Otvoreni dnevnik (odlomci)
Piše: Elio Vittorini
Priredila: Nikolina Todorović
Riječi i leptiri
Neizlječivi autori fragmenata, literati nove Italije, sanjaju na svakoj dionici novog vijeka o natpisima u mramoru, kao Carduccijevi stihovi, a nikada o stranicama koje podliježu prolaznosti. Tko danas piše pisma, skraćuje riječi i stalno se boji da se ne rasipa. Dnevnik bi gotovo izazvao strah, zbog bojazni da bi tajno blago pod tako kukavnim perom pokuljalo raskomadano iz duhovnih škrinja. Stalno mislimo na članak, na raspravu, na priču, na konkretno djelo – i ne primjećujemo da ćemo iz toga svagdanjeg napora izići lagani kao leptiri, spremni da za cvijetom ili oblakom letimo i preko mora.
Bio bi to naš ljudski spas. Ove naše literarne omladine koja više ne prozbori riječ, a da ne veliča nacionalizam.
Oktobar, 1931.
Talijanska poezija: Montaleov zaokret
Postoji poezija koja dostiže samu sebe raščlanjivanjem, istančanjem. Ali se ona dobrovoljno odrekla „vremena“, isključujući ga i izvirući iz njega razmrvljena kao da izvire iz nekog prolaznog unutarnjeg toka (navodim Quasimoda); ili nije znala steći vrijeme upravo zbog nedostatka evolutivnih razloga, koji traju i vrše preobražaje: u prvom slučaju imamo poeziju koja se opire lirskom trajanju i potpuno je vezana za liričnost riječi unutar kojih se sublimira; u drugom, poeziju kojoj sugestija trajanja potječe iz bezbrojnih nepostojanih privida koje joj daju dodirnuti a neobuhvaćeni motiv (neuhvaćeni zbog suptilnosti).
Montaleova poezija je međutim, u apsolutnom smislu, poezija zvuka i vremena. Da bi dosegla samu sebe, ne bi joj pomoglo raščlanjivati se, istančiti se; svela bi se na gole značajke svog pejzaža; „odronjavanje kamenja“, „suha pjeskovita obala“, „šljunak nagrizen slanoćom“, „ožujski kokotići“, „hridi svjetlucave od soli“, „grahove stabljike“, izgubila bi snažan osoban značaj koji izražava u „kretanju“ svih stvari. To je poezija koja se dostiže, koprcajući se stisnutih zubi, hvatajući zamah. Krećući naprijed. Što više protječe vrijeme, to postaje djelotvornija. To je poezija „trajanja“. Ono što se u protjecanju dana i godina izmijeni, vraća se u novom vidu, udaljuje se, mijenja značenje…
Zbog toga se Montale javio tako odlučno kao zatvoren pjesnik. Ne može se tvrditi da poslušno slijedi unaprijed utvrđene strukture. Njegova lirika se u svom toku stvaranja u stukturama, rimama, asonancama, i tako dalje, i provaljuje u konačne oblike, a da nije slijedila neki ritimički zakon, ukoliko se ritmičkim zakonom ne smatra samo njeno nastojanje, ono je njen najtajniji glas. A u protecanju svake poezije (koja nalikuje rijeci sa izvorom i širokim ušćem) sve je važno: refleksija i slika, škripa određenih zvukova, lomovi određenih ritmova, šuštanje izvjesnih asonanca i rima, i ne bi bilo moguće razlučiti njene lake vode od teških, a da se ne unište klice njene energije…
Poezija Ungarettija. (Monolog identifikacije)
Griješi li se kada se ovo šuštanje ritma shvaća kao izraz nekog osjećanja raspadanja pred životom. Ono, međutim, znači najdublju usamljenost i podsjeća svijanje vrškova stabla pod udarcem vjetra. Monolog. I stoga se u Ungarettijevoj poeziji tako često javlja čudesan pejzaž. Pustite čovjeka da bude sasvim sam, i sve ono što ima da kaže reći će kroz predmete koji ga okružuju. U tom smislu se najuzvišenija lirika očituje u izgovaranju imena nekog stabla.
„A oko jezera već jalša
Pokazuje koru, dan je…“
I nije li to vrhunski trenutak duha kada se smisao postojanja gleda u nepomičnosti od koje plamte oči? Ako dobro pamtimo, Leopardijeva osamljenost nije drukčija pred „samotnim brežuljkom“. A zašto bismo htjeli da nam pjesnik, prije nego što govori o čovjekoljublju, pruži prihološke dokaze svoga razmumijevanja?
Verizam „pomanjkanja dobrote“ i onaj „pomanjkanja pravde“ (Zena i Verga)
Za Remigija Zenu prvi put sam čuo od Eugenija Montalea koji je o tom zaboravljenom piscu govorio kao o nekom đenovskom Vegi. La Bocca del Lupo je iz 1892. godine, djelo jedanaest godina mlađe od romana Malavoglia. Zena je vergijanac, ukoliko je plod jedne epohe, mislim posebnog stava prema životu koji je u Italiji u Vergi imao svoj najjači izraz. Ne dijeleći ljude na opake i na odabrane, već prihvaćajući ih onakve kakvi jesu, s njihovim patnjama, umorom i njihovom malim radostima, on nastoji da ih opravda u njihovoj sebičnosti, svakog pojedinog, gotovo kao žrtve nekog fatalnog, neodređenog pomanjkanja dobrote sa strane svakog drugog pojedinca. U Verge se svaki nedostatak dobrote sažima u nedostatku pravde, a to znači u potrebi za pravdom. U djelu Remigija Zene ostaje čista suprotnost koja se zatvara u sebe samu svijajući se tek u nejasnu žudnju za promjenom. Jadnicima iz Bocca del Lupo tako je malo važno da li će, da tako kažemo, iz tave pasti na žeravicu. Ako se već prže u tavi za njih je važno da šmugnu van, i uvijek će odahnuti s olakšanjem kada na prvom dodiru sa žeravicom osjete da se prže na drugačiji način. Radi se o bijednicima koji žive od danas do sutra i čeznu za ručkom u gostionici ili za svilenom haljinom ili da se „opoštene“ u nekoj određenoj prilici, čeznu za tim kao za konačnim spasom…
Postoje dvije kategorije pisaca: pisci kojima kličemo dok ih čitamo: „kako je ovo istinito, a mi to nismo znali“ i pisci koji nam izazivaju samo usklik: „kako je istinito!“ Zena pripada ovim drugim…
U svakom slučaju roman je takva vrsta da traži ispravljanje književne povijesti. Naravno, ne duboko ispravljanje. Kritički stav koji imamo o talijanskoj književnosti i ukusu onih godina ostaje onakav kakav jeste. Samo umjesto da kažemo Verga, De Marchi, Fogazzaro, treba reći i Remigio Zena…
„Grijesi“ kulture
Za neko vrijeme bit će teško reći da li je netko ili nešto pobijedilo u ovom ratu. Ali se pouzdano zna da je mnogo toga izgubljeno. Ako brojimo mrtve, vidjet ćemo da ima više djece nego vojnika; srušeni su gradovi stari dvadeset i pet stoljeća, srušene su i kuće i biblioteke, spomenici i katedrale, sve forme kojima je prošao napredak čovjeka; a polja na kojima je proliveno najviše krvi zovu se Mauthausen, Maidanecek, Buchenwald, Dachau.
Čiji je poraz najveći u svemu ovome što se dogodilo? Postojalo je nešto dobro što nas je kroz stoljeća učilo da djecu smatramo svetinjom. I za svaku plemenitu pobjedu čovjekovu učilo nas je da je smatramo svetom; isto tako kruh, i ljudski rad. I ako su danas milijuni djece pobijeni, ako je ono što je bilo sveto ipak pogođeno i uništeno, poraženo je u prvom redu ono „nešto“ što nas je učilo da su oni nepovredivi.
To „nešto“ nije drugo nego kultura: ona koja je bila grčka filozofija, helenizam, Rimljani, latinsko krišćanstvo, srednjovjekovno krišćasntvo, humanizam, reformacija, prosvjetiteljstvo, slobodoumlje, itd. Nema zločina koji je fašizam počinio a da kultura odavna nije učinila da se gnušamo nad njim, da ga proklinjemo. I ako je fašizam mogao počiniti sve zločine koje nas je kultura odavna učila proklinjati, zar ne moramo upravo tu kulturu pitati zašto i kako ih je fašizam mogao počiniti.
Pa ipak, ponavljamo, u toj kulturi je Platon. I Krist. Ponavljam: I Krist.
Rujan, 1945.
Temelji književnosti: vjera u riječ
U svakom čovjeku živi uvjerenje da možda riječ, jedna jedina riječ, može preobraziti bit nečega. Piscu je svojstveno da u to postojano i čvrsto vjeruje. To je već u našem zvanju, u našim zadacima. To je vjera u neku vrst magije, vjera da pridjev može stići tamo kamo, tražeći istinu, nije stigao razum; ili da prilog može otkriti tajnu koja je izmakla svakom ispitivanju. A optimizam je taj koji nas uvijek posljednji napušta, koji, dakle, često najduže bodri.
Neorealizam u Italiji. I autobiografija.
PITANJE: Da li se po tvom mišljenju može govoriti o talijasnkom neorealizmu i, ukoliko se može, kojim terminima?
ODGOVOR: Da, možemo govoriti i o neorealizmu u našoj književnosti, ali ne u onom smislu u kojem možemo govoriti o neorealizmu u filmu. Na ovom području izraz ima određenu kritičku vrijednost koja definira svojstva i slabosti, težnje i stavove, zajedničke svim našim režiserima. Upotrijebljen u književnosti taj termin ne definira ništa što bi bilo zajedničko svim našim piscima, ili samo jednom dijelu naših pisaca. Ako kažeš da je Moravia neorealist, ne kažeš ništa kritički bitno o onom što je Moravia. I tako isto ako kažeš da je Brancati neorealist, da je Piovene neoealist, da je Pavese neorealist, i ostali redom, ne kažeš kritički ništa bitno o tome što je Pavese, o tome što Brancati, o tome što je Pivene, što je Pratolini i drugi redom. Ne određuješ način na koji oni vide i ocjenjuju stvarnost koja im je zajednička, a još manje zajednički način na koji je sjedinjuju. Čim izgovoriš tu riječ, moraš ju dopuniti posebnim značenjem, tako da zapravo imaš toliko neorealizama koliko je i glavnih pripovjedača, dok neosporna težnja najmlađih da od neorealizma stvore jedan pojam nije još urodila plodovima koji bi nam dopustili da djelo prvi promatramo u onakvu svjetlu u kakvu bi ovi posljedni to željeli.
Studeni, 1950.
Preuzeto iz: Zora, Zagreb 1971.
Prevela: Karmen Milačić
Elio Vittorini (1908. – 1966.)– talijanski pisac neorealizma. Napustio rodnu Siciliju 1924. i radio kao građevinski radnik u Julijskoj krajini. Objavljivao je u firentinskom časopisu Solaria od 1929; u Milanu se priključio talijanskom pokretu otpora. Zaslužan je za širenje američke književnosti kao prevoditelj i kritičar, priredivši isprva cenzuriranu proznu antologiju Americana (1941). Znatan je njegov utjecaj kao kulturnog djelatnika i angažiranoga intelektualca, koji je promicao građanske vrijednosti i promišljao aktualna društvena pitanja. Neka od njegovih prevedenih djela su: Crveni karanfil (Il garofano rosso, 1933-1934), Razgovor na Siciliji (Conversazione in Sicilia, 1941), Ljudi i neljudi (Uomini e no, 1945), Simplon namiguje Frejusu (Il Sempione strizza l’occhio al Frejus, 1947), Mesinske žene (Le donne di Messina, 1949), Otvoreni dnevnik (Diario in pubblico, 1957), Gradovi svijeta (Le città del mondo, 1969).
Karmen Milačić, hrvatska prevoditeljica i književna kritičarka (Trogir 1921 – Zagreb 2006). Diplomirala je 1951. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radila je kao urednica u nakladničkim poduzećima. Prevodila je s talijanskoga (djela E. Bettize, E. Vittorinija, L. Pirandella, I. Calvina, O. Fallaci, likovne monografije i dr.) i s hrvatskoga na talijanski te objavljivala eseje i kritike s područja hrvatske književnosti.
Članak koji ste upravo pročitali je besplatan, ali je na njega uloženo vreme (i novac). Podržite Libartes i pomozite nam da budemo još kvalitetniji!
Libartes je nezavisni projekat, neprofitni, što znači da se finansira samo zahvaljujući slobodnim donacijama. Redakcija, kao i saradnici, prevodioci, učestvuju volonterski na projektu, ali kako bi se održao kvalitet, kompetentnost i neophodno održavanje čitavog posla, potrebno je vreme , kao i određeni finansijski izvori. Vašim doprinosom bismo mogli da budemo još zanimljiviji i kvalitetniji! Donirajte već danas!