Image default
Film i misao

Hrvoje Galić, Iz vremena koje prethodi: „Gepard“ Luchina Viscontija

Iz vremena koje prethodi: „Gepard“ Luchina Viscontija

 

Piše: Hrvoje Galić

 

Geparda je režirao Luchino Visconti di Modrone, grof Lonate Pozzola, poznatiji kao jednostavno, Luchino Visconti, rođen u istaknutoj i nevjerojatno bogatoj milanskoj plemićkoj obitelji. Film je snimljen po romanu Giuseppea Tomasija di Lampeduse, sina kneza od Lampeduse, nositelja još nekoliko plemićkih titula. Film je smješten na Siciliji, krajem 19. stoljeća, i poprilično vjerno prati zbivanja u romanu, koja prate smjenu klasa tijekom talijanskog Risorgimenta, opadanje moći aristokracije i uspon srednje klase. Iako su neke epizode iz romana skraćene, primjereno su smještene u kontekst samog filma. Slavni filmski kritičar Roger Ebert je napisao: „Geparda je napisao jedini čovjek koji ga je mogao napisati, režirao ga je jedini čovjek koji ga je mogao režirati i u njemu glumi jedini čovjek koji je mogao igrati njegovu glavnu ulogu [Burt Lancaster]“. Visconti je adaptirao tri remek-djela dekadentizma u književnosti, što ga čini najvećim poznavateljem dekadentizma u filmu; Morte a Venezia (Smrt u Veneciji), prema noveli Thomasa Manna, samog Gattoparda i L’Innocente (Uljez) prema D’Annunzijevom romanu, što je bio i njegov posljednji film.

U adaptaciji L’Innocente vidljivi su motivi političke i moralne degeneracije aristokracije, barem kako ju vidi Visconti, kao i u filmu Vaghe stelle dell’Orsa, (Sandra) koji je naslov posudio iz Leopardijeve pjesme. U La caduta degli dei (Sumrak bogova), Visconti prikazuje moralnu degeneraciju nacističke elite i s njima povezanih industrijalaca, ali japanski književnik Yukio Mishima jednom je napisao kako je doba koje film prikazuje toliko efektno dočarano, gotovo wagnerijanski, da djeluje kao da se Visconti s njim poistovjećuje (Mishima je te riječi napisao s nemalom dozom zavisti). Uistinu, raskoš, ljepota i propadanje koje Visconti prikazuje za njega su morali biti važni, što je posebno vidljivo na primjeru druga dva dijela Njemačke trilogije, Smrti u Veneciji i Ludwigu. Ukratko, Visconti je ponekad uzimao književna djela ili povijesne periode koje karakterizira dekadentizam, ponekad suptilno ili manje suptilno prevrednovao ta djela, što je uvjetno rečeno bilo dio njegovog političkog projekta, ali je i s nemalom simpatijom portretirao doba raskoši i nevjerojatne ljepote koja odumire. U tu kategoriju pripada film Gepard.

Film počinje bogoslužjem u kući Salina, i nedugo zatim političkom diskusijom između Kneza od Saline, Do Fabrizija i njegovog nećaka Tancredija (Alain Delon). Tancredi se bori na strani Garibaldijevih republikanaca, kojima je cilj ujediniti Italiju i učiniti ju ustavnom monarhijom pod kraljem Vittoriom Emanueleom. Tancredi svom ujaku govori rečenicu koju je roman učinio slavnom: „Sve se mora promijeniti da bi sve ostalo isto“. Taj paradoks razumljiv je samo ako se u obzir uzme ideja o nepromjenjivosti ljudske prirode, kako kaže de Tocqueville, ambicija je sveprisutna. Jednostavno se radi o tome koja klasa, odnosno koji tip čovjeka će vladati, odnosno raspolagati materijalnim bogatstvom. Uistinu, sve će ostati isto, a sve će se promijeniti. Ocu Pirroneu, svećeniku obitelji Salina, Don Fabrizio kaže kako se u njihovoj zemlji ne događa ništa. Jedino što se odvija je smjena klasa, srednja klasa zamjenjuje aristokraciju, kojoj će usput dati nekoliko tisuća dukata. Njihova zemlja je zemlja kompromisa. Kad Tancredi, koji je i sam plemićkog podrijetla, odlazi u borbu u planine, Don Fabrizio mu daje novac, a Tancredi se s njime šali kako financira revoluciju.

I po scenama bitki kojima uskoro svjedočimo, i odnosu Don Fabrizija i Tancredija, vidimo koliko je to revolucionarno doba bilo umjereno, posebno kada se usporedi s događajima 20. stoljeća. Nemoguće je zamisliti ujaka fašista, koji daje novac nećaku komunistu netom prije njegova odlaska u brda da bi se kao partizan borio na drugoj strani. Ideološka neprijateljstva 20. stoljeća bila su utemeljena u bitku, kako politiku vidi Carl Schmitt (na primjer komunizam i kapitalizam ne mogu supostojati u istoj državi). Jedno ne može postojati pored drugoga, što može voditi jedino do uništenja druge strane, dok je ideološki sukob prikazan u Gepardu karakterističan za liberalno doba neutralizacije i depolitizacije. Scene bitke prikazane u filmu, (u romanu su samo natuknute), u usporedbi s dokumentarim snimkama svjetskih ratova, djeluju kao dvoboj kavalira. Cjelokupna „revolucija“ u Italiji krajem 19. stoljeća, bi jednom Lenjinu, pa i Dantonu, izgledala kao obična farsa, jeftin kompromis koji gospoda međusobno sklapaju radi obostranog financijskog i političkog interesa. Aristokratski princip i liberalizam nisu nužno nespojivi, što je vidljivo na primjeru Chateaubrianda, iako je on bio rojalist, a ne republikanac. I Tancredi se bori za kralja, kao što Don Fabrizio podržava Burbonskog kralja,rečeno je u pošalici. Don Fabrizio kaže ocu Pirroneu: „Mi smo samo ljudska bića koja žive u svijetu koji se mijenja. Što bismo trebali činiti? Crkva eksplicitno obećava besmrtnost. Kao društvena klasa, mi ne obećavamo ništa. Za nas se vječnost svodi na sto godina! Mi nemamo nikakvih obaveza osim onoga što nam je pred rođenim očima.“

Važna figura u Gepardu je Don Calogero Sedara, čovjek skromna porijekla, oca njegove žene su u Donnafugati nazivali Peppe Merde (Peppe Govno). Oštrouman, gramziv, vulgaran i priprost liberal, koji se svojski trudi djelovati pristojnim, obogatio se bezobzirnim financijskim špekulacijama i posjeduje velik dio Donnafugate (u Lampedusinom romanu se spominje da je bogat jednako kao Don Fabrizio). Kada na večeru u kuću Salina dođe neukusno odjeven u fraku, taj dolazak Knezu djeluje važniji od Garibaldijeva iskrcavanja. Sedara sve društvene odnose, ali i sve što oko sebe vidi, shvaća u monetarnim odnosima (na balu na samom kraju filma kaže kako palača poput ove sada ne bi mogla biti sagrađena s obzirom na tadašnju cijenu zlata, naprosto nije u stanju luksuz poimati čisto estetski, odvojeno od novčarskih odnosa). Kada promatramo današnje društvo, djeluje nam da se uistinu sve moralo promijeniti da bi sve ostalo isto, samo što se mora priznati da su seSedare današnjice ipak kroz stoljeća naučili odijevati s više stila, i svoj financijski razum prerušiti u doktrinu o „kulturnom plemstvu“ (koju naučava sociolog Bordieu) i estetskom poimanju okoline, koje navodno nema karakter svođenja umjetničkih djela na komoditet.

Kćer Don Calogera je prelijepa Angelica (Claudia Cardinali), kojom su svi očarani, a ponajviše Tancredi. U Tancredija je bila zaljubljena i kći Don Fabrizija, Concetta, ali njen otac u privatnom razgovoru ocu Pirroneu kaže kako siromašnom Tancrediju treba bogata žena koja može biti u braku s ambasadorom u Beču, što pobožna i povučena Concetta prema njemu ne bi mogla biti. Tancredijev otac je bogatstvo „proćerdao“ i sve što je ostalo je palača koja, kako Don Fabrizio kaže u romanu, može biti poslužiti jedino kao staja za koze. Tancredi je mlad, plemićkog porijekla, zgodan, šarmantan i ambiciozan, pred njim je svijetla budućnost u novoj ujedinjenoj Italiji, a Concettin miraz bi bio malen, jer bogatstvo Don Fabrizija mora biti raspodijeljeno na sedam dijelova. S druge strane, Angelicin otac Don Calogero je bogat (u jednoj posebno upečatljvoj sceni, netom nakon dogovaranja braka, Don Calogero promatra Don Fabrizijevu kartu Donnafugate, s posebnom pažnjom gledajući svoje posjede u njoj), i ušavši u brak s njom, Tancredi bi imao sve što mu je potrebno za uspjeh. Taj brak se i ostvaruje, uz oduševljen pristanak Don Calogerija. Na primjeru Tancredija i Angelice, odnosno njihovih očeva, vidljive su klasne razlike u Italiji netom prije ujedinjenja i rascjepkanost financijskog i simboličkog kapitala, bogatstva, imena i naslijeđa.

Tancredi je rodom plemić, ali siromašan je, dok je Angelica kao kćer Don Calogerija nevjerojatno bogata, ali još uvijek nema simbolički kapital potreban za društveni prestiž. Uskoro će ga imati, pošto Don Calogeri dobiva plemićku titulu od nove krune, ali svejedno, brak između Angelice i Tancredija na vrlo slojevit način ispunjava kriterije spajanja „starog“ i „novog“, na paradoksalan način utjelovljenom u njima oboma. Tancredi je i plemićkog porijekla i Garibaldijev suborac, a Angelica i kćer liberala koji se nedavno obogatio, i posjednica plemićke titule koju je dobio njen otac. Na određen način, u oba slučaja aristokratska titula ima farsičan karakter, Tancredi ju je negirao boreći se zajedno s republikancima, a Don Calogero, i time Angelica, ju je dobio čisto kao simbol prestiža, bez ikakvog naslijeđa. Kako saznajemo, aristokraciju definiraju stoljećima prikupljana sjećanja, otac Pirrone kaže kako stvari koje su puku beznačajne za aristokraciju imaju golemu važnost, to su dva svijeta koja nemaju ništa zajedničko, a opet su ovisni jedan o drugome. Sve to nestaje, a brak između Angelice i Tancredija je u kontekstu ujedinjenja Italije savršen brak; i sam Don Fabrizio kaže kako su oni savršen par, spoj starog i novog, bogatstva i prestiža, ujedinjeni u ljepoti i raskoši svoje mladosti.

Poslanik Torinske vlade, Chevalley, dolazi u Donnafugatu da bi nagovorio Kneza od Saline da postane senatorom u novom parlamentu. Don Fabrizio odgovara da to nije moguće, da bi pristao jedino ako bi to bila neka vrsta počasti, ali kao osoba koja se ne može samoobmanjivati u vezi s nekom maglovitom koncepcijom „općeg dobra“, kaže da nije dobar kandidat. Kaže: „Spavati, to je ono što Sicilijanci žele, dugačak san. Oni će uvijek mrziti one koji ih žele probuditi, makar to bilo zato da im donesu najljepše darove. Ali sumnjam da im novo kraljevstvo može dati ikakve poklone. Bilo koji čin, čak i najnasilniji, predstavlja želju za zaboravom. Naša putenost je želja za zaboravom. Naši hici i naši ubodi su žudnja za smrću. Naša lijenost, naši šerbeti, su žudnja za sladostrasnom obamrlošću, koja je opet smrt. . . Rekao sam Sicilijanci, mislio sam Sicilija. Ova okolina, nasilnost krajolika, surovost klime, beskrajne tenzije. . .“ Chevalley kaže kako se klima može poboljšati, krajolik promijeniti. Za liberale sve se može promijeniti uz racionalan pristup i mnogo volje. U Engleskoj je to možda moguće, kaže Don Fabrizio, na Siciliji nije. Don Fabrizio, kao pripadnik aristokracije, zna da je način života određenog naroda oblikovan kroz stoljeća, daednom formiran, može do neke mjere prilagoditi novim okolnostima ali ne i izbrisati svoje naslijeđe. Sa Risorgimentom ne nastaje Sicilia anno zero, da parafraziramo naslov Rosellinijevog filma.

Don Fabrizio odgovara: „Oni se nikada neće poboljšati, jer misle da su savršeni. “Chevalley nije shvatio što je Don Fabrizio želio reći, Sicilija želi spavati i kakvi god darovi joj se nudili, ona se neće probuditi iz svoje snene želje za ništavilom. Njene strasti su prerušena želja za smrću, nirvanom, njena pasivnost je jedno s krajolikom, klimom, željeti to promijeniti je jednako želji da se promijene prirodni zakoni. I to je još jedno značenje Tancredijevih riječi, sve se mora promijeniti da bi sve ostalo isto, ne radi se samo o nepromjenjivosti ljudske prirode, već i o nepromjenjivosti načina života naroda, njegovih najintimnijih žudnji. S jedne strane ta tvrdnja teži univerzalnosti, s druge, odnosi se na partikularno, upravo na Siciliju. Pred sam kraj filma, Don Fabrizio je na balu i osamljen odlazi u knjižnicu u kojoj se nalazi kopija Greuzove slike Smrt pravednika. Na njoj je prikazan čovjek na samrti, a oko njega su njegove kćeri raskalašeno odjevene. Don Fabrizio kaže da se nada da Concetta neće biti tako odjevena. To je Sicilija u Lampedusinom roman i Viscontijevom filmu. Raskalašenost i smrt, velike strasti i čežnja za ništavilom. Don Fabrizio ne razmišlja samo o smrtnosti kada gleda tu sliku, on vidi Siciliju.

Chevalley odlazi kočijom, i na odlasku Don Fabrizio govori: „Mi smo bili gepardi, lavovi. Oni koji nas zamijene bit će šakali, hijene, i svi mi, gepardi, lavovi, šakali i ovce i dalje ćemo vjerovati da smo sol zemlje.“ Ove riječi su proročanske. Mogu se usporediti s riječima Alexisa de Tocquevilla izrečenima pred sam kraj njegova djela O demokraciji u Americi: „Sve je bilo drukčije u nekadašnjim društvima. Nigdje se nije nailazilo na jedinstvo i jednoobraznost. A u našim društvima sve prijeti da postane tako slično da će se osobiti lik svakoga pojedinca uskoro potpuno izgubiti u zajedničkoj fizionomiji…“ Za de Tocquevillea, jedna od glavnih zadaća suverena je „da za pojedinca sačuva ono malo neovisnosti, snage i samosvojnosti koliko mu još preostaje…“.1Alexis de Tocqueville, O demokraciji u Americi, Biblioteka Politička misao, Zagreb, 1995: 273 Iako je de Tocquevilleovo djelo objavljeno oko 20 godina prije romanesknih i filmskih zbivanja u Gepardu, u Americi je on vidio što je budućnost Europe i svijeta:   jednoobraznost, gubitak individualnosti, ujednačavanje sve dok pojedinačne fizionomije polako ne nestanu. To je srž riječi Don Fabrizija, šakali, ovce i lavovi, zajedno s gepardima plesat će isti ples, u istom taktu, misleći da su nešto najvrsnije što je zemlja ikada proizvela. Polako će ovce početi sličiti na geparde, a lavovi na šakale, jedinstvo će biti ostvareno.


Hrvoje Galić rođen je 1993. godine u Zagrebu. Magistrirao je politologiju na Fakultetu političkih znanosti 2018. godine. Njegova konstatna preokupacija je je sveobuhvatno sagledavanje društvenih transformacija kroz prizmu umjetničkih djela. Uvjerenja je da putem kritičke analize umjetnosti u njenom povijesnom i društvenom kontekstu možemo zahvatiti duh konkretnog vremena, a i saznati nešto o nama samima. Tijekom studentskih dana, pisao je radove o filmu za portal Taste of Cinema, a shvaća ih kao svojevrsne etide. Nakon završetka fakulteta preveo je knjigu Politics, a napisao je i nekoliko desetaka radova za svoj osobni blog Vigour of Film Lines. U samom naslovu bloga vidljivo je da film promatra kao polemički tekst koji može zavidnom snagom prodrijeti u društveni svijet i uzdrmati nas do temelja.

Članak koji ste upravo pročitali je besplatan, ali je na njega uloženo vreme (i novac). Podržite Libartes i pomozite nam da budemo još kvalitetniji!

Libartes je nezavisni projekat, neprofitni, što znači da se finansira samo zahvaljujući slobodnim donacijama. Redakcija, kao i saradnici, prevodioci, učestvuju volonterski na projektu, ali kako bi se održao kvalitet, kompetentnost i neophodno održavanje čitavog posla, potrebno je vreme , kao i određeni finansijski izvori. Vašim doprinosom bismo mogli da budemo još zanimljiviji i kvalitetniji! Donirajte već danas!

Related posts

Černobilj: Politika katastrofe

(Re)prezentacija i konstrukcija ženskog subjekta u filmskoj/muzičkoj industriji

Libartes

Slobodan i sam (Free Solo)

Libartes