Bilo je to u vremenu kada sam se još bojao mraka u stubištu. Mrak je izvirao iz središta Zemlje, kapilarno se širio prema površini i izlazio iz tla baš ondje gdje su se nalazila stubišta zgrada. Naša zgrada je bila stara, fasada joj je bila tamnozelene boje sa šljokicama koje su se presijavale na suncu, na svjetlosti uličnih svjetiljki. Mrak je bio u dosluhu sa stubištima u cijelom meni poznatom svijetu od nekoliko gradskih ulica.
Ulične svjetiljke su bile posebna priča. Na metalnom stubu su se nalazile tri velike bijele kugle. Neko ih je nazvao tri majčine suze, i stariji dječaci bi pravili grudve u čije srce bi stavili kamen, pa tako armiranim grudvama razbijali suze uličnih svjetiljki. Grad je bio pun razbijenih bijelih lopti koje su visile na svinutim metalnim nosačima uličnih svjetiljki. Tri majčine suze rijetko su gdje bile na broju, ali su sijale, pogotovo kad snijeg napada na njih i nagovijesti dolazak Nove godine. Miris eksplodiranih petardi i miris snijega u zraku, veliko uzbuđenje pred nadolazećim životom.
Razvio sam posebne taktike za tjeranje mraka iz stubišta, jer tada nije bilo osvjetljenja u podrumu, odakle je mrak nezaustavljivo nadirao i prijetio da će prevladati ono malo dnevne svjetlosti, koja je uspjela proći kroz mutno staklo stubišnih vrata.
Jedan od načina da pobijedim mrak je bio da udahnem duboko i počnem se brzo uspinjati stepenicama do trećeg sprata, gdje smo stanovali. Tako sam ronio kroz mrak trčeći uz stepenice, ovlaš se hvatajući za drveni gelender, jer mi stopala skoro nisu doticala hladni kamen stepenika.
Nekad bih uspio nadjačati strah od mraka, jedino bi me lupanje srca odavalo kada bih se popeo do naših ulaznih vrata. Na njima je pisalo naše prezime i ime oca. Lijevo su bila još jedna vrata i stan naših komšija. Taj mali prostor ispred naših i njihovih vrata je bio zaštićen metalnom ogradom i drvenim rukohvatom sa urezanim imenima i prezimenima djece stanarâ, koja su tu živjela prije nas. Tu je pisalo i François, kojeg nikad nisam upoznao. Na drvenom rukohvatu je stalno drijemao mačak Fifi. Iz usta mu je počesto curila slina i nedostajali su mu neki zubi, jer je bio jako star.
Fifi je bio naš zajednički mačak u stubištu.
Nekad kada ne bih znao kako da nadvladam strah, pošto je mrak bio gust kao tijesto za ražev kruh, zvao bih mamu da izađe na balkon i otvori vrata od našeg stana. Tada bih se usudio ući u mrak i hrabro kročiti tamo gdje nijedna ljudska noga nije kročila prije. Ali to bi se dešavalo rijetko, jer šta kad mama nije kod kuće, kada je stan prazan i kada se u njega već uselio moj neprijatelj mrak?
Onda sam zvao Gretu u pomoć. Greta je živjela na spratu ispod nas. Bila je učiteljica i odavno je otišla u penziju. Fifi je, zapravo, najviše bio njen mačak, jer je Greta znala s mačkama i uopšte sa svim životinjama.
Njen stan je za mene uvijek bio nepoznata teritorija, koja me strašno privlačila, ali sam poštovao Gretinu samozatajnost i uljudnost mi je nalagala da kucam, i čekam da ona kaže da mogu ući. Nekad bih ušao u tamni hodnik u kojem je sobna temperatura bila gotovo uvijek ista. Nije bilo ni hladno ni toplo, nego negdje između. Nekad bi se znalo desiti da je Greta netom izašla, kucao bih ne znajući to, pa bih ipak ušao u hodnik iako mi ona nije rekla da mogu ući. Znatiželja je bila jača od uljudnosti koja se u ono doba poštovala i smatrala nezaobilaznom ljudskom vrlinom.
U hodniku Gretinog stana bio je kredenac, na njemu se nalazila jedna metalna žabica, a vrat joj se mogao ljuljati lijevo-desno. Volio sam vodozemce i suncoljubive reptile, samim tim i predmete koji su ih imitirali. Boje u hodniku su bile tamnijeg dijela spektra i naglašavale su ozbiljnost i mističnost hodnika kao putokaza prema još većim tajnama. Divio sam se predmetima u Gretinom stanu, koji je obilovao starim otmjenim stvarima. Njen stan kao da je bio muzej u kojem je ona bila neprikosnoveni kustos, iako je Vrijeme samô htjelo biti kustos naših života. Kod Grete su vladali drugi zakoni i druga fizika. Greti su na sims prozora dnevne sobe, što je gledao prema vrtu, u kojem je rastao razbarušeni orah krošnjom sličan baobabu, dolazile žune koje je hranila masnim žlundrama skinutim sa komada goveđeg mesa.
Greta bi otvorila vrata svog stana i ja bih uzletio uz stepenice kao Space Shuttle, i kad bih prelazio prag naših ulaznih vrata, obavezno bih zahvalio komšinici, iako sam bio ozbiljan dječačić nesklon kurtoaznim, malograđanskim formama ponašanja.
Pored toga što joj je stan odisao tajnovitošću, dubokim sjenama koje su pravile stare, očuvane stvari u spavaćoj sobi, i pored njene ljubavi spram divljih i domaćih životinja, Greta je pravila kolače, torte i kekse kakve niko nije znao praviti u cijelom gradu. Imala je recepte koje je donijela iz Slovenije, a koji su do nje došli putem njenih austrijskih predaka, jer je Gretino djevojačko prezime bilo Falkner. I sama pomisao na tu riječ izazivala je strahopoštovanje pred dalekim podalpskim svijetom.
Gretino kršteno ime bilo je Margareta Hildegard Ella, ali ga se zbog spleta istorijskih okolnosti, koje nisu išle u prilog osobi sa takvim imenom u vremenu Drugog svjetskog rata i na određenoj teritoriji na kojoj se tada našla, morala odreći, preći u ortodoksiju i preuzeti ime Magdalena, ali će ostati upamćena po skraćenoj varijanti krštenog imena: Greta.
Greta je bila virtuoz za slatko. Poslijepodne bi se ispod naših vrata počeo uvlačiti miris njene kuhinje, krasan miris keksa od putra. Svaki keks je imao drugačiji oblik, jer je Greta imala limene kalupe u kojima ih je odlijevala. Onda bih je začuo kako izgovara moje ime, a to je značilo da ću strčati niz stepenice do njenih vrata gdje bi ona stajala u kućnoj haljini i držala u ruci zdjelicu punu još vrelih ukusnih zvijezda, pravougaonika, konjića, rozeta. Na malom prstu njene ruke, s unutrašnje strane, uvijek bih gledao mesnatu poluloptu, kao da si veći kliker gurnuo ispod kože, ugurao ga u meso i tu ostavio, ali bi sjaj zlatnog prstena pečatnjaka brzo odvratio moju pažnju sa onoga što nisam do kraja razumio.
Greta je ukrašavala jelku za Božić i Novu godinu, a mi samo za Novu godinu, jer smo bili ateistička porodica koja je poštovala vrednote srpa i čekića. I Greta je poštovala zvijezdu petokraku, ali je držala i do one betlehemske. A kako smo mi poštovali Gretu tako se Božić poštovao i u našem stanu, iako je u njega dopušten ulaz imao samo Deda Mraz u crvenoj uniformi s bijelim detaljima. Mene su zanimali jedino novogodišnji paketi, tada još nisam ništa znao o rođenju bogočovjeka.
Greta me naučila mnogim vještinama, pored toga što je bila moja lična Gospa od Svjetlosti. Jednom mi je neki dječak u školi prijetio batinama, pitao sam Gretu šta da radim, ona je rekla da mu uzvratim istom mjerom. Tako je i bilo, pa se agresivni dječak prepao i povukao.
«Moraš mu reći», govorila mi je Greta, «sunce ti žarko…»
Poslije sam znao kako se ponašati prema drugim ljudima. Važno je uvijek biti hrabar i nikad ne uzmicati. Tako sam prolazio kroz život, bez uzmicanja i kukavičluka. Godišnja doba su se brzo smjenjivala na velikom kalendaru kosmičkih dimenzija.
Čak nas je i jedan omanji rat zakačio, očešao se o našu putanju. Greta je i tu bila s nama, mogla je dobiti egzil u zemlji svog davnog porijekla, ali je to odbila, jer je njen život bio ovdje, u zemlji u kojoj je završila po direktivi Komunističke partije, jer je trebalo školovanih, mladih ljudi da se zemlja obnovi nakon svjetskog rata. Naš rat nas je grubo uzeo za ruke i preselio u tuđi grad. Drukčije nije ni mogao od nas napraviti kvalitetne izbjeglice.
Za vrijeme našeg omanjeg rata Greta je radila manje-više iste stvari. Pomagala je pri kuhanju, čitala knjige i strastveno pušila. Redala je pasijans s mojom sestrom, koja je bila njena lična povjerenica, i njih dvije su činile zasebnu i poluatonomnu izbjegličku ćeliju unutar našeg porodičnog izbjegličkog formata. Greta bi diktirala, a sestra bi pisala pisma na njemačkom, koja su onda slali putem Crvenog križa u Gretinu prapostojbinu. Tako smo preko pisama na njemačkom jeziku održavali vezu s vanjskim svijetom, koji nije previše mario za naš omanji rat.
Imali smo mačku, i psa, iako smo bili izmješteni, van svog stubišta, daleko od ulice koju su osvjetljavale tri majčine suze. Čak mi je nedostajao onaj moj stari dobri mrak iz podruma. Omanji rat je brzo prošao i konačno smo se vratili u svoje stubište, na svoje spratove. Zaboravio sam napomenuti da smo početkom našeg omanjeg rata ostavili za sobom dva Fifijeva potomka, kada smo se vratili, nismo ih sreli. Jedan od njih je hodao tako da mu je trbuh stalno dodirivao pod, bio je oprezan i strašljiv, pa je zaradio nadimak Miš. Moguće da je Miš preživio, povukao se u katakombe i zbratimio s pravim pacovima, koje sam nekad znao sresti u podrumu, među metalnim kantama za smeće kakve se više ne proizvode. U zbrkanim vremenima bilo je šanse za neprirodne saveze čak i između takvih bioloških neprijatelja kakvi su miševi i mačke. Kako god, po povratku kući imali smo nove mlade od izbjegličkog mačića, koji su obećavali da nam život u starom-novom stubištu nikad neće postati dosadan.
Putovali smo kroz vrijeme i prostor toliko dugo dok nam se vasionsko srebro nije počelo hvatati u kosi. Vjerovatno je vlak zalutao u neku od pokrajnjih dimenzija, što i nije bilo teško kada si odrastao a mali, i imaš moć vidjeti čudo gdje god poželiš. Neki su tokom puta izašli iz voza i ostali na usputnim stanicama, pa se nismo više nikad sreli. I Greta je jednom izašla iz vagona i nismo je više vidjeli. Otišla je kupiti sumporne šibice marke Dolac, jer je bila strastven pušač. Greta, premda višestruko starija od mene, imala je sposobnost vidjeti čudesa, jer se znala radovati svemu djetinjom iskrenošću. Grad, kuće, dnevne sobe su se uvećavali a stari ljudi su se neprimjetno smanjivali po biološkim zakonima prirode. Dobroćudni gomolj na njenom prstu pustio je korijene po cijelom tijelu.
Opasno sam se naginjao kroz prozor dok mi se za lice lijepila para i komadići ugljena mi upadali u oči, htio sam vidjeti Gretu još jednom. Vidio sam samo skute njene kućne haljine, i Fifija kako je smjerno prati, dodirujući repom rubove Gretine haljine. Iznad njene glave su letjele pozamašne ptice koje je hranila cijelog života. Zelene žune, loptasti crvendaći, plavetne sjenice, kreje, čak i djetlić koji je kljucao debelu koru oraha iza naše zgrade, sve one su bile u natprirodnoj veličini. U daljini je svjetlucala jelka velika kao kuća. Okićena dobrim riječima, koje su mogle iskupiti ljudsku zlobu. Vidio sam bogočovjeka kako sjedi pored žive jelke i čeka da se ljudi okupe. Nije to bilo prirodno, jer Iskupitelj je trebao biti malo dijete, ali šta je moglo biti prirodno u svijetu gdje je mašta diktirala zbilju. Znao sam da se na ovoj stanici Božić uvijek događa i nikad ne prestaje. Također sam znao da se Greta zaputila prema velikoj jelki, i molio sam bogočovjeka, Isusa, premda nisam bio vičan molitvama, da joj pomogne i daruje joj vječni život. Ona je to nesumnjivo zaslužila pomažući ljudima i životinjama. Meni je pomogla pobijediti mrak i naučila me kako biti hrabar.
Lokomotiva je posljednji put vrisnula, počeo je vejati kosmički snijeg, morali smo nastaviti svoje putovanje, koje je započelo na našoj, domaćoj stanici, gdje smo kupovali karte na šalteru za kojim je radio ozbiljan čovjek kratke plave kose. On je imao neki automat, poput mašinerije za gazirano piće, povlačio je crvene ručice, pritiskao komandne dugmadi, i karta bi izišla iz automata. Mala i tvrda, od kartona. S njom si mogao putovati na kraj svijeta.
Meni je rekao: «Antananarivo.»
Spremno sam odgovorio: «Madagaskar.»
Provjera znanja iz geografije je bila obavezna prije nego što dobiješ kartu, jer kako da ideš na put ako ne pokazuješ ljubav prema zemljopisu. Prije uručivanja karte, prvo bi te posmatrao zabrinuto mašući glavom, bio je to skeptičan prodavač dalekih putnih destinacija. Pitam se kako i ne bi bio skeptičan s obzirom na to da je on odgovarao za nas putnike svih doba i uzrasta.
«Arhimedov zakon?»
«Tijelo uronjeno u tekućinu biće lakše za onoliko koliko iznosi težina istisnute tekućine» – odgovorio sam bez puno razmišljanja.
Znanje iz fizike je bilo nužno ako si kanio biti svjetski putnik, jer bez Arhimedovog zakona lađe ne bi mogle opstati na površini vode, niti bi baloni mogli letjeti. Prodavač je često puštao probne balone koji bi čak mogli izići iz Zemljine orbite, preći pedeseti kilometar iznad površine planete, kada bi balon uplovio u čistokrvni svemir.
Treće pitanje je bilo i najlakše. Odgovor je bio: «Koža je najveći organ ljudskog tijela.» Ona nam je davala konačan izgled. Ako si kanio biti odan putovanjima morao si znati koje su ti granice. Mada, svaki pravi putnik je imao i astralnu kožu, a ona je bila bez kraja i konca.
Prodavač je zbog prirode svoga posla morao biti zvjezdoznanac, razumjeti se u zvijezde kao urar u satne mehanizme. Na vrhu zgrade željezničke stanice nalazio se mali toranj sa zahrđalim vjetrokazom u obliku pijetla od lijevanog željeza, u tornju je prodavač sjedio noćima i noćima. Imao je i astrolab i busolu. Znao je baratati sekstantom, iako morâ nije bilo na vidiku.
Prodavač kratke plave kose je starinskim teleskopom proučavao naklonost zvijezda prema našim putovanjima. Imao je putnički karton svakog putnika, i znao je sve naše želje spram dalekih destinacija. Noć uoči prodaje karte za neku destinaciju proveo bi u tornju, sam, okružen zvijezdama. Astrolab ga nikad ne bi iznevjerio. Mjerio je lokalno vrijeme u odnosu na datu mjesnu zemljopisnu dužinu, to je bilo važno da znamo koliko je sati u geografskoj tački do koje želimo putovati. Jer ako prolazimo kroz vremenske zone, koje su ispred nas, onda putujemo u budućnost, na to smo morali biti spremni. Jedino astrolabom nije mogao izmjeriti azimut naših srca.
Ujutro, nenaspavan zbog astronomskih mjerenja, prodavač kratke plave kose morao je biti neraspoložen i ljut. Ja sam kupio kartu do Beringovog moreuza, jer sam volio riječi tog hidronima, i Hiperboreja mi je bila blizu srca. Još putujem i nisam stigao do krajnjeg cilja. Jednom ću ugledati daleki Sjever. Vidjeću beluga kitove kako svojim bijelim tijelima prošivaju hladni akvamarin, uranjajući i izranjajuću u ritmu, opkoljeni santama usamljeničkog leda. Staću na tačku odakle su nebesa najbliža svakoj dječačkoj glavi. Gore su zvijezde, tople i žmirkave. I Greta je nesumnjivo u nebeskom metropolisu. Ima svoj stan, svoje stubište. Njena glava je u oblacima dima ljutih, jeftinih cigareta, jer njih najviše voli. Reda pasijans a karte su joj od svjetlucave materije nebeskih tijela. I Fifi je tu, spava na gelenderu od vječno zaustavljenih kometa.
Faruk Šehić rođen je 1970. u Bihaću, u SFRJ. Do izbijanja rata u Bosni i Hercegovini studirao je Veterinarski fakultet u Zagrebu. Bio je pripadnik Armije BiH, jedanput teško ranjen.
Objavio je sljedeće knjige: Pjesme u nastajanju (2000), Hit depo (2003), Pod pritiskom (2004), Transsarajevo (2006), Hit depo, Pod pritiskom, Transsarajevo, Apokalipsa iz Recycle bina / Dodatne scene (2007, 2018), Knjiga o Uni (2011), Moje rijeke (2014) i Priče sa satnim mehanizmom (2018). Književni kritičari ga često nazivaju glasom ‘pregažene generacije’ pisaca rođenih sedamdesetih u Jugoslaviji, koje su ratovi i raspad zajedničke države biografski i tematski obilježili.
Za roman Knjiga o Uni je dobio nagradu Meša Selimović za najbolji roman objavljen na govornom području Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske i Crne Gore u 2011. godini, i nagradu Evropske unije za književnost – EUPL 2013. Za knjigu pjesama Moje rijeke je dobio nagradu Risto Ratković za najbolju objavljenu knjigu pjesama u Srbiji, BiH, Hrvatskoj i Crnoj Gori za 2013./2014. i Godišnju nagradu Društva pisaca BiH za 2014. Dobitnik je i nagrade Premio Camaiore Internazionale 2019. za knjigu izabranih pjesama Ritorno alla natura / Povratak prirodi.
Knjige su mu prevođene na slovenski, mađarski, makedonski, poljski, bugarski, njemački, engleski, italijanski, španski, holandski, arapski, rumunski i francuski jezik. Radi kao novinar i kolumnista u uglednom sarajevskom magazinu BH Dani. Živi u Sarajevu.
Ovaj članak je objavljen u sepembru 2019, u okviru temata Libertas Libartes.
Pročitajte sve članke objavljene u rubrici Proza.