Pukotine Ljeta
Okusi zime su sjećanja ljeta. Ne valja.
Okusi zime su sjećanja na ljeto. Bolje.
Zapiše tako Ivanko Todorić na komadić računa koji je mršava konobarica Nina stavila za njegov stol i prekrila ga pepeljarom i orahovcem. Dugih nogu, podsjeti ga na Zoranu koja kući uspavljuje njihovog jednogodišnjeg prvorođenca, pa poželi brzo završiti s pjesmom i otići njima. Oko njega bilo je vrijeme Božića, okićene plastike i novih početaka. No Ivanko nije mario. Tek trideset, ali imao je staračko strpljenje za zimu. Iako je danas sunčano jutro, zimi mu je teško pisati.
Oko njega mladići na zelenim naslonjačima kafića piju čaj i vruću čokoladu. Ivanko ih promatra, njegove oči za njih udaljenje iza redova debelih leća, i piše rečenice.
Okusi zime su sjećanja na ljeto.
Topline su kratke laži.
DANAS ĆU SKOČITI POD VLAK.
„Molim!?“ Ivanko se strese. Pusti olovku koja padne na pod. U tišini koju je njegov usklik izazvao u kafiću svaki tapkaj olovke zvučao je kao naglo prekinuta gramofonska ploča. Zbunjeni pogledi ga isprate dok se saginje po nju. „Oprostite”, ispriča se i pogne glavu.
Ivanko čita što piše na komadiću računa, pa iako se sjeća prve dvije rečenice, ne zna tko je napisao zadnju. Da, bio je to njegov rukopis i olovka kojom je pisao, ali ta rečenica jednostavno nije njegova. Vjerojatno je umoran i teško mu se koncentrirati. Kako drugačije objasniti tijek misli koji ga je doveo do te strašne, neizgovorljive rečenice. Sjeti se na trenutak svoga preminulog oca, ali shvati da je on premlad za demenciju. U savršenoj si formi za svoje godine, rekao mu je njegov sin doktor.
Ivanko prekriži zadnju rečenicu, pripiše je umoru i nastavi pisati.
Što je bio povjetarac, sada je vjetar.
Nosi obećanje soli na koži.
ZAUSTAVIT ĆE ME! NITKO NE SMIJE ZNATI!
„Ma što se događa?!“ Ivanko baci olovku, odgurne zeleni naslonjač i skoči na noge. Toliko se bio usredotočio na rečenice da nije vidio kada se Nina pojavila pokraj njega. Kad ustane, ramenom joj zakači lakat. Pladanj, čaša vode i mobitel iz njenih ruku završe na podu.
„Ajme oprosti. Nisam te vidia. Evo pomoći ću ti“, žurno se spusti na koljena. Nagla bol u leđima na trenutak ga obuzme pa shvati da već predugo sjedi i nastoji završiti pjesmu. Nije mu se tako činilo ranije.
„Ne, ne. Sve je u redu. Samo vi sjedite, gospodine. Evo, sve je gotovo“, s poda pokupi mobitel i obriše ga o pregaču. Olovku vrati u njegove ruke. „Uru vremena u riži i bi’ će k’o nov.”
Nina odgurne fotelju, pomogne mu ustati i sjesti. Ivanko se osjeća ponižen. Prati njen pogled dok odlazi prema šanku. Sigurno je vidjela što je napisao. Što je netko napisao, jer Ivanko sa sigurnošću zna da to nije bio on. Prati njen pogled s visokih, hladnoćom zamagljenih stakala ispod kojih grupe srednjoškolaca postaju gotovo nevidljive iza mirisnih dimova nargile, iza jabuka, naranči i lubenica kojih se Ivanko sjeća iz ljeta. Ona zna, razumije Ivanko, pa je prestrašen samo na tren. Jer već drugi trenutak zaključuje ne samo da zna, već ona dodaje te rečenice na njegove pjesme.
U lijevi dlan Ivanko sakrije račun, pa oprezno piše rečenice tu i tamo pogledavajući prema šanku. I ona pogledava, smišlja i planira kako mu priči bliže, prati njegovu usredotočenost, očekuje njegov umor, traži tren u kojem će se prišuljati, uzeti olovku iz njegovih ruku i našvrljati glupi kraj. Sve to ima smisla u Ivankovoj glavi pa se ne zamara s pitanjima kako i zašto, jer dok je gleda, između crvenih i zlatnih jaketa srednjoškolaca, prepunih perjem i patentima, Ivanko zna.
Dim je zamijenio oblake na cesti. Nina iz mašine vadi čaše pa ih polira.
S morskog na kameni put bez ptica. Grije ugljen za nargilu i bira okus kruške.
Idu sivi duhovi… Preslaže boce Coca-cole u frižideru.
tražiti ljeto. Javlja se na telefon koji stoji iza šanka.
UKRAST ĆU KIŠOBRAN I OTIĆI ODAVDE.
Ivanko se prene. U ruci mu je olovka, Nina je još na telefonu, a zadnja rečenica opet nekako napisana. Vidi sada još pogleda na sebi. Okreće od njih. Nije siguran kada je vani počela padati kiša. Ljeto ne može doći dovoljno brzo. Ulica je popločana kamenim kockama čijim se pukotinama sliva posivjela voda. Kiša pada već dugo. Ivanko ne razumije.
Mladići razmjene zabrinute poglede. Mora da se prenuo glasnije nego je mislio. „Dobro sam. Dobro sam“, promrmlja. Jedan od njih se ustane. Ima plavu kosu, široka ramena i nije puno stariji od njegovog sina. Kako se samo usuđuje. Ustane i Ivanko.
„Sjedi dolje!“ poviče mu. Više se nitko ne pravi da gleda drugdje. Napokon shvaća što se događa. U njegovoj glavi sve sjedne na mjesto. Ta zadnja riječ pjesme, slogovna rima pravih majstora poezije – svi su oni u tome! Ne samo konobarica. Osvrće se i zaustavlja pogled na svakom stolu i smije se jer im želi dati do znanja da on zna. Tko god je smislio ovu spačku sad je najeba. Ne znaju oni da imaju posla s Ivankom Todorićem, najnagrađivanijim hrvatskim pjesnikom.
„Amo ekipa, koji me od vas zajebaje?“ podigne račun i olovku u zrak.
„Sve je dobro, barba. Nina je zvala doma. Sin će sada doći po vas“, oprezno će plavi srednjoškolac. Stoji na nogama i pruža ruku prema njemu. „Odvest će vas kući i sve će biti u redu.“
Svjetlost je postala radnja na koju se čeka u mraku.
„Ajde mulac, mene si naša zajebavat! Moj Stipe je jučer napunia tri…“, Ivanko stane. Ne može bit. Mali je nekidan završia za dotura. Ivanko spusti pogled. Ne može ni to. Nije stariji od mulca ispred mene. „Moj Stipe ima seda….“, Ivanko sjedne.
Stavi ruke na stol pa prstima pređe preko smeđih pjega. Osjeća svaku žilu u ruci, propadanja i pukotine na poleđini njegovog dlana. Osjeća kosti prebrzo nakon smeđe kože. Ne osjeća u njima snagu. Tek su grubi papir ispunjen nerazumljiv slovima. Nepoznatim. Zorana je jednom rekla da ima najljepše ruke na svijetu. Spusti prst do zlatnog prstena. Pogladi poznate rubove, sada prigušenu boju i ne može se sjetiti otkada već ne sjaji. Zorana je bila ona koja je prstenove glancala i čuvala. Ostarjeli su. On više od nje. Stipe se već predugo sam brine za njega.
Prije no zaboravi Ivanko išara sve što je do sada napisao na računu. „Ne smiješ zaboraviti. Ne smiješ zaboraviti. Ne smiješ zaboraviti“, ponavlja neprestano.
DANAS ĆU SKOČITI POD VLAK.
Ivanko bira svoj trenutak da ukrade kišobran i ode. Nina i mladići su se primirili. Zavukli duboko u zelene fotelje, zaštićeni od kiše i zime koja je vani živjela svoj svijet. Poviše vrelih ugljena nargile pili su čajeve i vruće čokolade. Ivanku Todoriću padne na pamet stih, pa od konobarice Nine zatraži novi komadić papira, a ovoga baci jer je bio cijeli išaran.
Okusi zime su sjećanja na ljeto, napiše.
Jure Perišić rođen je 1993. godine u Splitu. Završio je za magistra ekonomije na sveučilištu Roskilde u Danskoj i danas se bavi knjigovodstvo i izradom poslovnih planova.
Piše poeziju i prozu, a aktivno je počeo objavljivati 2020. godine s pjesmom u studentskom časopisu Split Minds. Član je pjesničke grupe „Što je Vanda htjela reći?“ iz Splita.
Autorka naslovne fotografije: Magdalena Blažević