki časopis Intempestives pri kući l’Harmattan u Parizu. Različiti zanrovi njenog dela doživeli  su brojna izvođenja na radiju i televiziji u Beogradu, Londonu i Parizu.

Radila je u pozorištu, sa Living Theater i Wooster Group u Njujorku, a predavala Teatar savremene i istorijske avangarde na univerzitetu Paris 8, kao i u brojnim pozorišnim laboratorijima u Evropi i Sjedinjenim Državama. Predaje književnost i avangardni britanski film na Sorboni  i Katoličkom institutu  u Parizu.


[/vc_column_text][/vc_column][/vc_row]

Related posts

Radmila Petrović, Krtičnjak

Libartes

Katerina Zisaki, Mlada žena

Libartes

Beni Rulo Nonaski, Grad muva