Image default
Film i misao

Sjećanje i zaborav u filmu “Brooklyn”

Sjećanje i zaborav u filmu Brooklyn

Piše: Hrvoje Galić

 „Bilo je bezbroj katoličkih iseljenika – Iraca, Poljaka, Talijana, Hrvata; većina iseljenika trebali bi biti katolici jer je katolički narod uglavnom bio siromašniji od protestantskog. Katoličke iseljenike tjerali su siromaštvo, nevolja i progon, ali nisu gubili čežnju za domovinom. U usporedbi s tim siromašnim prognanicima, hugenot i puritanac imaju često neljudski veliku snagu i ponos. On može živjeti na svakom tlu. Bila bi pak netočna slika kad bi se reklo da pušta korijenje na svakom tlu. Svoju industriju može izgraditi svuda, svako tlo pretvoriti u polje svog profesionalnog rada i svoje ‘unutarsvjetovne askeze’ te, naposljetku svuda imati udoban dom – sve to može jer postaje gospodar prirode i jer je potčinjuje. Njegova vrsta vladavine nedostupna je rimokatoličkom pojmu prirode. Čini se da rimokatolički narodi drugačije vole tlo, majčinsku zemlju; svi oni imaju svoj terissime.“1Carl Schmitt, Politički spisi, Zagreb, Politička kultura, 2007: 46-47 Navedene riječi Carla Schmitta objavljene su 1923. godine, dok se radnja irskog filma Brooklyn o kojem ću govoriti u ovom radu odvija 1951. godine. Sve što je Schmitt napisao o katoličkim iseljenicima u velikoj mjeri vrijedi i za iskustvo Eilis, mlade Irkinje koja se iz ekonomskih razloga seli iz Irske u Sjedinjene Države.

Katolički svećenik koji živi u Brooklynu pronalazi joj posao ondje, i Eilis odlazi u Novi svijet u potrazi za boljim životom koji ne može imati kod kuće. U Brooklynu živi s drugim mladim Irkinjama u pansionu, kod jedne pobožne gospođe. Njena čežnja za domom, koju navodi Schmitt, vidljivo je prisutna dok provodi prvo vrijeme u Sjedinjenim Državama. Sve druge djevojke u pansionu odbijaju za Božić raditi u humanitarnoj akciji podjele hrane ostarjelim Ircima u Brooklynu, ali Eilis pristaje. Dok jedan od njih pjeva dirljivu keltsku pjesmu, suza joj pada niz oko, njena čežnja za domom je više nego očita. Kako joj svećenik plaća tečaj knjigovodstva i upoznaje mladog Talijana s kojim započinje romantičnu vezu, postaje sve sretnija i zadovoljnija životom u Sjedinjenim Državama. Simptomatično je to što je ondje „pronašla“ upravo Talijana, mladića sa sličnom ljubavlju prema majčinskom tlu. S druge strane, mlada samouvjerena Irkinja, koju je Eilis upoznala na brodu prema Sjedinjenim Državama, kaže joj da kada bude dolazila u Sjedinjene Države, i sama mora biti samouvjerena i nalaže joj: „Razmišljaj poput Amerikanca“. To će biti važno kako se kroz film bude otkrivala Eilisina privrženost domu, u odnosu na vlastitu osobnu slobodu i „potragu za srećom“.

Eilisina sestra, kojoj je posebno privržena, nenadano umire i njena majka ostaje sama u Irskoj. Eilis se odluči vratiti na neko vrijeme u Irsku da pomogne majci, a kada Talijan kojeg je zavoljela sazna da se ona na neodređeno vrijeme vraća natrag, on ju tog trena zaprosi, s objašnjenjem da bi inače „poludio“. Eilis u gotovo istom trenutku pristaje, bez mnogo rasprave, i oni se ad hoc vjenčaju. Već u ovom trenutku možemo govoriti o emotivizmu kod glavnih likova, kako ga shvaća škotski filozof morala Alasdair MacIntyre. Treba naglasiti da se u narednim recima nećemo upustiti u moraliziranje kada se radi o Eilisinim životnim odlukama, već ih razmotriti sa stajališta prevladavajućeg moralnog koda, onoga u Irskoj, kao i onoga koji je prihvatila sama Eilis, dobrim dijelom zbog boravka u Sjedinjenim Državama, kako možemo pretpostaviti. MacIntyre emotivizam shvaća kao struju u moralnoj filozofiji koja negira racionalno utemeljen moral koji prihvaća zajednica (karakterističan za predmoderna društva), a članovi zajednice se u svojim odlukama orijentiraju prema tim načelima.

Emotivističko jastvo djeluje po principu „Hura za to!“, odnosno „Tako se meni sviđa“, i u stvari ne postoji neki racionalan kriterij prema kojim bi se pojedinac vodio da bi ostvario dobar život, kao ni konkretna zajednica koja prihvaća određenu moralnu tradiciju, koja je glavni orijentir u djelovanju njenih članova (sam MacIntyre zagovara tomističku moralnu tradiciju). MacIntyre navodi da su prosvjetiteljski autori pokušali utemeljiti moral ili na razumu (Kant) ili na strastima (Hume), i da je taj pokušaj neslavno propao, sa, kako on to shvaća, razornim posljedicama. U emotivističke autore MacIntyre od slavnijih ubraja i Nietszschea, a glavni protivnik je liberalizam. Sam razlog koji je Eilisin dečko Tony navodio, da bi poludio dok nje nema kada ne bi bili vjenčani je u osnovi emotivistički argument, a Eilisino prihvaćanje braka u gotovo istom trenutku također se vodi emotivističkim načelima (odnosno nedostatkom istih). Eilis se zatim vraća u Irsku, i njena ljubav prema terissime ponovno se budi.

Pošto je uspješno položila tečaj knjigovodstva u Americi, dobiva posao knjigovođe u svom rodnom mjestu koji je prije obavljala njezina sestra. Udvara joj se jedan mladi dobrostojeći Irac, gentleman, koji ima kuću na selu, i Eilis je oduševljena stanjem u vlastitoj zemlji. Govori kako je zaboravila koliko su more i plaža ondje mirni i lijepi. Njena ljubav prema domovini, majčinskom tlu, u njoj budi osjećaj pripadanja. Ona ne odbija mladog Irca, pristaje upoznati njegove roditelje, a na Tonyjeva pisma ne odgovara. Situacija u Enniscorthyju počinje se ijenjati kada žena kod koje je Eilis prije radila nedjeljom prodavajući kruh i druge namirnice, kaže Eilis da je saznala za njen brak s Talijanom u Americi. Ta žena prikazana je kao podla i sitničava, a Eilisin komentar na to je da se napokon prisjetila kako je to živjeti u malome mjestu, priznaje majci da je udana, i odlazi natrag u Sjedinjene Države. Na brodu jednoj mladoj Irkinji govore iste stvari koje su njoj bile rečene kada je sama odlazila u SAD. Budi samouvjerena i „Razmišljaj poput Amerikanca“.

Epizoda sa zlobnom gospođom u selu koja je pokrenula ogovaranja može se shvatiti kao još jedan primjer Eilisinog emotivističkog jastva. Čim se ponovno „prisjetila“ tradicionalizma i konzervativizma svojih mještana, ona odlazi natrag u Sjedinjene Države i vraća se Tonyju. Jednom riječju, svoje odluke donosi u skladu s hirom, kao uostalom i svi mi ljudi modernog doba, ako je vjerovati MacIntyreu. Primjer emotivizma kojeg on navodi je misao Bertranda Russela kako je, vozeći se biciklom, „shvatio“ da više ne voli svoju ženu. Djelovanje gospođe, koje je prikazano kao motivirano čistom zlobom, je jednostavno reakcija tradicionalnog društva na američki liberalizam, ali ako je vjerovati MacIntyreu, reakcija mještana (koje se može shvatiti i kao reakcija u doktrinarnom smislu) je uzaludna. S nestankom tradicionalnih načina života i s radikalnim modernističkim rezom, odnosno zaokretom u moralu, politici itd., neuspjehom prosvjetiteljstva da utemelji moral zasnovan na razumu/strastima, pobjeda liberalizma i emotivizma je bila samo pitanje vremena.

Kotač povijesti se okreće željeli to mještani Enniscorthyja ili ne, a s nastankom globalnog društva promjene su nezaustavljive čak i u zadnjim utvrdama konzervativizma, što je Irska i bila. Brooklyn se može shvatiti i kao prikaz sukoba između Stare Irske i Nove Irske, odnosno tradicionalne, katoličke i moderne liberalne Irske, utjelovljenog u odnosu između Eilis i zajednice njenih mještana. Eilis postaje Schmittov „hugenot i puritanac“, ponosna individua koja svoj život može zasnovati bilo gdje. Njen izvorni sentiment za terissime, zamijenjen je željom za neovisnošću i slobodom shvaćenom na američki način, a u njoj nije utjelovljen samo radikalni modernistički rez (u prvoj sceni filma ona je prikazana kako nezainteresirano zijeva u Crkvi, i pažljivijem gledatelju je mnogo toga od početka jasno), već i čežnja za domovinom s jedne strane, i želja za slobodom s druge. Brooklyn je na neki način film o sjećanju i zaboravu, stvaranju pojedinca na ruševinama Starog svijeta, shvaćenog kao tradicionalnog i konzervativnog, i ulaska u Novi svijet.


Hrvoje Galić rođen je 7. siječnja 1993. godine u Zagrebu. Magistrirao je politologiju na Fakultetu političkih znanosti 2018. godine.

Njegova konstatna preokupacija je je sveobuhvatno sagledavanje društvenih transformacija kroz prizmu umjetničkih djela. Uvjerenja je da putem kritičke analize umjetnosti u njenom povijesnom i društvenom kontekstu možemo zahvatiti duh konkretnog vremena, a i saznati nešto o nama samima.

Tijekom studentskih dana, pisao je radove o filmu za portal Taste of Cinema, a shvaća ih kao svojevrsne etide. Nakon završetka fakulteta preveo je knjigu Politics, a napisao je i nekoliko desetaka radova za svoj osobni blog Vigour of Film Lines. U samom naslovu bloga vidljivo je da film promatra kao polemički tekst koji može zavidnom snagom prodrijeti u društveni svijet i uzdrmati nas do temelja.

Zadnjih nekoliko godina radi na zbirci poezije, stvarajući tempom lento, jer kako bi rekao veliki Leonard Cohen I’ve always liked it slow/ slow is in my blood.


Ovaj članak je objavljen u martu 2020, u okviru temata Irski Libartes.


Pročitajte sve tekstove objavljene u rubrici Film i misao.

Povezani članci

Miloš Petrik: Ima li života posle Staljina?

Babaduk

Černobilj: Politika katastrofe

Ostavite komentar