Image default
Poezija

Jelena Perišić, Elegija nacrtanog plavog balona

elegija nacrtanog plavog balona

postalo mi je jasno
da mi ništa nije jasno
počinjem da počinjem da
sledim neke putanje
koje ni više ni manje
vode gore
da gore ne može biti
mislim o mislima
slobodnih od slobode od straha od kraha
a ja (avaj!) ležim sam
neko je povukao olovkom krug
iz jednog poteza
ofarbao ga u plavo
sa nejasnom namerom
i neograničenim brojem mogućih identiteta
za stvari koje su plave
u obliku kruga
ali ja postojim
samo na papiru
nikog nema da svečano preseče konopac
i pusti me
napolje
sve je to bila igra
igra mog stvoritelja
presečena na pola
možda ga je mati zvala na ručak

ipak ću da ostanem ovde dole
kao i svi nacrtani
dani visokotiražnih uspenja su prošli

                                         (februar 2009)


Nostalgia

Pred spavanje gutam
Stručnu literaturu
Samo da nekako odagnam pomisao
Da se ulaz
U sifon crnila
Nalazi baš
Ispod mog jastuka.
Ruka koja tvori
Savršeni zagrljaj
I koncentrične krugove na vodi
Nije tu.
Svetlost ispaljuje metak
Tačno na polovini mojih leđa
Koji se razleže kroz stomak
U vidu finih niti vunenog plina
Potom izlazi kroz stomak
U vidu semena budućeg metka
Koji se odbija o okolni metal
I ulazi, ponovo, u nezaraslu ranu
Uvek kad mi nedostaje
Ono što imam.

(2011)


Bunar želja

Došao je nož
i otvorio me
sada sam bunar.
U mene pada sve
a sve što padne
pada dugo
i ostaje gde je
(soldat pored grabi avanom i izvlači koliko može danju noću ali teško, mnogo je vode i previše dubine a sadržaj se svakodnevno obnavlja, plus noviteti i večno prisutni rariteti, kojima cena stalno skače).
Svakim danom sve
pada dublje no ranije
slika pada dublje
zvuk pada dublje
reč pada dublje
i svako ne-ne-valja pada dublje
mnogo dublje nego pre dolaska noža
(a procesi razgradnje su rezervisani samo za neshvatljivo povlašćene umešnike).

Od toliko sadržaja
i toliko vode
ko zna
možda nešto jednom i nikne
(soldat pored grabi i odvaja pšenicu od korova koliko može danju noću ali teško, kamuflaža je dodatno evoluirala).
Ubacite i vi
nešto
koju paru
(i zaželite želju)
neće škoditi.

                                                                                                                                    (jun 2012)


Jelena Perišić ,rođena 1985. godine u Sremskoj Mitrovici, završila osnovne studije skandinavskih jezika i književnosti i računarske multimedije u Beogradu.Bavi se prevođenjem, jezikom, muzikom, vizualnim umetnostimai pisanjem. Neprestano traži nove načine za objedinjenje svih polja interesovanja i vidova umetnosti kojima se bavi, sa ciljem otkrivanja novih (slojeva) stvarnosti, kao i eksperimentalnih/alternativnih vidova umetničke, međuljudske i introspektivne komunikacije, van stega (postojećih) jezika i književnih i umetničkih konvencija. Trenutno je na master studijama iz komponovanja i kreativne muzičke prakse na Univerzitetu u Limeriku u Irskoj.

Vizualne umetnosti: https://www.facebook.com/SalmonSoul/

Muzika: https://www.facebook.com/kemmmer/

Tekstovi: http://ezoterijum.blogspot.com/ (na srpskom)

https://esoteriumm.blogspot.com/ (na engleskom)


Ovaj tekst je objavljen u decembru 2020. godine, u okviru temata Melanholija.


Pročitajte sve tekstove objavljene u rubrici Poezija.

Related posts

Nataša Kasaš, Košmar

Anđelo Vanini, Ruševine

Libartes

Slobodan Ivanović, poezija

Libartes