Image default
Poezija

Čezare Paveze, Izbor iz poezije

STRASNE ŽENE

U suton devojke silaze u vodu
dole kada iščezava more, prostrano. U šumi
svaki list drhti, dok one izlaze
oprezno na pesak i sedaju na obalu. Pena
nemirne igre igra niz vodu što seže u daljinu.

Devojke se plaše algi što su utonule
u talase i pletu se oko ramena i nogu:
tamo gde im je telo obnaženo. Hitro izlaze na obalu
i dozivaju se po imenu, osvrćući se uokolo.
I senke na dnu mora, u pomrčini,
goleme su i vidi se kako nejasno plutaju,
kao da ih privlače tela što promiču. Šuma je
mirno sklonište, pri zalasku sunca,
više nego žalo, ali ove preplanule devojke
vole ostati na čistini, uvijene u ogrtač.
Sve su šćućurene i stiskaju ogrtač
među nogama, zureći u more pruženo
kao livada u sumrak. Da li bi se neka usudila
da se pruži gola po livadi? Iz mora bi
iskakale alge, koje dotiču stopala,
da zgrabe i otrgnu drhtavo joj telo.
Ima u moru očiju koje katkad svetlucaju.
Ona nepoznata strankinja što se, gola i sama,
kupala u moru, u noći mladog meseca,
jedne je noći nestala i više se nije vratila.
Bila je krupna i mora da je bila blistavo bela
jer su oči, sa morskog dna, do nje doprle.


MIT

Doći će dan kada će mladi bog postati čovek,
bez patnje, sa mrtvim osmehom čoveka
koji je razumeo. I promiče sunce u daljini
sipajući rumen po plažama. Doći će dan
kada bog neće znati gde behu nekadašnje plaže.

Budimo se jednog jutra kada je minulo leto,
a u očima još vriju bleskovi kao juče
i u ušima se sunčevo praskanje
pretvara u krv. Svet je promenio boje.
Planina ne dotiče više nebo; niti se oblaci
gomilaju kao plodovi; kroz vodu se
ne naziru beluci. Telo zamišljenog čoveka
povija se, a u njemu disaše bog.
Svršeno je s palminim suncem, mirisom zemlje
i slobodnom ulicom obojenom ljudima
što ne znavahu za smrt. Leti se ne umire.
Ako neko i nestane, tu beše mladi bog
koji življaše za sve i ne hajaše za smrt.
Tuga na njemu beše kao senka od oblaka.
A pogled mu je čudio zemlju.

Sada
umor pritiskava sve udove čoveka,
bez patnje: mirna klonulost u osvit
kišnog dana. Tmurne plaže ne poznaju više mladića kome je nekad
tek pogled bio dovoljan. Niti more vazduha
oživljava u dahu. Pomirene sa sudbinom, usne
čovekove
se grče u osmeh pred zemljom.


*

Rujna zemljo, crna zemljo,
dolaziš od mora,
od sažeglog zelenila,
gde su reči od davnine
i krvava muka
i geranije u kršu –
ne znaš koliko nosiš
od mora reči i muke,
ti, bogata kao sećanje,
kao sažeglo polje,
ti, gruba i melemna
reči, drevna po krvi
slivenoj u očima;
mlada, kao plod
koji je spomen i doba –
tvoj dah počiva
pod avgustovskim nebom,
masline tvog pogleda
utažuju more,
a ti živiš i živiš
bez čuđenja, sigurna
kao zemlja, smrknuta
kao zemlja, muljača
godišnjih doba i snova
što se na mesečini vidi
pradrevna, kao
ruke tvoje majke,
kao posuda za žeravicu.

27. oktobra 1945.


*

Jesi i brežuljak
i staza u kršu
i igra u trščaku
i poznaješ vinograd
koji ćuti noću.
Reči ne govoriš.

Postoji zemlja što ćuti
a tvoja nije.
Postoji tišina što traje
po bilju i bregovima.
Postoje vode i polja.
Tišina si polegla
koja ne uzmiče, usna si
i mračne oči. Vinograd si.

Ta te zemlja iščekuje,
a ni reč ne izgovara.
Minuli su dnevi
pod jarkim nebesima.
Igraše se oblaka.
Zla je to zemlja –
to zna čelo tvoje.
I to je vinograd.

Opet ćeš naći oblake
i trščak i glasove
kao senku od mesečine.
Opet ćeš naći reči
s onu stranu kratkog
i noćnog života igara,
s onu stranu užagrenog detinjstva.
Biće divno ćutati.
Zemlja si i vinograd.
Užagreno će ćutanje
spržiti polje
kao kresovi veče.

30 – 31. oktobra 1945.

Preuzeto iz: Doći će smrt i imaće tvoje oči, Izdavačko preduzeće „Rad“,  Reč i misao XIII kolo, Beograd, 1977.

Uredio:Boško Bogetić

Preveo: Milan Komnenić


Čezare Paveze (1908 –  1950) – italijanski pesnik, prozaista, književni kritičar i prevodilac, pripadnik neorealizma i jedan od najznačajnijih italijanskih autora prošlog veka. Detinjstvo, mladost i najveći deo svog života proveo je u rodnom Torinu. Završio je studije američke književnosti, te prevodio mnoge američke pisce. Zbog otvorenog protivljenja fašizmu osuđen je na godinu dana tamnovanja u logoru Brankaleone Kalabro 1935. godine. Život je skončao samoubistvom, popivši desetine pilula za spavanje.

Članak koji ste upravo pročitali je bio besplatan, ali je na njega utrošeno vreme (i novac). Podržite Libartes i pomozite nam da budemo još kvalitetniji!
Libartes je nezavisni projekat, neprofitni, što znači da se finansira samo zahvaljujući slobodnim donacijama. Redakcija, kao i saradnici, prevodioci, učestvuju volonterski na projektu, ali kako bi se održao kvalitet, kompetentnost i neophodno održavanje čitavog posla, potrebno je vreme , kao i određeni finansijski izvori. Vašim doprinosom bismo mogli da budemo još zanimljiviji i kvalitetniji! Donirajte već danas 😊

Related posts

Nina Živančević, Antitela

Libartes

Milovan Kljajević, Zaboravio sam u Firenci

Tamara Šuškić, poezija

Libartes