Image default
Proza

Hermann Broch, Vergilijeva smrt (odlomak iz romana)

Vergilijeva smrt

Piše: Hermann Broch

Priredila: Nikolina Todorović

OCJELNO MODRI I LAGANI, gibani tihim, jedva zamjetnim protuvjetrom, strujili su valovi Jadranskog mora u susret carskom brodovlju dok su ga kormila usmjeravala brundizijskoj luci, a slijeva mu se polako bližio ravan humak kalabrijske obale, i sad kad se samoća mora, sunčana pa ipak toliko bliska smrti, prometnula u mirno i radosno poslovanje ljudi, sad kad su se vali, blago ozareni blizinom ljudskog bitka i prebivanja, napučili svakovrsnim brodovima, onima koji su također hitali prema luci, onima koji su iz nje izlazili, sad kad su ribarske brodice smeđih jedara posvuda već napuštale muliće svih tih mnogih sela i zaselaka duž obale oplahivane bjelinom te polazile na večernji ribolov, sad se more izgladilo poput zrcala; nad svim time se biserno rasklopila školjka neba, spuštala se večer, i kad god bi vjetar dopuhao odatle ili donio zvukove života, udaranje čekića ili kakav zov, razgoreno bi drvo zamirisalo s ognjišta.

Od sedam brodova visokih paluba, koji su u razvijenu klinu plovili jedan za drugim, samo su prvi i posljednji, dvije vitke, kljunaste pentere, spadali u ratnu flotu; ostalih pet tromnih i uznositih leđa, s deset reda, dvanaest reda vesla, bile su građene kićeno, kao i dolikuje augustovskom dvoru, i samo je središnja, najkrasnija, zlatom joj je blještio kljun okovan mjedi, poput zlata su sjale lavlje glave ispod obrovnica što su nosile kolute, šarenile se zastavice na priponama, samo je ona svečano i veličanstveno ispod purpurnih jedara nosila šator Cezarov. A na lađi koja je plovila neposredno za njoj nalazio se pjesnik Enejide, i znak smrti bio mu je ispisan na čelu.

Izručen morskoj bolesti, u napetosti stalne prijetnje ponovnog njezinog izbijanja, tijekom cijelog se dana nije odvažio ni pomaknuti, međutim, premda prikovan uz ležaj što je posred lađe bio postavljen za nj, osjećao je sebe ili, bolje, svoje tijelo i tjelesni svoj život, koji već godinama nije volio priznati svojim, kao jedno jedino pipavo i kušavno sjećanje na opuštenost, koja ga je sad na domak tišeg obalnog područja odjednom obuzela, i ta preplavljujuća, mirna i umirujuća umornost bila bi možda upravo dobrodošla sreća, da se uza sav ljekovit i krepak morski zrak nije opet pojavio mučan kašalj, klonuće poradi svakovečernje groznice, svakovečernje zastrašenosti. Tako je tu ležao, on, pjesnik Enejide, on, Publije Vergilije Maron ležao sužene svijesti, gotovo posramljen sa svoje bespomoćnosti, gotovo ojađen s takove sudbine, te je zurio u sedefasti rub nebeske školjke: zašto je samo popustio navaljivanju Augustovu? Zašto li je napustio Atenu? Nestala je sad nada da će sveto vedro nebo Homerovo blagotvorno pogodovati dovršenju Enejide, nestala svaka nada u ono neizmjerno novo što je imalo početi zatim, nada u život filozofije i znanosti u Platonovu gradu, život odvraćen od umjetnosti i oslobođen pjesništva, nestala nada da će još ikad stupiti na jonsko tlo, oh, nestala je nada u čudo spoznaje i ozdravljenje u spoznaji. Zašto se svega toga odrekao? Dobrovoljno? Ne! Bilo je to poput zapovijedi neotklonjivih životnih sila, onih neotklonjivih sila sudbine što se nikad posve ne gube, pa premda one i kadšto zarone u podzemlje, nevidljivo, nečujno, ipak neprestano ostaju nazočne kao neistraživa prijetnja snaga kojima nikad nije moguće uteći i kojima se vazda valja pokoravati; bila je to sudbina. Dopustio je da ga nosi sudbina, i ta ga je sudbina nosila prema kraju. Nije li to oduvijek bio oblik njegovog življenja? Je li ikad živio drugačije? Da li mu je sedefasta ljuštura neba, da li mu je proljetno more, da li mu je pjevanje bregova i ono što mu je bolno pjevalo u grudima, da li mu je zvuk božje frule značio ikad išta drugo no događaj koji bi ga poput kakve posude sfera doskora imao primiti te ga odnijeti u beskraj?

Preuzeto iz: Sveučilišna naklada Liber, Zagreb 1979.

Prevela: Truda Stamać


Hermann Broch (1886. – 1951.) – australijski književnik i jedan od najznačajnijih pisaca dvadesetog vijeka. U književni svijet ulazi proslavljenom trilogijom Mjesečari (Die Schlafwandler), a njegovo najznačajnije djelo svakako jeste Vergilijeva smrt (Der Tod des Vergil, 1945), u kojem Vergilije umirući nagovještava epohalnu promjenu svijeta. To je roman ispisan kao vrhunski stilski jezični spjev, a na naše jezike ovaj roman sjajno je prevela Truda Stamać.

Članak koji ste upravo pročitali je bio besplatan, ali je na njega utrošeno vreme (i novac). Podržite Libartes i pomozite nam da budemo još kvalitetniji!
Libartes je nezavisni projekat, neprofitni, što znači da se finansira samo zahvaljujući slobodnim donacijama. Redakcija, kao i saradnici, prevodioci, učestvuju volonterski na projektu, ali kako bi se održao kvalitet, kompetentnost i neophodno održavanje čitavog posla, potrebno je vreme , kao i određeni finansijski izvori. Vašim doprinosom bismo mogli da budemo još zanimljiviji i kvalitetniji! Donirajte već danas 😊

Povezani članci

Armin Huseinović – Vještačko disanje

Miroslav Pelikan – Slučajni susreti

Milena Živkov, Poslastičarnica u Hilandarskoj

6 komentara

Cemorerty at 06:55

https://buypropeciaon.com/ – propecia results photos

Odgovori
Propecia at 07:35

Prix Du Viagra Belgique

Odgovori
zooccasse at 23:54

http://buysildenshop.com/ – bob dole viagra

Odgovori
ImmemeLef at 05:37

https://buystromectolon.com/ – buy stromectol for dogs

Odgovori
argueni at 10:33 Odgovori
lialley at 10:39 Odgovori

Ostavite komentar