Image default
Proza

Lucija Curavić Lončarić, Kad si muško i voliš nogomet

Kad si muško i voliš nogomet

 

– Lovre, dite moje, sav ćeš na friževe ostat! Kakve su ti to rasparane gaće?

– Kakve friževe baba, to se sad tako nosi!

– Pa od ladnoće sinko. Ciloga će te zima obojat u plavo po nogama. Gaća više nema nego ih ima. Zakrpat će tebi baba prije nego ih staviš prat.

Lovre se nasmije starici za glavu nižoj od sebe, poljubi je u linije na čelu i izleti iz stana.

Zima na Splitu 3 bila je drukčija. Ovisno o tome koji vjetar puše, male ulice i portuni predstavljali su ili utočište poput dobroćudnih betonskih divova ili nemilosrdno ratište na kojem ti stradaju uši od leda. Lovre je već žrtvovao koljena, pa nije mogao trpjeti hladnoću i na tjemenu, zato je navukao vunenu kapu na kojoj se s prednje strane jasno ocrtavao Hajdukov logo.

– Ej, pa di si dosad? Astiii, značiii, gaće ti gore! G. O. R. E.! Evo odma poljubac za nagradu!

– Jesi ti puka ? Nemoj ovdi!

Josip posluša opomenu, uzmakne i dobro promotri Lovrino lice. Možda bi mu i zamjerio skrivanje, da ga ne voli. Ovako mu zaigrano skine kapu i prođe rukom po svježe ošišanoj jedinici.

Lovre se krene pravdati: – Znaš da će bit masu svita, pa možda bolje…

– …možda bolje da ti se pederčina ne približava. Zajebano je to Lovre, volit sjever više od sebe. Da je tamo ikoga briga za tebe, ne bi in smetalo šta si gay. I ja san peder i volin nogomet. Pa šta?

– Nemoš ti to razumit. Nisu svi takvi, al jebiga to ne prolazi.

– Ljudi se i dalje boje volit koga vole u ovon gradu, preloše.

– Jebiga Josipe! Nisu svima starci moderni ka tebi! Šta oćeš?! Da te doveden doma na ručak pa da nas moj stari oba skrati za glavu?

Josip konačno primijeti rozu kožu kraj Lovrine desne arkade. Iskrivi usta u osmijeh koji je žaljenje.

– Nemoj me tako gledat, zaletija se na mater opet. Lakše je meni. Uglavnon, iden ća. Čeka me Marin s Rađon. Vidimo se posli utkamice.

– Iiiii? – zavapi Josip.

– I volin te. Ne budi naporan – nasmije se i Lovre tako da mu sve bude oprošteno.

Mnogima od njih tribina je bila jedini sretan dom. Na stadionu je počelo skandiranje i svi su se glasovi popeli u jedan. Možda su imali problema u životu, ali tih devedeset minuta nisu bili zabrinuti, osim kad je obrana bila jadna.

„I bocama i letvama, sve za našeg Hajduka“ – Lovre je vrištao iz petnih žila, što od uzbuđenja, što od želje da ugrije noge. Usne mu se iskrive u iskreni smješak kad se sjeti Josipovog oduševljenja i babine raspižđenosti.

– Sto pedeset godina, čekaj jel to prebolesno? Najjači klub na svitu – uzvikne Marin i doda joint – samo da nas stadion izdrži.

– Ala ovoga, odma prpa. Izdrža je i veće lapane od tebe – dobaci Rađa na volej.

– Ti bi Marine drito moga bit debil koji prelije čašu – Lovre zabije gol.

„Pivaaaaaaj! Ajmoooo!”, opomene ih ćelava glava iz prvih redova. Trojica prijatelja nastavili su skakati i navijati u skladu s precizno osmišljenom koreografijom – stadion je bio pun, utakmica nevažna po igri, ali prebitna jer s njom večeras započinje velika proslava koja će baš kao prije pedeset godina, splitsko nebo obojiti u crveno, a miris slavljeničkih bengalki nadvladat će čak i smrad sumpora s Rive.

– Jel ti znaš da su ti oni prije morali sakrivat bengalke i donosit ih dan ranije na stadion u nekin teškin kombinacijama, sve da bi zapalili koju kad padne gol.

– Jeje, danas je masu lakše. Pritisneš botun i pivaj!

– Sve se prominilo, samo je stadion osta u kurcu.

– Toooo! – Marina i Lovru u priči prekine Rađina ekstaza. Pjesma se sruči sa sjeverne tribine i nastavi širiti kroz publiku. Stari stadion se trese, ritam bubnja udara snažno, luđe lupaju jedino srca i noge mladih navijača.

Slavlje odjednom nadjača jeziva tutnjava. Sa zapadne tribine Poljuda prvo su krenuli vriskovi, pa odmah i stampedo prema terenu. Lovri nije bilo jasno što se događa, dok nije vidio nebo kroz ogromne rupe u krovu stadiona. Tri golema komada konstrukcije ležala su usred navijača koji nisu uspjeli uzmaknuti.

Momci najbliži zapadu već su preskakali ogradu, a ostatak je istrčao van i kroz najbliži ulaz utrčavali su u pomutnju i povike.

Lovre se gurao zajedno s prijateljima i panično birao Josipov broj na mobitelu.

– Jeben ti zapad da ti jeben, i pedere i Hajduka – dahtao je ispod majice koja ga je štitila od prašine koju je bura urezivala u oči. Rađa i Marin su se zaustavili pomoći obitelji koja se uspjela izvući.

– Ne idite preblizu, još je opasno, komadi se još mogu odlomiti – orilo se upozorenje sa zvučnika, ali Lovre je već bio u srednjem redu, kod najvećeg bloka.

Od suza više ne vidi ništa kad ispod ruševine začuje poznatu melodiju.


Lucija Curavić Lončarić, komunikolog po struci, Antuntun u praksi. Nakon života i rada u medijima u Zagrebu i duže stanke u kreativnom pisanju, vratila sam se Splitu i prozi. Na fakultetu sam osvojila prvo mjesto sa esejom „Suze po Bernaysu“, a nedavno odlučila da neće opet proći deset godina do prijave na nove natječaje. Danas radim u turizmu i kao freelance copy/content writer. Volim slatko-kisele kombinacije hrane i ljudi, svoju obitelj u koju spada i nekoliko prijatelja i pas. Rođena: 15.05.1991.u Splitu

Povezani članci

Milan Janković – Uroku na oku

Tena Lončarević, Svetilište

Franjo Franičić – Ma, biće sve u redu

Ostavite komentar